>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hrvatsku treba destabilizirati

Kada se Plenković hvali stabilnošću u zemlji, time hvali ulazak korupcije u parlament i stvaranje paralelne vlasti, hvali štetnu ekonomsku poslušnost Bruxellesu, hvali pripitomljenu, ali upravljivu ustašonostalgiju. Zato ovu zemlju treba destabilizirati

Nedavno su jedne zagrebačke dnevne novine, koje slove kao žarko ‘žute’, objavile fotografiju koju se, naprotiv, može doživjeti samo kao sumorno tmurnu. Fotografija je snimljena ovih dana u Obrovcu, dakle vrlo je aktualna, i pokazuje razmjere ekonomske i demografske opustošenosti ovog dijela Hrvatske, ali i šire. Na njoj se vidi caffe bar ‘Oluja’, za koji je očito da odavno ne radi, a po propaloj fasadi i ulaznim roletama da se zaključiti da sigurno u dogledno vrijeme i neće. Ovdje se čovjek življih asocijacija može zapitati je li se onda Oluja, je li se onda oslobađanje Hrvatske uopće isplatilo, ali to je deplasirano. Jer do 1995. u Obrovcu je bio na vlasti grozomoran etnički isključiv i ostrašćen polusvijet, pa bi spomenuti caffe bar, pod hipotetičkim nazivom ‘Nova Srbija’, vjerojatno propao i puno ranije. Zato ovdje nećemo postavljati superteška pitanja tipa ‘je li se Hrvatska isplatila’, iako su i ona legitimna, nego što je i koliko postigla, i to ćemo razlomiti u nekoliko poglavlja, bez pretenzija da su to sva.

Politika

Preskočit ćemo ovdje Franju Tuđmana, iako on iz mirogojskog groba i dalje utječe na hrvatsku politiku skoro kao da nije umro, i ostat ćemo na državnim čelnicima poslije njega, naravno najviše na Andreju Plenkoviću koji je sada vodeća državna i HDZ-ova figura u zemlji. Osnovno geslo njegove vladavine je, sigurno ste zapazili, ‘stabilnost’, što toliko puta ponavlja da su mu se mnogi zbog toga počeli rugati, ali nitko nije otišao korak dalje da mu predbaci da ovu zemlju, naprotiv, može izvući iz blata samo temeljita destabilizacija. Dakle, umjesto stabiliziranja treba kreativno i obnoviteljski destabilizirati sadašnji politički sistem, ponajprije zato što je on postao koruptivan ne samo po nebrojenim aferama, kojima sudstvo ne zna i ne želi stati na kraj. Nego i što je korupcija postala njegova bit, način vladanja pomoću umjetne parlamentarne većine, gdje se kupoprodaja mandata obavlja na rubu zakona, pa tu sudovi, i da hoće, ne mogu ništa učiniti. Na taj su način vladajuća stranka (stranke) postale svijet za sebe, koji se odcijepio od stvarnosti i stvorio svoju paralelnu stvarnost, koja s realnom nema nikakve veze.

Štoviše, to je plodno tlo za proizvoljne konstrukcije, pa i one koje se isključuju, te ovih dana gledamo trijumfalno marširanje Hrvatskom Kineza visokog državnog ranga. Od njih se očekuje da zemlju izvuku s ruba ponora, i zato su pred njih prostrti kilometri tepiha dobrodošlice, u koje se umalo pretvorio i sam hrvatski državni vrh. Nitko da zucne protiv toga što Hrvatska formalno pripada svijetu liberalne demokracije, koju Kinezi s gnušanjem odbacuju, pa čak ni protiv toga što su ovdje došli pod crvenim zastavama sa zvijezdom, koja se u nas u svakom drugom slučaju smatra oličenjem najvećeg zla i masovnih ubojstava. Naravno da je lovostaj na komuniste, označen hicem iz sačmarice, kratkoga vijeka i da će nakon toga vladajuća stranka uredno nastaviti s njegovanjem kontrolirane i pripitomljene, ali nadasve upravljive ustašonostalgije. U tome imaju i vjerne pomagače. Iako su uvjereni u suprotno, obilnu pomoć u tome daje im šarena obitelj hrvatskih liberala, koja zahtijeva da napokon prestane ovaj ‘rat’ ustaša i partizana jer to, kao, razorno dijeli zemlju i vraća je unatrag. Naravno da to nije istina i da logika stvari govori nešto drugo, naime da taj ‘rat’ treba nastaviti dokle god se društveno ne osvijesti tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Dobar primjer za to su Španjolska i Portugal, gdje je na vlasti ljevica, što je ovdje manje važno, puno je važnije da su te dvije zemlje, iako nimalo lako, baš na taj način raskrstile s frankističko-salazarovskim fašizmom.

