Na svom putu prema proglašenju svetim, Alojzije Stepinac je na Bleiburgu doživio težak udarac. Pokazalo se da su one iste snage koje njega promoviraju za sveca organizirale i vodile blajburšku komemoraciju. Zahvaljujući austrijskim domaćinima sve je ove godine proteklo mirno i bez žutih odora, ustaških kapa, pjesama i znakova, bez povika i podignutih ruku, kao i bilo čega drugog što bi se moglo nazvati fašističkim ekscesom. (Osim jednog, ali jednom kao nijednom.) Ali upravo zato postalo je savršeno jasno da je eksces, zapravo cijeli taj skup, sa svim svojim patosom i mračnom nostalgijom, zaogrnutom crkvenim plaštem. Što se tu komemoriralo i za čim se bolno tugovalo? Za NDH i njenom poraženom vojskom, što znači i za njenim fašističkim i rasističkim režimom. U istom dahu, to je bez ostatka izjednačavano s Hrvatskom i Hrvatima.

Istovremeno, te iste strukture i ti isti ljudi dokazuju da se Stepinac suprotstavljao režimu koji je vladao u NDH i da je bio otvoreni antifašist. Time se želi ukloniti prepreka koja stoji između ranga blaženika, koji je stekao svojim antikomunizmom i odanošću crkvi, i sveca, za što mu je ratna aktivnost očito prepreka. Papu Franju, kao ni njegove prethodnike Benedikta XVI. i Ivana Pavla II., očito nisu uvjerili. Na pitanje Silvija Tomaševića, u zrakoplovu kojim se vraćao iz Makedonije, Franjo je spomenuo neke povijesne dvojbe (ili tako nekako) zbog čega je pozvao u pomoć ‘velikog’ srpskog patrijarha Irineja. Zašto mu je Irinej velik i zašto misli da nacionalisti mogu doći do povijesne istine, zna samo on. (Neki tvrde da Irinej treba Vatikanu za približavanje ruskoj crkvi, ali u slučaju Stepinca on je kriva adresa.) Osim toga, koje su sporne točke iz Stepinčeve ratne biografije u Vatikanu se i bez Irineja dobro zna. Jedna od glavnih je prevođenje pravoslavaca na katoličku vjeroispovijest pod prijetnjom ustaškog noža. On se na sudu branio da je njegov jedini motiv bio spašavanje ljudi od ustaških pokolja, a optužba je kao dokaz drukčijih namjera priložila jedan njegov izvještaj papi Piju XII. iz godine 1943. (tada je već bilo očito da njemačka kola idu nizbrdo) u kojem kaže: ‘Mlada hrvatska država, rođena u strašnijim i težim prilikama nego bilo koja država kroz više vijekova, boreći se očajnički za svoj opstanak, pokazuje sa svim tim u svakoj prilici, da želi ostati vjerna svojim sjajnim katoličkim tradicijama i osigurati bolje i jasnije uvjete Katoličkoj crkvi u tom kutu kugle zemaljske. U protivnom, njenom propašću ili fatalnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale bi dragovoljno i rado svoje živote da spriječe tu strahovitu mogućnost – ne bi bilo uništeno samo onih 240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim samostanima. Prema prirodnom poretku stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak je katolicizma usko povezan s napretkom Hrvatske Države, njegov opstanak uz njezin opstanak, njegov spas uz njezin.’

