Dokumentarni film ‘Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala’ premijerno će biti prikazan 9. marta u riječkom Art-kinu. Sniman tri dana februara 2016. film donosi razgovor s izravnim tvorcima kultnog lista – Predragom Lucićem, Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem. Nazivajući Feral Tribune ‘novinarskim pokretom otpora’, redatelji filma Marina Banićević i Saša Stanić za Novosti govore o povijesti i današnjoj relevantnosti novina koje ne izlaze evo već deset godina.

Film je posvećen Predragu Luciću, koji je zadužio naša društva u mjeri u kojoj ona to nisu zaslužila. Čovjek koji je povezivao i brisao granice nastavio je to raditi i nakon što ga fizički nema

Premijera filma ‘Viva Ludež’ dogodit će se dva mjeseca nakon smrti Predraga Lucića, kao da sama priča o Feralu nije dovoljno emotivna i nostalgična. Kako se osjećate pripremajući veliku premijeru?

Marina: Prije svega, drago nam je da smo imali priliku prenijeti dio njihova rada u jedan drugi medij, bitno različit od onog novinskog. S obzirom na nedavne tužne okolnosti, priča o Feralu je utoliko emotivnija za sve. Film je posvećen Predragu Luciću, čovjeku koji je zadužio naša društva u mjeri u kojoj ona to nisu zaslužila.

Saša: Reakcije na smrt Predraga Lucića, nepregledno mnoštvo ljudi na pogrebu i tekstovi kojima je popraćen njegov odlazak pokazali su u kolikoj je mjeri njegov rad bio javno dobro. Čovjek koji je povezivao i brisao granice nastavio je to raditi i nakon što ga fizički nema. Imati premijeru nakon njegova odlaska zvuči tako isprazno i teško se osloboditi gorkog okusa. Ipak, drago nam je da možemo pridonijeti tome da se njegove riječi još čuju.

Kakve reakcije publike očekujete?

Marina: S obzirom na trenutačnu podijeljenost javnog mnijenja, očekujemo različite reakcije. Vjerujem da će film pozdraviti mnogi koji se kritički odnose spram trenutačnih prilika, ali i oni kojima će, možda, ovaj razgovor s feralovcima pomoći u artikulaciji stavova.

Saša: Teško je predvidjeti reakcije, jer prije svega nije riječ o uobičajenom kronološkom pristupu u kojemu se pripovijeda priča o jednim novinama i ljudima koji su je radili, već prije svega o svjesnom otežavanju forme. Koristili smo mnoštvo vizualnog materijala izvučenog iz samih brojeva Ferala (naslovnice, karikature, grafikoni…), kao i citate ne samo iz tih novina već i drugih izvora. Osim toga, na više mjesta koriste se i animacije za podcrtavanje sadržaja o kojima se govori. Tako će praćenje onoga što se pojavljuje na ekranu i slušanje razgovora zahtijevati dvostruku pažnju gledatelja. Nadamo se da će se zainteresiranima trud isplatiti.

Prkošenje unifikaciji

Umjesto toga kako ste došli na ideju za snimanje filma pitat ćemo vas kada ste prepoznali taj trenutak?

Marina: Ideja za film rodila se gotovo u samom trenutku upoznavanja, došla je spontano. Kada ono što si čitao i pamtio iz Ferala potvrdiš i u ljudskom smislu, poželiš tome dati neki zapis. Ukratko, čini se da su prilike odabrale trenutak za realizaciju ovoga filma-dokumenta. Naši sugovornici – Ivančić, Lucić i Dežulović – od samih početaka toga lista postaju kroničari političkog i društvenog bestijarija te se nameću kao kritička svijest.

Saša: Pomalo iznenađuje da se posla filmskog zapisa o Feralu i njegovim ključnim autorima prethodno netko već nije prihvatio u dužoj formi. Pokušati ispričati priču o tim novinama zahvalno je jer se ona nužno dotiče čitavog našeg društva. Istovremeno, možda je upravo to razlog zbog kojeg je filmografija posvećena Feralu siromašna. S druge strane, rekao bih da je pokušaj filmskog pristupa tome tjedniku nužno pristajanje na čin sekundiranja nečemu što je nemoguće obuhvatiti kamerom. Zapravo, toga se cilja nismo ni prihvaćali. Pristupili smo skromno, fokusirajući se na sugovornike, na ključan dio, ali ipak tek dio Ferala.

Svi oni koji su čitali Feral i trojicu od Ferala izvući će iz filma korisne podatke i razmišljanja koja odudaraju od nekritičkog sagledavanja društvene i političke situacije u kojoj je sprega nacionalizma i lopovluka odavno metastazirala

Kako ste odabrali sugovornike za film?

