Ukrajina neće dobiti poziv za pridruživanje NATO-u, barem ne na samitu koji se 11. i 12. srpnja održava u litvanskom Vilniusu, najavio je ovih dana glavni tajnik tog vojnog saveza Jens Stolteberg potvrdivši time medijske izvještaje. Iako je Stoltenberg u travnju rekao da postoji konsenzus o tome da će Ukrajina nakon završetka sukoba postati dio pakta, čini se da toliko dugo dok traje rat s Rusijom većina članica nije voljna mnogo obećati.
O konkretnom planu pridruživanja na predstojećem samitu neće se ni raspravljati. Ukrajinske nade hladnim je tušem polio i Joe Biden, naglasivši proteklih dana kako je protiv povlaštenog pristupa Kijeva paktu. Odnosno, nema govora o ukidanju Akcijskog plana, koji od zemalja-pristupnica zahtijeva vojne i političke reforme (kakav nisu morale ispunjavati ni Finska ni Švedska). "Nećemo to učiniti laganim", rekao je Biden govoreći o ukrajinskom članstvu.
Prilično je to razočarenje za Kijev. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je početkom mjeseca u intervjuu Wall Street Journalu ustvrdio da bez "signala" o pristupanju "nema smisla" da Ukrajina uopće sudjeluje na samitu. Njegov savjetnik i nekadašnji glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen izjavio je da bi, ukoliko Ukrajina ostane bez konkretnog plana o pristupanju, pojedine članice poput Poljske mogle same stupiti u akciju, "možda uključujući i mogućnost razmještanja vlastitih trupa na terenu".
Teško je ipak vjerovati da bi se Varšava i ostale istočnoeuropske zemlje, koje se zalažu za oštriji kurs prema Rusiji, ikada odlučile na tako radikalan potez bez odobrenja i zaštite Washingtona. Cilj američkog predsjednika očito je spriječiti eskalaciju i izravno uplitanje SAD-a u rat.
Jasan znak Biden je uputio i rekavši ovog ponedjeljka kako su prijetnje da Vladimir Putin u Ukrajini upotrijebi taktičke nuklearne bombe "stvarne". A pored Sjedinjenih Država, konkretnim obećanjima o ukrajinskom pristupanju NATO-u se prema New York Timesu protivi i Njemačka, vjerojatno i druge važne članice poput Turske.
Umjesto jasnog puta u punopravno članstvo, na samitu u Vilniusu izvjesno će biti obećana daljnja opskrba Kijeva oružjem, municijom i novcem, dok će se raspravljati o unapređenju ukrajinskih veza s NATO-om i sigurnosnim garancijama koje Savez može ponuditi.
Očekuje se da će biti osnovano Vijeće NATO-Ukrajina, po uzoru na Vijeće NATO-a i Rusije uspostavljeno 2002. godine. Osnivanjem tog tijela Rusija je priznata kao "ravnopravan partner" – i dobila ured u NATO-ovom sjedištu u Bruxellesu – no ono je ugašeno nakon 2014. i aneksije Krima.
Što se sigurnosnih garancija tiče, Kijev inzistira na dogovoru po kojem bi pojedine snažnije članice NATO-a garantirale zaštitu Ukrajine u slučaju ruske agresije u budućnosti, no i to je neizvjesno s obzirom na to da bi se de facto radilo o NATO-ovom članku 5 o kolektivnoj obrani, ali van NATO-ovog okvira. Umjesto toga se kao model spominje blisko partnerstvo zapada – prije svega SAD-a – s Izraelom. Kritičari pak ističu da je Izrael država kojoj obranu garantira i vlastito nuklearno naoružanje.
Sve u svemu, izgledno je da Ukrajina u Vilniusu neće dobiti mnogo više od mutnih i neizvjesnih najava o pristupanju NATO-u, slično obećanjima koje je dobila 2008. u Bukureštu. Postavlja se pitanje opravdanosti davanja takvih obećanja.
Načelnim obećanjima o pristupanju NATO-u, koja iz razumnih razloga nije spreman konkretizirati sve do "jednog dana" nakon rata, zapad podupire odlučnost Moskve da to članstvo spriječi, makar i beskonačnim ratom. NATO je suodgovoran za činjenicu da Kijev trpi najgore iz oba svijeta: ne nudi stvarnu zaštitu, no inzistiranjem na teoretskom članstvu izlaže Ukrajinu ruskom bijesu.
