>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kaptol, hrvatska Bastilja

U tvrdokornoj kleronacionalističkoj promidžbi i dalje se ostaje kod toga da je Tito zahtijevao od Stepinca da se odvoji od Vatikana, što je besmislica jer Broz potječe iz katoličkog Zagorja i znao je da je to nemoguće. I, gle ironije, sada ispada da se sam Kaptol želi ‘odcijepiti’ od Svete Stolice

Prije nekoliko godina Žarko Puhovski uputio je vrlo suvisao savjet hrvatskim medijima, što mu, odmah da kažem, nije redoviti običaj. Ne zovite papu Svetim Ocem, rekao je, jer je on to samo za katolike i katoličke medije, pa čak ne i za sve njih, a za ostale je naprosto papa, poglavar Rimokatoličke crkve i šef male državice Vatikan. Naravno da je to dočekano s velikom mrzovoljom, što ćeš ti popovati tko je nama papa, frktalo se, ali, evo sada se pokazuje da je Puhovski upro prstom točno gdje treba. Jasno je, naime, da se papu Franju u dobrom dijelu Katoličke crkve i u široj katoličkoj javnosti ne doživljava kao Svetog Oca, nego prije kao očuha nekog krivovjernog pogleda na Drugi svjetski rat i na Alojzija Stepinca. I tu se odmah otvorilo nešto što je stavilo vrh Crkve na Kaptolu u smiješno-tužnu ulogu. O da, taj vrh brani Stepinca, tvrdeći da se suprotstavljao ustaškim zločinima i Pavelićevom režimu koliko god je mogao, iz čega logično proizlazi da bi i sam Kaptol trebao osuditi te zločine, i tako čak staviti točku na mučne svađe koje se o ovome vode ne samo posljednjih mjeseci nego i desetljeća. Ali, vraga, kaptolsko vrhovništvo bi da brani Stepinca, ali ne i da se kritički odredi prema onome zbog čega ga brani, a kroz tu ušicu igle ta dva konca jednostavno ne idu zajedno. Jedno može drugo ne.

I tu je taj logički škripac u koji je vrh Katoličke crkve samoga sebe doveo i koji kompromitira više njega nego Stepinca. Stepinac je bez sumnje bio poklonik NDH, ali samo kao države, a ne i režima, kojeg je smatrao lošim, čak krimogenim, zbog čega ga je i kritizirao. A što to nije činio češće i žešće proizlazilo je iz činjenice što je Endehaziju smatrao božjim djelom, iako deformiranim, a komunisti i komunistička vlast za njega su bili bezbožna čudovišta koja se ne da vratiti na pravu stranu. Današnji njegovi nasljednici, koliko god se zaklinjali u njega, padaju ispod te razine, jer o komunistima misle isto, ali o ustaškom režimu nisu u stanju reći ništa loše, iako je u Stepinčevo vrijeme to nosilo određeni rizik za osobnu sigurnost, a danas od tog rizika nema ni ‘r’. Današnji vrh Katoličke crkve jednostavno je zaglavio u kamenom dobu antikomunizma iz kojeg se nije u stanju iščupati ni sada kada komunista više nema, a to ga je dovelo u još jedan logički škripac. I danas ćete odande čuti da je Tito zahtijevao od Stepinca da Crkvu u Hrvatskoj odcijepi od Vatikana, što je ozbiljna budalaština, Broz je poticao iz katoličkog Zagorja i dobro je znao da je to nemoguće.

Tražio je od Stepinca samo da se samostalnije postavi prema Vatikanu, gdje je uostalom tada stolovao blago rečeno kontroverzni papa Pio XII, o čijoj beatifikaciji, a kamoli kanonizaciji, ni danas nema govora. I sada imaš jedan zanimljiv, gotovo zabavan obrat. Kaptol je danas u tako lošim odnosima s papom Franjom, to je prvi papa koji nije pozvan da posjeti Hrvatsku, da bi se sa sočnim sarkazmom moglo reći kako baš on traži ‘odcjepljenje’ od Svete Stolice. Time je intelektualno, diplomatski i na druge načine debelo pao ispod razine Tita, koji je uostalom poslije spomenute epizode sa Stepincem primljen s uvažavanjem i pijetetom u Vatikanu. Da malo podvučemo crtu. Hrvatska Katolička crkva je najstarija organizirana institucija ovog naroda, uz što bi moralo ići koliko-toliko elementarne pameti, ali, evo, iz spomenutih primjera se vidi da se radi o podinteligentnom petljavcu koji pada na svakom ozbiljnijem ispitu. Iako se o tome ne govori, to uključuje čak i to da ona kroz protekla stoljeća nije pokazivala praktički nikakvo zanimanje za hrvatsko nacionalno i državotvorno pitanje. Zanimanje počinje tek s uspostavom NDH, pri čemu su se mnogi biskupi i svećenici srozali puno više od Stepinca.

