Osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš bit će najvjerojatnije, nakon odslužene tri petine zatvorske kazne, pušten na slobodu, objavili su na svojim naslovnicama mediji, ne ulazeći pritom u suvisliju i precizniju argumentaciju odluke Ustavnog suda.
Ovo tijelo je nakon čak četiri godine razmatranja, djelomično, podvlačimo djelomično, usvojilo ustavne tužbe okrivljenika i time ukinulo presudu Vrhovnog suda od 2. lipnja 2010., kojom je Glavaš zajedno s petoricom drugih počinitelja pravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog nad srpskim civilima u Osijeku od sredine srpnja do kraja prosinca 1991. godine.
Javnosti poznati osječki slučajevi, kolokvijalno nazvani ‘Selotejp’, odnose se na ubojstvo šest većinom srpskih civila i pokušaj ubojstva jednog (njih su pripadnici Glavaševe postrojbe protuzakonito uhićivali i mučili, a potom ruku vezanih ljepljivom trakom ubijali na obali Drave i bacali njihova tijela u rijeku), dok je u slučaju nazvanom ‘Garaža’ riječ o ubojstvu jednog srpskog civila i mučenju više njih. Sve se odvijalo u garažama Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, kojem je Glavaš bio na čelu.
Prema presudi suca zagrebačkog Županijskog suda Željka Horvatovića iz 2009., koju će kasnije pravomoćno potvrditi Vrhovni sud, Glavaš je, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo muči, da se s njim nečovječno postupa, da mu se nanose ozljede i da se primjenjuju nezakonita zatvaranja. Kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, naredio je da se civilno stanovništvo ubija, da se nečovječno postupa prema njemu i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja.
S obzirom na ove nepobitne činjenice o navedenom ratnom zločinu koje nitko, pa ni Ustavni sud nije doveo u pitanje, a kamoli da ih opovrgavaju novinskih tekstovi o još jednoj ‘kontroverznoj’ odluci Ustavnog suda, površniji čitatelj može zaključiti upravo suprotno – da su Glavaš i petorica drugih nešto više od četiri godine nevini ležali u zatvoru.
Na kraju, ne iznenađuje ni kada sam Glavaš, koji kaznu vrlo lagodno služi u mostarskom zatvoru (zapravo tamo samo prespava), s vikend-dopusta iz svoje kuće u Drinovcima u Hercegovini poručuje da odluku Ustavnog suda ‘doživljava kao veliki dan za istinu o Domovinskom ratu i za cijelu Hrvatsku’. Drugim riječima, sebe doživljava kao mučenika.
Što u svojoj odluci, opisanoj na 189 stranica, zapravo traži Ustavni sud? On, ponavljamo, nije doveo u pitanje presudu Županijskog suda kada je u pitanju utvrđivanje činjenica o zločinima u Osijeku 1991., niti je Glavaš, kako neki pišu, tom odlukom prestao biti ratni zločinac koji bi sada mogao samo tako tražiti da mu se vrate oduzeta ratna odličja, pa čak i to da zbog duševnih boli tuži državu. Činjenica je da Glavaš trenutno, s obzirom na odluku Ustavnog suda, ima status nepravomoćnog osuđenika za ratne zločine, ali s ponešto jasnijom argumentacijom u presudi, Vrhovni ga sud ipak može nanovo pravomoćno osuditi.
Dakle Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pogriješio (sada će u ponovljenom postupku takav stav morati argumentirati ili ispraviti) kada je na zločine počinjene nakon što je Hrvatska zadobila svojstvo suverene države u smislu međunarodnog prava i raskidanja svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ (8. listopada 1991.), primjenjivao odredbe Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Prema Ustavnom sudu, Domovinski rat je nakon međunarodnog priznanja Hrvatske imao karakter međunarodnog sukoba, pa se Vrhovni sud trebao ravnati po odredbama Ženevske konvencije koje se odnose na ratove među državama. To je bitno jer o tome ovisi primjena prava iz Dopunskih protokola I i II uz Ženevske konvencije. Također, Vrhovni sud treba u ponovnom postupku ocijeniti postoje li povrede prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: riječ je o ocijeni je li Glavašu povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i na odvjetnika te jesu li sve stranke u postupku imale ravnopravan status.
Konkretno, riječ je o Glavaševom prigovoru na davanje statusa krunskog svjedoka Krunoslavu Fehiru, koji je bio drugookrivljeni u postupku, a teretilo ga se da je zajedno sa Zoranom Brekalom izlio kiselinu iz akumulatora u grlo Čedomiru Vučkoviću i zatim pucao u njega. Ustavni sud je zaključio da Glavaš nije bio upoznat s činjenicom da je Fehir postao krunski svjedok tužiteljstva, niti je mogao pred sudom iznositi svoje argumente o dokazima koje je Fehir iznio ili uložiti žalbu.
Usporedo s ovim slučajem, navedimo da je Ustavni sud krajem 2010. također ukinuo presudu Vrhovnog suda protiv pripadnika karlovačke jedinice specijalne policije Mihajla Hrastova, koji je za ubojstvo 13 rezervista bivše JNA na Koranskom mostu osuđen na sedam godina zatvora, u procesu koji je trajao punih 20 godina. Razlog ukidanja presude je bio taj što Hrastovu presuda nije javno objavljena. Tek u rujnu 2012. Vrhovni je sud ponovno Hrastova osudio na četiri godine zatvora.
Zanimljivo će biti vidjeti u kojem roku i na koji način će se Vrhovni sud postaviti prema odluci Ustavnog suda i slučaju Glavaš. Također, bez obzira na moguću pravnu opravdanost odluke Ustavnog suda da se utvrde ustavnopravni aspekti oružanog sukoba, ona je zbog dugotrajnosti rješavanja tužbi dovela do ponovnog nepovjerenja i sumnji u pravnu sigurnost.
