>

novosti logo

I nakon Zedua Zedu

Novi predsjednik Angole João Lourenço izjavio je da ima ‘misiju da poboljša ekonomiju zemlje’. No manevarski mu je prostor bitno sužen. Funkcionirat će u sjeni klana dos Santos i njegovih, klijentelističkih i dobrim dijelom nekompetentnih kadrova

U Republici Angoli održani su 23. kolovoza 2017. godine izbori. Pobijedio je, sa 61 posto glasova, João Lourenço, dosadašnji ministar obrane i potpredsjednik stranke MPLA (Movimento Popular para a Libertação de Angola, Narodni pokret za oslobođenje Angole), jedne od triju povijesnih stranaka nastalih šezdesetih godina prošloga stoljeća u borbi za dekolonizaciju i nacionalnu emancipaciju te velike zemlje, bivše portugalske kolonije na jugozapadu Afrike. U parlamentu će imati 150 zastupnika. Druga povijesna stranka, UNITA (União Nacional para a Independência Total de Angola, Nacionalna unija za potpunu neovisnost Angole), osvojila je 51 zastupnički mandat.

Tako je, vlastitom voljom, najavivši još prošle godine svoje povlačenje, otišao s vlasti José Eduardo dos Santos, nakon 38 godina obnašanja predsjedničke dužnosti, pored Roberta Mugabea u Zimbabveu najdugovječniji vladar bivših afričkih kolonija evropskih zemalja koje su se sedamdesetih godina izborile za neovisnost.

João Lourenço, umirovljeni general angolskih oružanih snaga, studirao je povijest i vojnu strategiju u Sovjetskom Savezu, i njegova vlada imat će zahtjevnu zadaću da izvuče zemlju iz teške ekonomske i socijalne krize. Angola je po veličini drugi afrički proizvođač nafte, iza Nigerije. Ekonomija je gotovo monokulturna, nafta donosi oko 70 posto fiskalnih prihoda i praktički je jedini izvor deviznih prihoda.

Nakon dugoga građanskoga rata (1975. – 2002.) José Eduardo dos Santos, zvan Zedu, vodio je zemlju koju je valjalo razminirati, stanovništvu osigurati opskrbu hranom, obnoviti uništenu infrastrukturu i izgraditi novu. U početku je imao sreće, kad je cijena barela nafte porasla na 124 dolara, no zahvatilo ga je ‘prokletstvo nafte’ i gomile petrodolara koje su se bez prevelikoga truda počele slijevati u zemlju, tako da se stopa rasta od 2004. do 2008. godine kretala između 10 i 24 posto godišnje. No megalomanski planovi i loše gospodarenje, uz gigantsku korupciju, izgradnja danas nezavršenih višestaznih autocesta, luksuznih naselja na periferiji glavnoga grada Luande, stadiona, trgovačkih centara i staklenih poslovnih nebodera nisu većini stanovništva donijeli ama baš ništa: više od 70 posto stanovništva živi s manje od 12,36 kuna dnevno, dobrim dijelom u favelama glavnoga grada koji je istovremeno najskuplji grad na svijetu. Računa se da je oko 30 posto novca namijenjenoga javnim investicijama završilo u džepovima moćnika.

U Luandi su se pojavili milijunaši i milijarderi. Korupcija je pravilo. Aparatčici MPLA, obitelj predsjednika dos Santosa i generali izvukli su iz nafte i dijamanata, drugoga izvora angolskoga bogatstva, između 2002. i 2015. više od 170 milijardi eura i pospremili ih u mutnim zapadnim financijskim krugovima i poreznim rajevima, računaju u istraživačkom centru Angolskoga katoličkoga sveučilišta. Bijeda raste i u gradovima i u selima, gdje su struja i voda rijetke. Javnim bolnicama nedostaju lijekovi, kupljeni, ali usput preprodani, stupanj smrtnosti djece ispod pet godina najviši je u svijetu. Javno školstvo, tamo gdje ga ima, funkcionira u bijednim uvjetima.

Usprkos planovima koje su razradili masno honorirani savjetnički uredi i stručnjaci MMF-a, vlast je zapustila strateške sektore kao što su poljoprivreda i industrija. Angola uvozi sve ili gotovo sve, čak i hranu, premda ima zavidne uvjete za razvoj poljoprivrede koja bi mogla prehranjivati ne samo zemlju, nego i dobar dio Afrike. Angola čak uvozi i naftne prerađevine, jer ima jednu jedinu rafineriju, zaostalu još iz kolonijalnoga razdoblja, koja zadovoljava petinu potražnje za gorivom, dok država troši više od pet milijardi dolara godišnje za uvoz naftnih derivata.

