>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Igra koeficijenata

Damir Boras je pohodio sjednicu Vijeća Učiteljskog fakulteta, institucije u kojoj je formalno zaposlen, te s njegovim vodstvom ustanovio nova pravila igre: oni su njega darovali dodatnim godinama radnog vijeka, a on im je zauzvrat navodno obećao nagradne koeficijente

Standardno vrijeme darivanja nije ove godine protraćio ni Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, glavni kandidat za novi mandat i – strogo formalno – predavač na petrinjskom odsjeku zagrebačkog Učiteljskog fakulteta. Formalno, kažemo, jer mu je zapošljavanje na toj sveučilišnoj sastavnici zimus razmjerno dobro protumačeno, u više medija, kao providno i povlašteno zaobilaženje prepreka za produženje radnog vijeka nakon 65. godine života. Prvi aktivni Borasov moment nakon zapošljavanja u Petrinji, uostalom, zabilježen je skorom odlukom UF-a da mu produži pravo na rad do 67. godine.

I dok neki jedva čekaju da dignu sve četiri u zrak, rektor naše najveće akademske ustanove čini štošta da ostane na poslu, ali ne bilo kakvom. Kao što nam javljaju pedagozi imuniji na (auto)cenzuru, Damir je Boras marljivo 19. prosinca pohodio sjednicu Vijeća Učiteljskog fakulteta te s vodstvom institucije ustanovio nova i još pikantnija pravila igre. Oni su njega darivali dodatnim trima godinama radnog vijeka, jer im je navodno obećao nagradne koeficijente. Ovdje treba malo pojasniti funkciju tih veličina u obračunu poslovanja nekog fakulteta, a koje su podložne izmjenama i prilagodbama.

Svaki fakultet, naime, ima svoj skupni koeficijent, no ima ga i svaki nastavnik, tj. svako zvanje, od asistentskog s manjim, do redovne profesure s najvećim. Time se regulira presjek kadra, s obzirom na profil i realni kapacitet samog fakulteta, pa i društvene zahtjeve spram njega. Fakultetska uprava ne može zaposliti više nastavnika ili odobriti veći broj napredovanja u viša zvanja nego što joj to omogućuje pripadajući koeficijent. Također, ukoliko neki predavač odlazi u penziju, zna se točno kakav se prostor otvara za novi kadar ili – malo vulgarnije rečeno – koliko docenata vrijedi jedan profesor. Koeficijent same institucije nije posve nedodirljiv, jer ga uprava sveučilišta može korigirati, već prema objektivnim potrebama. Time dolazimo i do srži Borasove posjete Učiteljskom fakultetu, odnosno do krajnjeg smisla njegova izdašnog trgovačkog aranžmana na Savskoj cesti 77.

Nije pritom bila riječ o objektivnim, nego bez dvojbe posve subjektivnim interesima rektora i njegovih jataka na Učiteljskom fakultetu. Među prvima se ističe sam dekan te kuće Ivan Prskalo kojeg smo ove godine dvaput spominjali u istoj servisnoj ulozi. Prvi put kad je uposlio Borasa iz takoreći čista mira; rektor je naime upravo bio shvatio da njegovi eksponenti na matičnoj mu instituciji, Filozofskom fakultetu, nepovratno gube utjecaj. Kako ga s istekom rektorskog mandata ne bi sustigla mirovina, ukazao se na Učiteljskom fakultetu natječaj koji Borasu otvara priliku za održanje pozicije.

Zahtjevi posla u međuvremenu su tamo preinačeni na svega 20 posto radne opterećenosti kako bi Damir Boras mogao i dalje nesmetano obavljati rektorsku dužnost, dok Prskalo nikad nije uvjerljivo pojasnio zašto UF-u najednom odgovara svega petina normalnog profesorskog angažmana. Možda je to u cijelosti jasno tek sad, no slutilo se i kad je Prskalo nedavno – pisali smo i o tome – imenovan u sadašnje povjerenstvo za izbor novog rektora ili starog u novome mandatu. Boras će dobiti ukupno pet godina radnog vijeka pride, a još ćemo vidjeti koliko će narasti koeficijent Učiteljskog fakulteta u opisanoj trampi. Ipak, ovo nikako nije prvi put da se u istom kontekstu pogoduje istim subjektima, ujedno rektoru i dotičnoj sastavnici Sveučilišta u Zagrebu. Vratimo se stoga samo malo u prošlost, dok su raspištoljeni povjerenici Damira Borasa još zloupotrebljavali resurse Filozofskog fakulteta.

Dok je tamo prošle godine dekan još bio njegov štićenik Vlatko Previšić, fakultet je oštećen transferom profesora Odsjeka za psihologiju Predraga Zarevskog, točnije prijenosom njegova koeficijenta na novu radnu sredinu. Previšić je amenovao minus, dok su ga Ante Čović i Mislav Ježić, članovi Senata Sveučilišta s Filozofskog fakulteta, Borasovi glavni kompanjoni, prešutno podržali. Ciljano odredište bilo je, naravno, Učiteljski fakultet, koji zajedno sa Zarevskim – nastavnikom pred mirovinom – preuzima i koeficijent njegova zvanja na trajno raspolaganje za buduće generacije.

To s budućim generacijama, doduše, treba u slučaju petorice navedenih u prethodnom pasusu definitivno pojmiti s dobrim zrnom soli. Jer neraskidivo ih, uza želju za položajem po svaku cijenu, vezuje činjenica da im se ne ide u mirovinu s pozicija na kojima ostvaruju i značajne ekstrapovlastice, pa izvode akrobacije ne bi li fakultetska vijeća privoljeli na konstataciju da su još neko vrijeme neophodni svojoj katedri. Pored Borasa, za tim su uspješno posezali Čović i Zarevski, dok je Previšić silom zakona okončao profesorsku karijeru, a Ježić se preselio na Filozofski fakultet Družbe Isusove.

Mislav Ježić, jedini doista zaslužni znanstvenik među njima, pritom se nemilo osramotio procjenom Vijeća Filozofskog fakulteta koje mu je produžetak radnog vijeka uskratilo zbog nepovjerenja, izazvanog ne samo kompromitacijom fakultetskog mjesta u Senatu. No vratimo se još malo na Zarevskog, u vrijeme prelaska na Učiteljski fakultet, kad mu tamošnje vijeće po dolasku odobrava dvogodišnji produžetak, a s očitom kompenzacijom u spomenutom naslijeđenom koeficijentu. Drugi put će odgoda njegova karijernog zalaska biti još izravnije povezana s Damirom Borasom, jer će im Vijeće Učiteljskog fakulteta prolongirati odlazak u mirovinu na istoj rečenoj nedavnoj sjednici. Boras je tom prilikom dobio tri dodatne godine, Zarevski dvije, a fakultetska računica je u oba primjera uključivala egzaktnu masu koeficijenata, bilo da su prineseni u vidu personalnog uloga ili kao vladarska gesta.

Koeficijenti predstavljaju izuzetno jaku valutu u toj vrsti trženja, naročito uzme li se u obzir da se već dugo smanjuje javno financiranje za nova radna mjesta i razvoj sveučilišta. Jedan redovni profesor – kvantificirajmo i to – koeficijentom nosi jednako koliko treba za prelazak 12 viših asistenata u zvanje docenta. To nije ni približno jedina zloupotrijebljena poluga moći nad fakultetima, dakako, ali se već može nazvati krunskom metodom. Pa bi zato i nju trebalo uzeti u obzir u tekućem procesu upravnog nadzora države nad sveučilištem, a po mogućnosti ipak prije nadolazećih rektorskih izbora.

1/1