Alojzije Stepinac u kinematografiji socijalističke Jugoslavije bio je posve marginalan lik. Pojavio se kao protagonist dvaju kratkih propagandnih dokumentarnih filmova, ‘Zasluge kardinala Stepinca’ Milana Katića i Vatroslava Mimice iz 1953. i ‘Alojzije Stepinac’ Cocija Michielija iz 1954., isprovociranih uzdizanjem zagrebačkog nadbiskupa na položaj kardinala, te kao epizodni lik u srednjometražnom televizijskom dokumentarcu Lordana Zafranovića ‘Krv i pepeo Jasenovca’ iz 1983. No nakon raspada države, a posebno nakon Stepinčeve beatifikacije, najmlađi nadbiskup u novijoj povijesti Katoličke crkve postao je prestižna tema te je, prema dostupnim podacima, od 1991. do danas o njemu kao središnjem liku snimljeno sedam (dokumentarnih) filmova, od toga tri televizijska (‘Stepinac – svetac ili zločinac’ Televizije Beograd iz 1993., ‘Blaženi Alojzije Stepinac’ Hrvatske televizije iz 2008. i ‘Alojzije Viktor Stepinac’ HTV-a iz 2019.), jedan video (‘Stepinac – znak vremena’ Jakova Sedlara iz 1991.) i dva DVD naslova (Sedlarovi ‘Pravednik Stepinac’ iz 2010. i ‘Svetac, zločinac i dvorske lude’ iz 2017. u kojem je uz Stepinca glavni lik Tito), te jedan kinofilm, aktualni ovogodišnji ‘Stepinac: Kardinal i njegova savjest’ Višnje Starešine, kao proizvod suradnje Hrvatskog katoličkog sveučilišta i jedne od vodećih hrvatskih filmskih kuća Interfilma, vlasnika i producenta Ivana Maloče. Taj film, prvi o Stepincu koji je zahvaljujući vodećem hrvatskom distributeru Blitzu i njegovoj sestrinskoj prikazivačkoj tvrtki Blitz Cinestar dosegao redovnu kinodistribuciju, ne nudi gotovo nijednu novu informaciju o blaženiku pa se može postaviti pitanje koja mu je svrha, a odgovor leži u načinu na koji poznata novinarka i povremena filmska autorica desne ideološke inklinacije, Starešina, organizira i intonira činjenice iz Stepinčeve biografije.

Od navedenih dosadašnjih suvremenih slikopisnih radova o kontroverznom nadbiskupu, neki su se trudili ili fingirali da se trude dati objektivnu sliku (najdalje je u tom smislu otišao dokumentarac TV Beograd koji je pola svoje minutaže posvetio argumentaciji dobro znanog Stepinčeva zagovaratelja Živka Kustića, nota bene scenarista prva dva Sedlarova filma o Stepincu), neki su bili otvoreno pristrani, a među tima prvenstvo u neukusu, moglo bi se reći, nema nijedan od Sedlarovih radova, kao što bi se očekivalo, nego HTV-ov ‘Blaženi Alojzije Stepinac’, pseudopoetično, nenamjerno karikaturalno autorsko djelo Branke Šeparović.

Višnja Starešina, dakako, jest pristrana u Stepinčevu korist, ali čini to daleko inteligentnije od Šeparović i Sedlara. Umjesto da polemizira sa Stepinčevim osporavateljima i (neuvjerljivo) argumentira oko spornih dijelova (ratnog) životopisa prvog beatificiranog nadbiskupa iz bivših socijalističkih zemalja, Starešina ih jednostavno ignorira, odnosno većinom se pravi da ne postoje, te plasira samo afirmativne činjenice i stavove. Međutim, istovremeno ne zapada u klasičnu desničarsku zamku opravdanja NDH, a pogotovo ne ustaškog režima ‘nepovoljnim’ povijesnim okolnostima, štoviše, nema uobičajene kompenzacije o strašnijem holokaustu u Nedićevoj Srbiji nego u Endehaziji kao ‘zlatnog standarda’ hrvatske desnice, nema čak nijednog slova o navodnom udbaškom trovanju kardinala. Dakle, Starešina Stepinca ultimativno afirmira tako da zaobilazi gotovo svako sporno mjesto (pa tako srpski problem u filmu de facto ne postoji), ali pritom pažljivo pazi da ne provocira nekakvim proustaškim sentimentom ili relativizacijom holokausta. Uz to, njezin je film zanatski korektan, dobrog izbora arhivskih materijala, sugovornika i tematsko-ritmičke organizacije građe, tako da se mora priznati da je na djelu uspješan primjerak razmjerno lukave propagande.