Saša: Vrlo rano smo se odlučili usmjeriti na trojac Viva Ludež, odnosno na Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Iako smo prvotno stupili u kontakt s nekolicinom ljudi koji su radili u Feralu, ubrzo smo shvatili da bismo šireći lepezu sugovornika u jednom trenutku naišli na problem postavljanja granice – gdje se zaustaviti u odabiru onih koji bi bili zastupljeni u filmu. Drugim riječima, s obzirom na to da je priča o Feralu ujedno i priča o godinama raspada Jugoslavije, uspostave nove države, svih problema s kojima se jedna ‘mlada demokracija’ nosi i sl., pokušaj davanja šire slike doveo bi nas do situacije nalik na onu iz filma ‘Sinegdoha, New York’ Charlieja Kaufmana. Stoga smo pristupili redukciji radije nego širenju.

Koje ste sve izvore konzultirali pripremajući se za snimanje?

Saša: Osim Ferala konzultirali smo i druge novine. Upravo to kontinuirano usporedno čitanje više novina pokazuje u kojoj je mjeri Feral uporno prkosio medijskoj unifikaciji stvarnosti tijekom svoga izlaženja. Također nam je od velike važnosti bila Feralova biblioteka koju je uređivao Predrag Lucić, a u kojoj je objavljeno više od osamdeset naslova vrhunske literature. Važna knjiga bila nam je ‘Knjigocid’ Ante Lešaje, časopis ‘Erasmus’ koji je uređivao Slavko Goldstein, tekstovi Borisa Budena, Dejana Jovića, ali i čitavog niza drugih autora. U jednom trenutku u filmu govorimo i o čuvenoj Feralovoj ‘Antologiji suvremene hrvatske gluposti’ koju nazivamo jednom od važnijih povijesnih knjiga. Iz same ‘Antologije’ izvlačili smo citate koje smo koristili kao podsjetnik na vremena koja nas ne napuštaju. Osim svega toga, treba li spomenuti da su Ivančić, Lucić i Dežulović napisali pozamašnu hrpu knjiga, a mi s njima, između ostaloga, razgovaramo i o njihovom književnom radu.

Kako ste koncipirali film, koje postupke ste koristili u snimanju i montaži?

Marina: Nismo htjeli klasičan dokumentarac. Spajajući dvije filmske linije, jednu razgovornu s drugom u kojoj se pojavljuju animacije, arhivska građa, različiti citati i drugi vizualni dodaci, ostvarena je neka vrsta hibridne forme koja, nadamo se, ima veću vrijednost od zbroja svojih dijelova. Željeli smo oživotvoriti razgovor kao formu, jer dijalog u današnjem društvu kao da je nevidljiv i suvišan. Dakle, htjeli smo razgovorni film, a kada su vam sugovornici feralovci, tada to postane i snažan filmski čin. Da bismo dinamizirali razgovornu liniju, koristimo provlačne dijelove tj. fragmente iz Feral Tribunea. Tako su se u filmu našle urnebesne i satirične naslovnice, strip Oswald koji su stvarali Ivančić i Velimir Marinković, ali i naslovi ozbiljnih i analitičkih tekstova. Takav postupak svojevrsno je prisjećanje na vizualu Ferala, ali i otežavanje forme. Naime, vizualne senzacije mogu biti izazov za gledatelje.

Saša: Koncipirati film oko razgovora riskantan je potez. Otpočetka smo se vodili mišlju da bismo razgovor s Ivančićem, Lucićem i Dežulovićem i sami rado gledali kada bi ga netko snimio u ovakvoj formi. Prijepor je bio jedino na kojem se mjestu zaustaviti, koliko dug naš film može biti, a da njegovo gledanje ne postane napor. Što se samog oblikovanja cjeline tiče, moramo reći da se naš razgovor s Viva Ludeži otvara in medias res, a tako se i zatvara, kao filmska traka na čiji ste fragment bacili oko, a prije kojeg i nakon kojega ima još materijala.

Hoćemo li saznati nešto novo o Feralu i feralovcima?

Marina: Sve što je dosad napravljeno, ne računajući publikacije samog Ferala, nije dovoljno za predočavanje cjelokupne složenosti ovog političkog i satiričkog giganta, o čemu svjedoče i njegove brojne nagrade u inozemstvu. O Feralu treba pisati, snimati, razgovarati, Feral treba misliti, jer baveći se Feralom mi se zapravo bavimo onom kritičkom, onom još uvijek zdravom okosnicom društva. Unatoč svim mogućim restrikcijama, ciljanim sudskim procesima i izmišljenim porezima zbog kojih je bio financijski slomljen, Feral je preživio, tj. novine su se ugasile, pamćenje nije.