Ekonomija

Koliko god se spomenuta familija hrvatskih liberala trudila da dokaže da baš oni najviše pridonose stabilizaciji zemlje, pobjednički pokal ipak ne mogu oteti iz ruku šampiona stabilicionizma, Andreja Plenkovića. On blista od sreće što se Zagreb odano drži financijske discipline nametnute iz Bruxellesa, iako, ili baš zato, hrvatski BDP raste puno sporije nego u susjednim zemljama, a vide se i prvi znakovi usporavanja. Kada već spomenusmo Portugal, njegov budžetski deficit je znatno veći od hrvatskog, ali zato brže rastu plaće, znači i potrošnja, a zatim i proizvodnja, tako da se sada već govori o malom portugalskom gospodarskom čudu. To će reći da Hrvatska nema paradigmu razvoja, nego se ona kopipejsta od drugih (Bruxellesa, Pekinga, sutra možda i nekog trećeg), iako bi ona bolje od njih trebala znati što joj treba. Ali evo, Kinezi obilaze sjevernojadranske škverove s ponižavajućim ciljem da vide njihove tehnološke mogućnosti, iako su kineska brodogradilišta još na razini tankera i sličnih metalnih sanduka na vodi, a ova naša su kilometrima iznad. Možda Kineze treba podržati oko širenja sve naprednije mobilne telefonije, ali hej, oko brodogradnje je obratno, majstori smo mi, a oni kalfe koji trebaju učiti od onih koji znaju znanje.

Crkva

U dozlaboga izlizanoj frazi naših političara ‘neka institucije rade svoj posao’ sadržana je temeljna formula promašaja hrvatskog državnog projekta. Te institucije koje bi trebale osigurati uredno djelovanje države (sudstvo, pravosuđe, tajne službe, uprava…) ne funkcioniraju, ali zato odlično funkcioniraju one koje opstruiraju to djelovanje. Među njima strši Katolička crkva, u kojoj je, vidi, zabranjeno sindikalno organiziranje u vrtićima, školama i drugim institucijama koje osnivaju (iako je to dopušteno čak i u Vatikanu), čime sebe stavlja izvan ustavnog poretka. Uostalom, ona je sebe stavila izvan Ustava i u pogledu njegovih osnovnih vrijednosti, antifašističkog karaktera zemlje, osim što je u povodu 50. godišnjice pobjede nad fašizmom dala jednu relativno zrelu, afirmativnu izjavu o tome. Ali otada je prošlo skoro dva i pol desetljeća i time se ne može prebrisati da je ona danas glavni stožer ultranacionalističkog i proustaškog revizionizma. Tu je, naravno, i HDZ, iako on to više radi preko svojih satelita, što ga ne čini mane opasnim. Zato je nedavna lekcija koju je ovaj duet dobio iz konzervativne Austrije oko blajburške komemoracije završni dokaz da je ovdašnja Crkva vjerojatno najgora u Evropi (gora je možda samo ona u Poljskoj, ali unatoč antisemitizmu, ona je previše antinacistička da bi to bila). Jedini njen zrcalni parnjak je Srpska pravoslavna crkva, danas u Srbiji, a devedesetih i u Hrvatskoj, što samo pokazuje da i poziciju klera u tim dvjema državama ne treba stabilizirati nego ozbiljno destabilizirati.

Društvo

Hrvatsko društvo je na izdisaju, ako ga još uopće ima. Pod društvom ovdje mislimo na mrežu kulturnih, prosvjetnih, manjinskih, medijskih, znanstvenih, ljudskopravaških, sindikalnih, sportskih i drugih organizacija, koje boljim državama daju civilizacijski pečat, koji se kod nas izgubio. A svojedobno postojanje ‘čuvara državnog pečata’ simbolički govori u čijem džepu je završio. U džepu vrhova državne i paradržavne vlasti (što smo obradili u poglavlju Politika i Crkva), koja tako loše vodi zemlju da bi, kako netko ovih dana reče, sve njene institucije trebalo sravniti sa zemljom i graditi ih iznova.

1/2