Optužba je time dokazivala da je prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo bio interes zagrebačkog Kaptola i da je on na tom poslu kolaborirao s ustašama, odnosno Stepinac s Pavelićem. Branitelji, dr. Natko Katičić i dr. Ivo Politeo, tvrdili su da je riječ o krivotvorini. ‘Taj su izvještaj falsificirali ustaše’, rekao je ovom autoru i veliki kritičar Stepinca Zvonko Ivanković Vonta. Teza o ustaškom falsificiranju Stepinca i sad je aktualna u obrani njegove buduće svetosti. Jedini povjesničar od formata koji je krenuo u potragu za originalom bio je američki profesor rodom s Pelješca, dr. Jozo Tomašević. U svom kapitalnom djelu ‘Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945. Okupacija i kolaboracija’ on opisuje kako je punih devet godina tražio taj dokument. Prvo je od vatikanskog državnog tajnika molio uvid u prepisku između papinskog poslanika u Zagrebu, opata Marconea i Stepinca, koja se nalazi u vatikanskom arhivu. Odbijen je na uljudan način. Onda je u Zagrebu pitao nadbiskupa Šepera koliko je pravoslavaca prevedeno na katoličanstvo. ‘Više se ne sjećam broja’, odgovorio je Šeper. Zatim je ponovno posjetio Državno tajništvo u Vatikanu, gdje mu je rečeno da preda pismenu molbu. ‘Kad sam monsinjora koji me primio zamolio da mi iskreno kaže kakve su šanse da će mojoj molbi biti udovoljeno, iskreno mi je odgovorio da su ravne nuli’, piše Tomašević. Nakon toga obratio se još i novom zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, a odgovorio mu je tajnik Biskupske konferencije, velečasni Nikola Soldo, kako o tome nemaju dokumentiranih podataka. Kad je već izgubio svaku nadu, odgovor je našao na neočekivanom mjestu, u britanskom Public Record Officeu u Londonu. Jozo Tomašević piše: ‘…našao sam britanske dokumente koji se odnose na Jugoslaviju u vrijeme Drugog svjetskog rata i koji definitivno pokazuju da je izvještaj nadbiskupa Stepinca Vatikanu iz svibnja 1943., koji je on pred sudom navodno poricao i koji je njegov branitelj okarakterizirao kao krivotvorinu, doista autentičan. Ono što sam našao je izvještaj od 17. veljače 1944. sir Godolphina Francisa d’Arcy Osborna, britanskog izaslanika u Vatikanu, koji sadrži i specijalni dodatak koji je napisao član britanskog izaslanstva Montgomery. Osborn je izvijestio o posjetu velečasnog Krunoslava Draganovića, specijalnog izaslanika pri uredu neslužbenog predstavnika NDH u Vatikanu njemu i Montgomeryju, u drugoj polovici 1943. ili početkom 1944. (…) Draganović je pokazao Montgomeryju kopiju izvještaja nadbiskupa Stepinca Papi. U dodatku Osbornovu izvještaju, Montgomery je pridodao gotovo dvije stranice citata i parafraza iz tog izvještaja koji se točno podudaraju s tekstom izvještaja koji je prezentiran na suđenju nadbiskupu.’

Naši političari, koji stalno ponavljaju da povijest treba prepustiti povjesničarima, nisu se na to ni osvrnuli, što dobro govori o političkoj klimi u zemlji. A u Vatikanu se sve to, kao uostalom i sve drugo iz mračnog vremena Drugog svjetskog rata, odavno dobro zna. Zato se kanonizacija kardinala Stepinca i odgađa kroz mandate čak tri pape i zato je Ivan Pavao II., u želji da Hrvatima da sveca, umjesto njega izvukao iz višestoljetnog naftalina svetog Marka Križevčanina. Sada se Vatikan dosjetio da se o kanonizaciji Stepinca treba dogovoriti hrvatski i srpski kler i da bi patrijarh Irinej trebao pomoći u traženju povijesne istina. Kakva je to taktika? Očito, samo taktika odugovlačenja. Nacionalističku metodu traženja istine svojevremeno je u jednom intervjuu demonstrirao i postulator kauze za kanonizaciju Stepinca, monsinjor Juraj Batelja. Na pitanje novinara otkuda dolaze otpori Stepincu, on je odgovorio da im je izvor isti srpski gen koji mrzi sve što je hrvatsko. Teoriju o genskom korijenu mržnje prije monsinjora Batelje lansirao je srpski akademik Vasilije Krestić definicijom o genocidnosti Hrvata. Kad su to nacionalisti suprotstavljenih predznaka uspjeli uskladiti svoje mitove i tlapnje i dogovoriti se o bilo čemu osim na račun nekog trećeg? Ili, kao ustaše i četnici 1945., na putu prema Bleiburgu.