Saša: Kao odgovor na to pitanje dobro legne ona McLuhanova ‘medij je poruka’. Dakle, samim time što informacije o Feralu, feralovcima, ali i o mnogim temama o kojima su naši sugovornici pisali donosimo u drugom mediju, otvaramo novu dimenziju za percepciju njihova rada. Naš filmski pokušaj treba promatrati kao poziv na čitanje rijetkih ljudi koji su u neslavnim godinama – koje još traju – pokazali da figura javnog intelektualca nije termin koji pripada mitološkom imaginariju. Kada pitate hoće li se nešto novo saznati o Feralu i feralovcima, to pitanje nužno podrazumijeva potpitanje: tko to nešto novo uopće treba saznati? Naime, prilikom rada na filmu osvjedočili smo se da mnogi za Feral Tribune nikada nisu ni čuli, da su mnogi pak čuli, ali da ga nikada nisu čitali, pritom, dakako, o njemu imaju čvrsto izgrađeno mišljenje. Naravno da nam nije stalo da definirane stavove, pa makar oni bili temeljeni na ignoranciji, mijenjamo. Ali siguran sam da će svi oni koji su čitali Feral i trojicu od Ferala iz filma izvući korisne podatke i razmišljanja koja odudaraju od utabanih staza nekritičkog sagledavanja društvene i političke situacije u kojoj je sprega nacionalizma i lopovluka odavno metastazirala.

Veza Ferala i Rijeke

Povijest Ferala prije nekoliko godina ukoričio je Boris Pavelić, vi ste je lansirali u dokumentarni film. Zbog čega Feralova popularnost ne jenjava?

Marina: Feral je nepatvoreno svjedočanstvo vremena koje smo živjeli i koje još uvijek živimo. Ako bismo se zapitali zašto je Feral još uvijek potreban, dovoljno bi bilo osvrnuti se na informacije iz tiskanih novina, s portala, televizije… Sloboda govora je deklarativna i selektivna, ugrožena spregom politike i kapitala, zahtijeva hrabrost koja, iako je ima u boljim medijima, nije prisutna koliko bi trebala biti.

Saša: Odnos vlasti i mainstream medija s jedne strane te odnos čitatelja Ferala s druge strane prema tome tjedniku, ali i prema onome što su kasnije Ivančić, Lucić i Dežulović radili, kao i drugi novinari toga lista, pokazuje zapanjujuću diskrepanciju. Riječ je o neskladu između onoga što je propagirano i državotvorno te onoga što stvara nelagodu i narušava privid cjelovitosti. Bilo bi zanimljivo – evo ideje kojom se može netko drugi pozabaviti – napraviti film koji bi u svojem fokusu imao upravo Feralove čitatelje. Važno je reći da su se ti čitatelji od čitatelja bilo kojih drugih novina na ovim prostorima razlikovali po svojoj vjernosti tome listu. I zbog toga su promocije Pavelićeve knjige u tolikoj mjeri posjećene i zbog toga se na svakoj od njih pojavi ono čuveno pitanje ‘Kad će novi Feral?’ Ljudima je Feral bio potreban, a očito je da im je potreban i danas jer oni u onoj s vrha propagiranoj slici stvarnosti ne pronalaze sebe.

Čvrsta je veza Ferala i Rijeke. Poznato je da se prvih nekoliko brojeva tiskalo u Novom listu, a sami feralovci ovaj grad nazivaju slobodnim teritorijem. Zašto ste odabrali snimati u Rijeci?

Saša: Ključan razlog bio je antikvarijat Ex libris – svojevrsna riječka oaza dobre knjige, kulturnih događanja i pozitivne energije – u kojemu nam je tri dana bilo omogućeno snimanje. Vlasnik antikvarijata Željko Međimorec dopustio nam je snimanje u svojem prostoru te nam tako stvorio kontrolirane uvjete za rad. Njemu i njegovoj supruzi Milani zahvalni smo što su bili velika pomoć u nastanku ovoga filma.

Marina: I samo mali podsjetnik: Viktor je upravo u Ex librisu, za vrijeme predstavljanja svoje knjige, nazvao Rijeku slobodnim teritorijem. I da, feralovci imaju posebnu vezu s našim gradom kao i s Ex librisom, a Željko je zamašnjak koji povezuje i ljude i ideje i stvara čudesnu sinergiju, i svi smo sretno zarobljeni u toj mreži.

Kakva će biti distribucija filma, gdje možemo očekivati sljedeća prikazivanja: u kinima, na televiziji…?

Saša: Za početak, film će biti prikazan u Rijeci u Art-kinu Croatia, a nakon toga mu želimo gledatelje u cijeloj Hrvatskoj. Također, ne bi nas iznenadilo da prijeđe našu granicu. Što se tiče televizijskoga prikazivanja, to zasad ne ovisi o nama.