>

novosti logo

Vijesti / Kultura Vijesti / Kultura
Piše Bojan Munjin

Hrvatska spasila Bitef

Bitef već dugo živi od općih mjesta, a ove su ga godine izvukle dvije predstave iz Hrvatske

Može se slobodno reći da su dvije predstave iz Hrvatske spasile ovogodišnji Bitef, održan od 20. do 30. rujna u Beogradu (i Novom Sadu). Taj međunarodni festival već godinama živi od općih mjesta i alibi-predstava, bez energije da vrati duh avangarde, po čemu je u svjetskim razmjerima bio poznat u prvih 25 godina postojanja. Prva od dviju predstava, koja je otvorila festival i na kraju dobila Specijalnu nagradu Bitefa, nosi robusni naslov 'A gdje je revolucija, stoko?', a nastala je u produkciji zagrebačkog Montažstroja i režiji Boruta Šeparovića. Bila je to predstava prštave energije, socijalnog ogorčenja i umjetničkog bunta, koja tematizira sudsku zabranu prethodne predstave iste grupe, 'Mali čovjek želi preko crte', ovog proljeća tiho ugašene u Zagrebu. Naime, matricu nove izvedbe predstavlja komentar na slavni album 'Paket aranžman' (Šarlo akrobata, Idoli i Električni orgazam), zbog čega je 'Mali čovjek...' sudski zabranjen, jer autorima pjesama, svojedobnim herojima društvenog angažmana, nisu plaćena autorska prava.

Ono o čemu 'A gdje je revolucija, stoko?' želi govoriti – točnije, izbljuvati u publiku – ovdašnji su već otrovni problemi dominacije vulgarnog profita i primitivnog nacionalizma, koji preplavljuju prostor balkanske zaostalosti i nadirućeg kapitalizma, te odustajanja od borbe za javno dobro. Koliko god prethodna predstava zapravo nije odisala autentičnom energijom, toliko se u ovoj bjesomučno jurca po sceni i ispaljuju salve ironičnih političkih parola o mržnji i revoluciji, o Srbima, Ciganima i pederima, o Thompsonu, Ceci i novoj (hrvatskoj) političkoj eliti...

Nakon furioznog početka uslijedilo je, nažalost, ono što se već uobičajeno zove 'bitefovskim mrtvilom': prva na redu bila je predstava '(A)polonija' renomiranog redatelja Krzysztofa Warlikowskog, koju je publika masovno napuštala a kritika pokopala ('četverosatna gnjavaža u koju je utrpano sve i svašta'), a potom i 'Naš razred', važan tekst o antisemitizmu, koji u izvedbi nije prošao ništa bolje ('dosadno, nemaštovito i bez strasti'). Zaredale su predstave za koje zaista ne znamo zašto su na Bitefu i zašto baš sada: švicarski dokumentarni film projiciran na pozornici pod nazivom 'Past is present' i njemačka priča o Prvome svjetskom ratu 'Bojno polje sjećanja', ispričana toliko amaterski da je bilo bolje ostati kod kuće i čitati dobar roman o tom vremenu. Odgovorni u direkciji Bitefa već godinama pokušavaju, proglašavajući ih zlonamjernima, zatomiti neugodne glasove iz javnosti na račun problematičnoga festivalskog repertoara, ali mala je vajda od toga; čak i kada bi kritičari loših predstava umuknuli, festival se ne bi automatski proljepšao.

Uslijedila je predstava 'Čas anatomije' u produkciji Bitef teatra i režiji Ivice Buljana, u kojoj je bilo previše seksa a premalo smisla; potom je publika morala sudjelovati u pretencioznom istraživanju beogradske 'Teorije koja hoda', o aktivnom sudjelovanju gledatelja u teatru... Dovedene su i dvije predstave s redovitoga beogradskog repertoara, bljedunjave 'Zmajeubice' i 'Mali mi je ovaj grob', no tek se na kraju moglo vidjeti predstavu u kojoj je zaista bilo puno dramatične umjetničke istine i ni kapi hohštapleraja – 'Aleksandru Zec' riječkog HKD Teatra u režiji Olivera Frljića, koja je nagrađena Grand prixom 'Mira Trailović'.

Nakon još jednog Bitefa bez glave i repa, mogli bismo ironično zapitati: što bi ove godine ostalo da su nekim slučajem Šeparović i Frljić željeli otputovati nekamo daleko, da se malo odmore od lažljivoga kazališta i loših festivala?

1/1