Nakon pada cijene nafte 2014. godine, stopa rasta bitno je pala, prošle je godine bila na nultoj razini, a ove bi godine mogla dostići 1,7 posto, navodi MMF: samo za kompenzaciju prirasta stanovništva trebala bi stopa rasta od 3 posto. Deseci tisuća kineskih radnika napustili su gradilišta i otišli, jer angolsko-kineski deal ‘infrastruktura za naftu’ više ne funkcionira. Inozemna poduzeća imaju blokirano između 2 i 5 milijardi dolara u Luandi, jer centralna banka nema deviza za konverziju. Javnim i državnim službenicima kasne plaće, nezadovoljstvo raste.

João Lourenço nakon izbora izjavio je da ima ‘misiju da poboljša ekonomiju zemlje’. No manevarski mu je prostor bitno sužen. Funkcionirat će, bar prvo vrijeme, u sjeni klana dos Santos i njegovih, klijentelističkih i dobrim dijelom nekompetentnih kadrova. Teško je zamisliti da će imati dovoljno moći i vlasti da napadne carstvo krezovski bogate kćerke dosadašnjega predsjednika: Isabel dos Santos predsjednica je netransparentne državne monopolističke naftne kompanije Sonangol preko koje prelazi sav novac od istraživanja, razrade i eksploatacije naftnih polja, vlasnica je telekomunikacijske kompanije, banke, dijamantnih rudnika i distributivnih centara, medijskih kompanija, itd. i to samo u zemlji, dok u inozemstvu kontrolira brojna poduzeća, ima draguljarsku kompaniju, vlasnica je jedne portugalske banke i kontrolira jednu medijsku grupu… ‘Forbes’ procjenjuje da je ‘teška’ oko 3,5 milijarde dolara. Njezin polubrat, José Filomeno dos Santos, predsjednik je misterioznoga ‘Angolskoga suverenoga fonda’ s državnom dotacijom od oko 5 milijardi dolara godišnje.

Iako je svoje povlačenje u 74. godini života obrazložio zdravstvenim razlozima (ove je godine proveo nekoliko mjeseci na liječenju u Barceloni, no nije objavljeno od čega se liječio), Zedu dos Santos ne nestaje s političke pozornice. Ostaje predsjednikom MPLA, stranke/države (‘stožerne stranke’, rekli bi drugdje) koja dijeli bogatstvo i položaje, kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Čvrstom rukom drži i sigurnosni aparat: zakon koji je na brzinu donesen uoči izbora onemogućava idućih osam godina smjenu vojnih zapovjednika, čelnika službi sigurnosti i obavještajnih službi te policije, koje je Zedu imenovao. Premda je novoizabrani predsjednik izjavio da ‘ova zemlja neće imati dva predsjednika’, teško je u to povjerovati, a João Lourenço suočava se s više teških izazova.

Dos Santos uspio je, nakon 25 godina građanskoga rata, postići političku stabilnost u zemlji. No nije uspio pokrenuti ekonomiju ni izgraditi zemlji potrebnu infrastrukturu. A izborima se otvara nov politički ciklus i Lourenço mora nametnuti nove političke dinamike i svojevrsnu tranziciju. A državni aparat, posebno Oružane snage, i MPLA i dalje će biti nezaobilazni u stvaranju i održavanju potrebne stabilnosti. Drugi mu je izazov pokretanje novoga ekonomskoga ciklusa, rekonstrukcijom cesta, željeznice, luka, aerodroma, a posebno diverzifikacijom ekonomije i smanjivanjem uvoza u poljoprivredno-prehrambenom i industrijskom sektoru.

Također mora početi rješavati goleme probleme u sferi socijalnih politika. Mora poboljšati obrazovanje, zdravstveni sistem, stanogradnju, početi rješavati goleme urbanističke probleme. Na primjer, Luandu su još Portugalci urbanistički kalibrirali za oko 400.000 stanovnika, a danas u njoj živi oko šest milijuna ljudi, dobrim dijelom bez tekuće vode, kanalizacije i struje, osim u luksuznim četvrtima skorojevića.

Novi predsjednik ima dakle tešku zadaću pred sobom.

1/1