>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hrvatska dogma

Nevjerojatno je kako oni koji vode harangu protiv Dejana Jovića ne vide da se upravo uživo testira njegova teza. Jer ako se nakon nepunih dva i pol desetljeća ne može slobodno govoriti o referendumu o neovisnosti Hrvatske, kako se onda na njemu moglo slobodno glasati?

Ne znam da li Dejan Jović ima dovoljno dobre živce, ali ako s tim dobro stoji, onda ovih dana ima razloga za istinsko intelektualno zadovoljstvo. Otkako mu je Ivo Josipović pokazao izlazna vrata Pantovčaka zbog mišljenja da referendum o osamostaljenju 1991. godine nije bio slobodan jer je proveden u atmosferi straha i pritisaka, ta se teza upravo uživo testira. Na njega su otvorili verbalnu topničku vatru i slijeva (SDP) i zdesna (HDZ), s tim da je Karamarko najviše digao letvicu i Jovića nazvao protivnikom hrvatske samostalnosti. Ali vidiš, dragi Tomislave, o tome se ovdje i radi. Jer ako nepunih dva i pol desetljeća poslije nije dozvoljeno slobodno govoriti referendumu iz 1991., koliko je tek malo slobode bilo kod izjašnjavanja o tome kada je referendum bio raspisan. A Jović je rekao samo to i ništa više. Sada, rekoh, može zadovoljno pratiti kako njegovi najljući oponenti, koji se na njega nabacuju prvim tvrdim predmetima koji im se nađu pri ruci, sami pokazuju da je savršeno u pravu, a oni savršeno u krivu. Uostalom, kada ga se već optužuje da je protiv hrvatske samostalnosti, a zašto, dragi Tomo, to ne bi bilo dozvoljeno u zemlji koja sebe naziva demokratskom, pa se ovih dana preko medija i otvoreno divi kako je na nedavnom škotskom referendumu bilo baš tako. Dozvoljeno i ostvareno.

Idemo dalje. Jović bi trebao biti zadovoljan i time što ga njegovi razdraženi oponenti čak dopunjavaju u nečemu što nije rekao, iako je, doduše, bjelodano mislio. On, naime, u tekstu u 'Političkoj misli' govori općenito o referendumima za osamostaljenje u toku raspada ex-Jugoslavije i premda spominje i hrvatski referendum, ne apostrofira ga i ne izdvaja od ostalih, a ipak ga se napada zbog njega. I zato bi se sada ražalovani predsjednikov savjetnik mogao pakosno revanširati za ono 'protivnik hrvatske samostalnosti' i pitati Karamarka i ostale da li time brane i sve ostale referendume, uključujući i onaj srpski u Hrvatskoj za SAO Krajinu, koji je prethodio hrvatskom. Naravno, oni bi na to skočili kao opareni, najprije zato što se nešto takvo uopće uspoređuje, a kada bi se malo pribrali, možda bi dodali kako je hrvatski referendum dobio legitimitet kasnijim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Ali polako. Svi ex-yu referendumi poslužili su istom, kasnijem priznanju, čak su i Srbi u BiH jednim takvim faktički zaradili svoj sadašnji entitet, a nije baš jako, jako puno falilo da isto postignu i Srbi u Hrvatskoj (Z 4). Dakle referendumi su referendumi, pa ako se i složimo da nisu u svemu isti, jedno im je svakako zajedničko – oni su izazivali raspisivanje jedni drugih, a svi zajedno izazvali su jugoslavenske ratove. Ali eto, u ovoj harangi na Jovića polazi se od toga da je samo hrvatski referendum bio istinski slobodarski, da je dakle bio unikatan i bogomdan i da ga se zato smije braniti čak i metodama koje padaju ispod njegove razine. U njemu je, barem na papiru, bilo dozvoljeno biti protiv hrvatskog osamostaljenja. A sada, vidimo, nije ni toliko.

