Pjesnik, dramski pisac, režiser i jedan od najvažnijih hrvatskih novinara Predrag Lucić umro je u srijedu ujutro u Splitu, u 54. godini, nakon teške bolesti zbog koje je u svibnju prošle godine prestao objavljivati redovnu kolumnu ‘Trafika’ u Novom listu. Za taj riječki dnevni list Lucić je pisao od 2008. godine, nakon gašenja splitskog tjednika Feral Tribune, čijim je kreiranjem 1980-ih u krilu Nedjeljne i Slobodne Dalmacije, zajedno s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićom, počeo stvarati novinarstvo kakvo, ne samo na ovim prostorima, ranije nije postojalo. Bilo je to istinoljubivo, pošteno i drčno novinarstvo, koje nije dozvoljavalo da se činjenice savijaju pod bilo kakvim utjecajima, profesionalno besprijekorno i stilski inovativno, istovremeno krajnje rigorozno i beskrajno raskošno, razigrano u djetinje veselom humoru i razarajućoj političkoj satiri, u kojoj se oštra kritička analiza izražavala s umjetničkom maštom. Bilo je to novinarstvo koje će u naslovu knjige Borisa Pavelića o Feral Tribuneu iz 2015. godine biti nazvano ‘Smijeh slobode’: pisano slobodno i u ime slobode, rugajući se njenim neprijateljima samim svojim postojanjem.

Ono što je bilo genijalno i novo u tom novinarstvu, bio je spoj svih tih karakteristika, spoj nastao suradnjom i međusobnim obogaćivanjem iznimnih talenata, do čijeg je susreta došlo u okolnostima cvjetanja kulture kasnog jugoslavenskog socijalizma i tadašnjeg uzleta splitskog novinarstva pod urednikovanjem Joška Kulušića u Slobodnoj Dalmaciji. Bilo je u tome i onog nečeg lokalno splitskog, specifične tradicije ozbiljne zajebancije kojom se mogao steći najoštriji uvid u stvarnost. ‘Ne rade se novine iz lagodnosti, iz optimalnih uvjeta, iz rezultata ispitivanja tržišta… Rade se iz ludila koje je dokazano najpametnije pogonsko sredstvo’, reći će Lucić u jednom intervjuu.

Koliko god je njegov profesionalni život bio obilježen novinarstvom, kao kompletan intelektualac i svestrani umjetnik, nije htio ostati zarobljen samo unutar novinarskog teksta

Predrag Lucić rođen je 1964. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu i gdje je, nakon studija kazališne i radio režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, ostao živjeti i raditi do kraja. Od 1985. u Omladinskoj iskri piše kolumnu ‘Drugačije mlad’ i uređuje kulturni ‘zajebantski podlistak’ Le Spizd te počinje povremeno surađivati u satiričnom podlisku tjednika Nedjeljna Dalmacija koji se tada zvao Feral, gdje od 1988. piše kao stalni autor. Na Splitskom ljetu 1987. godine napravio je festivalske novine Summer Times. Od 1989. počinje u Nedjeljnoj Dalmaciji raditi i kao novinar, a u to vrijeme s Ivančićem i Dežulovićem razvija i proširuje Feral kojem te godine mijenjaju ime u Feral Tribune. Podlistak se, skupa s autorima, ujesen 1990. godine seli u Slobodnu Dalmaciju, gdje Lucić nastavlja s novinarstvom, uskoro i kao ratni reporter.

Novinarstvu koje su u Feralu stvarali i kakvim se Lucić bavio, od početka 1993. godine više nije bilo mjesta u kući Slobodne Dalmacije, koju je po nalogu Tuđmanovog režima preuzeo HDZ-ov tajkun Miroslav Kutle. Uslijedio je štrajk novinara i drugih radnika, slomljen u raskolu redakcije, nakon kojeg se Feralov trojac odlučuje na odlazak, kako bi, zajedno sa skupinom drugih novinara nesklonih režimskom diktatu, pokrenuo novine koje se ‘rade iz ludila’. Feral Tribune tada počinje samostalno izlaziti kao satiričko-politički dvotjednik, a od kraja 1993. kao tjednik. Predrag Lucić prve brojeve lista potpisuje kao glavni i odgovorni urednik, da bi do prestanka izlaženja Ferala u njemu radio kao jedan od urednika i stalni autor ‘ozbiljnih’ novinarskih i satiričnih tekstova. Sukreirao je glasovite Feralove naslovnice i fotomontaže, uređivao i pisao razne rubrike, kao što su Na kraju krajeva, Šempjun, Tromblon, Informbiro i Greatest Shits, čuveni Feralov izbor najglupljih izjava političara i drugih likova iz javnog života.

Koliko god je njegov svakodnevni profesionalni život bio obilježen novinarstvom i koliko god je to njegovo novinarstvo bilo raskošno formama i stilom, Predrag Lucić, kao kompletan intelektualac i svestrani umjetnik, nije htio ostati zarobljen samo unutar novinarskog teksta. U Feralu, kojem su ti njegovi interesi davali dodatnu kvalitetu, pokrenuo je i uređivao Biblioteku Feral Tribune, objavljujući važna djela domaće i strane beletristike, poezije, esejistike, filozofije i publicistike. Izvan Ferala, objavljivao je vlastite pjesničke, prozne i dramske tekstove u časopisima Fantom slobode, Ars, Sarajevske sveske i Naše pismo. Objavio je knjige ‘Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti’ (u koautorstvu s Dežulovićem), ‘Haiku haiku jebem ti maiku – Velika Feralova pjesmarica’, ‘Ljubavnici iz Verone’, ‘Sun Tzu na prozorčiću. Čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola’, ‘Bezgaća povijesne zbiljnosti; satirične pjesme’, ‘Gusle u magli’, ‘Filter Jugoslavija’, ‘Mjesec iznad Splita’, ‘Step by step - Stepinac & još mnoge popularne pjesme’.

Od 2007. zajedno s Dežulovićem nastupao je diljem bivše Jugoslavije, ali i u brojnim evropskim gradovima, u pjesničkom kabareu isprva nazvanom ‘Melodije Bljeska i Oluje’, a kasnije prigodno ‘Melodijama…’ svega i svačega što se događalo na političkoj sceni. Prošle godine u okviru Splitskog ljeta premijerno je, u režiji Dina Mustafića, izvedena drama ‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’ koju je Lucić napisao još prije deset godina i za koju je dobio nagradu Splitskog ljeta ‘Judita’, za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu. Na generalnoj probi te predstave posljednji je put viđen u javnosti.

Svoju knjigu o Feralu Boris Pavelić završio je upravo riječima Predraga Lucića:

‘Kad me ljudi pitaju hoćemo li krenuti iznova i kako pokrenuti neki novi Feral odgovaram: ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Pokušaj! Sumanuto je samo vikati: ‘Johnny, vrati se!’ Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!’

Sam Lucić ga je, nakon gašenja Ferala, napravio svuda oko sebe, dramom izvedenom na pozornici, pjesmama ukoričenima u knjige, onima izvođenima po kafanama u sklopu kabarea i svojim tekstovima u Novom listu, gdje je pisao uporno, marljivo, u žestokom i iscrpljujućem ritmu, gotovo svakodnevno, snažno utječući na čitatelje i na brojne mlađe kolege. Feral je mrtav, ali novinarstvo kakvo je Lucić sa svojim drugovima 1980-ih počeo stvarati, novinarstvo kakvo ranije nije postojalo, i dalje živi. Predrag Lucić je mrtav, živjelo novinarstvo!