Kada su pokojnog Peru Kvrgića jednom zapitali što misli tko bi mogao biti njegov nasljednik, taj veliki umjetnik pozornice na to je delikatno pitanje odgovorio: Žarko Potočnjak. Takvu karizmatičnost na sceni Potočnjak nikada nije postigao, vjerojatno zato što nije bio glumac one koncentracije koju je Peri Kvrgiću usadio profesor svih profesora, Branko Gavella. Ali ta neizbalansirana, vragolasta i rastresita igra, koja bi se možda mogla nazvati i njegovim hendikepom, bila je njegovo glavno oružje. Ono što pak spaja Kvrgića i Potočnjaka jest što su obojica igrala inteligentne marginalce i peckave dvorske lude raznih sistema i prilika. A u slikanju tih zgubidana s viškom pameti, humora i strasti Potočnjak je bio nenadmašan. Prvi put je bilo jasno da je glumačka zvijezda rođena krajem 70-ih, kada se pojavio u predstavi "Kralj Gordogan" prema komadu Radovana Ivšića. Bio je to teatar "verbalne agresije" i nerazumljiva sadržaja, u nadrealističkom Ivšićevom duhu, no kasnije će se pokazati da je upravo u tim kalamburima bio kralj. U predstavi "Buba u uhu" tadašnjeg kazališta Jazavac (danas Kerempuh) bio je tako duhovit u ulozi portira u hotelu "Vragolasta maca", da su neke izvedbe trajale i pola sata duže, dok ne bi ispucao sav arsenal gegova vrhunskog komičara. Predstava je bila godinama na repertoaru, svi su htjeli vidjeti Potočnjaka u punom sjaju, a uprava teatra je pomalo zabrinuto vrtjela glavom: "Samo da Žarko ne poludi." Bio je savršen spoj govora, geste i glumačke energije na sceni, a u trenucima njegovog veličanstvenog pretjerivanja letjele su cipele i predstava bi odlazila u nebo. Često je bilo dovoljno da se samo pojavi na pozornici pa da sve oči budu uprte u njega. Tako je za nenadmašnu ulogu vrlo starog sluge u predstavi "Ivanov" dobio nagradu Gavellinih večeri, ne izgovorivši pritom ni riječ jer od početka do kraja samo stoji s punim pladnjem čaša s pićem i naočigled drijema. Pladanj se neprestano opasno naginje, ali se Potočnjak uvijek iznova u pravi čas prene iz drijemeža. Publika nije skidala pogled s te nepomične, akrobatske i čarobne izvedbe. Trebala mu je akcija i kada se ne miče s mjesta, na primjer kada maestralno igra karakternog, malog i nesretnog čovjeka u Čehovljevoj monodrami "O štetnosti duhana", a trebao mu je, kao u predstavi "Na tri kralja", i širok prostor radnje i zapleta, koji bi okretao naglavce kad god je mogao. Takav prirodni prostor pronašao je i u putujućoj družini "Histrion", koja je u 70-ima i 80-ima – sjetimo se samo bravurozne "Hist(o)rijade" – s njim živjela svoje najbolje godine.

Puno je igrao u pučkim komedijama, ali nije bio vašarski zabavljač. Jest da je počeo u Kazalištu Komedija, ali je punih 18 godina igrao u Dramskom kazalištu Gavella, da bi u mirovinu otišao kao prvak Drame zagrebačkog HNK-a. Bio je nenadmašan glumac, prvenstveno po svom talentu, šarmu i histrionskom nervu, ali rekli bismo da ga je stvarnost, koju je doživljavao kao crnohumorni vic i apsurdnu zezanciju, uvijek vraćala komičnom. Bio je urbani, tipično zagrebački glumac, u rangu Budiščaka, Vasaryja ili Mladena Crnobrnje Gumbeka. U svakom slučaju, bio je dio stare garde. Igrao je u oko 150 kazališnih premijera, u ulogama za koje je višestruko nagrađen, snimio je 25 igranih filmova i glumio u oko desetak zapaženih TV serija. Umro je u 76. godini, a glumom se prestao baviti umoran i razočaran. U posljednjem intervjuu izjavio je: "Ne odlazim zbog mlađih generacija, već zbog situacije u kojoj su se našli kazalište i film. U glumi smo trenutačno na jednoj četvrtini onoga što su nekada radili veliki hrvatski glumci, o kojima su se pisali eseji i knjige. Sada je to takvo rasulo da ne vjerujem da će se u idućih četiri-pet godina išta poboljšati i zato ne želim više imati posla s time. Radije ću doma čitati knjige."