Ali, dobro, ostanimo na vremenskoj vekerici prema sadašnjim kazaljkama na satu, iako to ne poništava ništa od rečenog, dapače debelo ga podebljava. Kaptol danas sliči na hrvatsku Bastilju (Bastille), koju samo izuzetno okrznu vjetrovi suvremenih promjena (uglavnom poumrli osnivači i pripadnici ‘Kršćanske sadašnjosti’), ali je generalno uzevši debelo obzidana tvrđava najljućeg konzervativizma, sparenog s ostrašćenim nacionalizmom. Pri tome konzervativizam ne mora biti sam po sebi loš, evo kardinal Franjo Kuharić bio je izraziti, ali uvjereni i iskreni konzervativac, pa ipak, ili baš zbog toga, imao je hrabrosti osuditi hrvatske zločine nad Srbima u devedesetima. U međuvremenu, međutim, ta je humanistička nit izblijedjela i nestala. I uz časne izuzetke (za koje su uvelike zaslužna imenovanja novih crkvenih ljudi od strane pape Franje, iako je jedan od njih, krčki biskup Ivica Petanjak, sada na Bleiburgu progovorio sasvim drukčijim jezikom) gotovo da bi se u dlaku moglo govoriti o onome što su komunisti nazivali ‘reakcija’. Sada je ta reakcija napokon doživjela da se i na nju reagira. I to izravno iz Vatikana, koji očito stoji iza novog stava austrijske Crkve prema Bleiburgu, koji sada počinje izbjegavati i hrvatski državni vrh.

Ali, evo, Kolinda Grabar-Kitarović bila je opet ondje i odala počast poginuloj ‘hrvatskoj vojsci’, što će reći ustašama, iako svi antifašistički saveznici takvom vojskom oduvijek smatraju onu Titovu, nikako Pavelićevu.

Naravno, u Vatikanu se ne žele u to direktno miješati, ali ne žele ni obratno, kao kada im u rukoljubne lobističke pohode dolaze hrvatski političari, uključujući Andreja Plenkovića, da bi iskamčili kanonizaciju Stepinca. Jasno je da to nije u njihovoj nadležnosti, a usto je i iritantno jer je očito da to smatraju prvorazrednim državnim pitanjem, važnijim i od demografskog pustošenja zemlje, ili propasti njenih brodogradilišta. Dajte nam Stepinca za sveca pa makar svi mi Hrvatice i Hrvati pasli travu, otprilike tako glasi poruka ovih ubogih i jadnih hodočašća. Srećom, u dijelovima hrvatske javnosti zadržala se trijezna prosudba da je papi kanonizacija Stepinca puno manje važna od gradnje mostova između katoličke i pravoslavne obale kršćanstva. Pa iako je proteklih dana izrekao poneku previše, proglašavajući prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve Irineja ‘velikim patrijarhom’, i to je u krajnjoj liniji potvrda da u toj mostogradnji ne može, ne smije, sve pasti na njegova leđa. Za stvarno približavanje hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca potrebno je da obje strane otvoreno, čista srca priznaju zločine koje su jedna drugoj napravile i jednako čista srca izraze pokajanje zbog toga.

Dakle, radi se o velikom civilizacijskom iskoraku, koji, sužen na lokalnu razinu, odgovara otprilike povijesnim prekretnicama kao što su ukidanje kmetstva ili uvođenje općeg izbornog prava. Namjerno dižem ljestvicu tako visoko da bi se vidjelo kako ni današnja Hrvatska ni Srbija nisu dorasle takvom izazovu, i to, da se krivo ne razumije, ne samo njihove crkve nego i društva u cjelini. Ali da je jedan od glavnih preduvjeta ovom zaokretu rušenje katoličke Bastilje u Zagrebu, kao i one pravoslavne u Beogradu, u to nema nikakve sumnje.

1/2