Ovdje ulazi u priču i nešto što Jović ne spominje u 'Političkoj misli', ali je poznato iz nekih njegovih prijašnjih tekstova. On smatra da je Jugoslavija bila dobar državni okvir, posebno za male narode, a evo, mi ovdje sebi dozvoljavamo da kažemo i da je bila bolji okvir od današnjeg (današnjih). Mogli bismo priču o tome ilustrirati upravo objavljenim američkim podatkom da je hrvatski BDP bio lani 300 milijuna dolara manji nego 1980. godine (!), što je strašno. Ova zemlja gora je od sebe prije nestvarnih tri i pol desetljeća i jedva da išta treba tome dodati, ali pustimo to i ostanimo na razini načelnih pitanja koja su se otvorila ovime oko Jovića.

Kada sam ne tako davno na ovim stranicama pisao o odnosu Hrvatske prema jugoslavenskoj političkoj ostavštini, glavna teza bila je da je Hrvatska odbacila sve najbolje iz te ostavštine (međunacionalna tolerancija, socijalna obzirnost, nezavisna međunarodna pozicija…), a prihvatila najgore (ideološki dogmatizam). Sada se to samo potvrđuje, a zapravo se pokazuje da je i gore. Svojedobno je jedan od disidenata iz vremena hrvatskog proljeća, Josip Šentija, pošteno priznao da je jugoslavenski socijalizam odskakao od ostalih jer, iako je i sam propisivao dogme, nije tražio od ljudi da u njih vjeruju, nego samo da ih javno ne dovode u pitanje. E, danas se u Hrvatskoj traži da se u dogme i vjeruje. Ima tih dogmi više, ali glavna je sljedeća. Svi narodi hoće svoju državu, sveprisutni je hrvatski mit, u koji se nitko ne usudi dirnuti, a Jović jeste. On taj mit opovrgava nedavnim izjašnjavanjem Škota da ostanu u Velikoj Britaniji i onim starijim Quebeca da ostane u Kanadi, ali ima tih primjera još, neki su i s ovih prostora. Ni tri glavna naroda Švicarske ne žele svoje države, ne žele je ni Bošnjaci u BiH, a nisu je željeli ni Makedonci u vrijeme razvaljivanja Jugoslavije (ali su onda zajedno s BiH, koja to također nije htjela, naprosto ugurani u secesionističku kompoziciju koju su činili svi ostali).

Drugi mit je da se rat za hrvatsku neovisnost nije mogao izbjeći. To bi možda bilo točno da nije drukčijih kapitalnih primjera (mirni razlaz SSSR-a i još mirniji ČSSR-a), te da nije izjava i postupaka hrvatskih državnih čelnika iz ranih devedesetih koji pokazuju da se taj rat zapravo priželjkivao. To ne dovodi u pitanje činjenicu agresije Srbije na Hrvatsku, ali ako se ispusti, a ispušta se, istodobna unutrašnja hrvatska agresija na ovdašnje Srbe, onda i to postaje mit, što on zaista i jeste. Trećeg mita smo se već dotakli, to je neupitnost hrvatske neovisnosti, što čak nije sporno u smislu da Hrvatskoj ne prijeti neka izvana izazvana propast ili urastanje u neku novu, treću Jugoslaviju. Ali jeste sporno kada se, kao u ovom slučaju, pretvori u okamenjenu dogmu koju svi moraju bespogovorno slijediti, što će vam najbolje reći netko iz SDP-a, ako o tome iskreno progovori. I ta stranka rezolutno se, iako mrvu obzirnije, raskusurala s Jovićem, mada je i sama pod šibama vječnih optužbi da je u Saboru navodno glasala protiv hrvatske neovisnosti. To nije točno, Račanova stranka podržala je neovisnost, ali je tražila i da se ostavi mogućnost udruživanja s drugim republikama koje to žele, što je blisko onome što govori i Jović. Ali eto, po njemu je opatrnuo i SDP, valjda sretan što se batine sele sa starog magarca na novog, iako bi morao znati da je stvar puno, puno ozbiljnija.

Ovime, naime, jača za još jednog člana dogmatski blok zaljubljenika u hrvatsku državnost, što u svjetlu spomenutog minusa od 300 milijuna dolara dovodi do ovakvog aksioma. Što je BDP manji, strasnije se grli hrvatsku državu, i obratno, toliko strasno da joj sada već sasvim ozbiljno prijeti gušenje.

1/1