Vizura Pule bila bi prazna bez metalnih divova koji se izdižu iznad grada, njegovog centra i antičkog foruma i, još više čak, iznad nebodera izgrađenih u doba socijalizma. Iza velikih dizalica brodogradilišta Uljanik, kao da se spušta po lancima, zalazi veliko narančasto sunce. Kažu da jedan svijet postoji unutar ograde brodogradilišta, a drugi izvan. Ali i da na kraju radnog dana, napuštajući pogon, svaki radnik nosi dio Uljanika sa sobom.
I u samoj Puli danas postoje dva svijeta. Jedan turistički, koji raste iz godine u godinu, što prati sve veći broj kuća s bazenima za najam i porast festivalskih safarija za hipstere u dekoltiranim potkošuljama. Uz ovakav turizam najviše raste Airbnb ekonomija, najprimitivniji oblik privređivanja u kojem samohrane majke izdaju sobu viška, pojedine obitelji preko ljeta odlaze u kuće svojih roditelja da bi strancima mogle iznajmiti stanove u kojima žive, dok se najveći broj POS-ovih stanova izdaje turistima. Istodobno, svakog dana na ulice izlaze radnici brodogradilišta, u plavim kombinezonima, sa suzama u očima, s bijesom i nadom u spas svojih radnih mjesta.
Štrajk je uvijek pun najrazličitijih emocija koje iscrpljuju do maksimuma. S druge strane, ovo je borba kakve posljednjih godina nije bilo. Budi se ponos i čak ako ne uspijemo, znat ću da smo probali sve i da nisam otišao povijene kičme – govori Deni Širol
Svakog dana hodaju od kapije brodogradilišta preko parka pa do Foruma, Arene, sjedišta gradske uprave. Turisti nijemo gledaju škverane. Mlađi radnici se kao djeca kikoću za turistkinjama. Usprkos situaciji, svi su mirni i dostojanstveni. Tek ponekad provali psovka, osjeti se bijes i iskaže ljutnja. Strah se skriva, a pred novinarima pokazuje optimizam. S prozora radnike masovno pozdravljaju građani. Njihovu podršku imaju i pitanje je kako bi se IDS proveo da su sutra lokalni izbori. Thompsona više nitko ne pjeva, utihnula je grupa od desetak radnika koji su zapjevali ‘Lijepa li si’. Samo jedan radnik stoji usamljen s transparentom ‘IDS u zatvoru, Thompson u Areni’, odjeven u majicu s natpisom ‘Komunizam je zločin’. Netko od škverana pored njega mrmlja u bradu: ‘Ne jebe tebe, prijatelju, komunizam, nego kapitalizam u kojem živiš.’
U prvim danima štrajka status Borisa Koromana, profesora s katedre za književnost pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, postao je viralan na društvenim mrežama. U njemu je na odličan način, poput mythbustera, objašnjeno što Uljanik znači za Puležane, na koji način država i dalje profitira od brodogradilišta i na koji način izgradnja brodova predstavlja istinski STEM. Status je podijelilo više stotina ljudi, a prenijeli su ga i mediji. Muški dio Koromanove obitelji – otac, stričevi i ujak – u cijelosti je bio vezan uz Uljaniku i brodogradnju. Brodogradilište za njega predstavlja sastavni dio života u Puli.
- Budimo iskreni, stvari se ne mogu gledati jednostrano. Radnici znaju raditi jer se očigledno tamo nešto proizvodi. Organizacija posla druga je stvar. U ovom konkretnom slučaju radnici su dobro prepoznali o čemu se sve tu radi. Shvatili su da su prevareni jer sindikati nisu odradili dobar posao i to je razlog da se sindikalnim predstavnicima dosta zviždalo - prepričava nam, pa nastavlja detaljnije.
- Radnicima malim dioničarima nisu davane prave informacije o poslovanju brodogradilišta, ali ni sami radnici ne bježe od svoje odgovornosti. Država je zakazala jer dijelom svog vlasništva nije upravljala kako treba. Uprava je problematična jer nisu postojali dobri planovi o poslovima. Imamo i pitanje lokalne vlasti i moguće je da se namjernim zataškavanjem lošeg poslovanja ili namjerno lošom organizacijom zapravo ciljalo na nekretnine. Končar nije prvi investitor, brodogradilište su htjeli dokapitalizirati i norveški i talijanski brodograditelji. Lokalna politika dakle očito ima u tome svoje prste, pogotovo zbog očigledne veze između Končara i Jakovčića. Pogledajte samo koliko slojeva tu ima. I onda na kraju dolazimo do razine Europe i naših loših pretpristupnih pregovora o ovoj strateškoj industriji. Francuska i Njemačka zaista jesu licemjerne jer protežiraju vlastite strateške interese, a nama na periferiji ne dopuštaju da upravljamo svojom strateškom industrijom. Dakle radnici su dobro detektirali višeslojni problem i zato kažu: ‘Uprava odlazi!’, ‘IDS lopovi!’, ‘HDZ lopovi!’, a sindikalcima jasno kažu da u njih nemaju povjerenja - objašnjava Koroman.
Nakon protesta škverana na zagrebačkom Markovom trgu prošlog su se utorka među štrajkačima prvi put osjetili umor i neizvjesnost jer se polako približavao drugi mjesec bez plaća. U parku pored Uljanika dočekuju nas Samir Hadžić i Deni Širol, dvojica od četvero članova Stožera za obranu brodogradnje Uljanik, neformalne grupe koja ima veliku podršku štrajkača i koja je nastala zbog radničkog nezadovoljstva djelovanjem postojećih sindikata. Stožer su osnovali, kako kažu, da bi spasili svoja radna mjesta i spriječili da se na mjestu Uljanika sagradi hotel kakav Danko Končar već gradi preko puta u Pulskom zaljevu. Mnogi radnici nose transparente na kojima piše da ne žele biti konobari i sobarice. Prate ih cijele obitelji. Prema njihovim procjenama, otvaranjem hotela dobiva se 400 radnih mjesta, a gubitkom Uljanika nestaje 2.700 radnih mjesta, u koje nisu uračunati različiti kooperanti.
Drugačije je kada plata kasni jedan ili dva dana, a drugačije kada ne dođe nakon mjesec dana. Mi smo ljudi koji su navikli raditi na 60 stupnjeva i u svim vremenskim uvjetima. E takvi ljudi danas plaču kao mala djeca – kaže Samir Hadžić
- Sindikatima zamjeramo elitizam, samodovoljnost, zaokupljenost samima sobom i međusobne prepirke oko vlastitih beneficija. Ovdje smo danas zato što oni nisu odradili svoj posao i sada ga mi moramo obaviti. Ako želite znati što radnicima treba, nemojte čitati novine i pričati sa sindikalistima, već s nama, radnicima. Spustite se među nas, hodajte u našim cipelama i doživjet ćete naše žuljeve i muke. Tek onda ćete znati kako artikulirati radničke zahtjeve i provesti zakone u našu korist. Mi nismo imali nikakvog iskustva u svemu tome, ali ne moraš biti educiran da kažeš ono što te muči - govori nam Hadžić.
Kada je 22. kolovoza započeo opći štrajk, nitko nije mogao znati kako će se stvari razvijati. Nitko nije mislio da će ovo postati jedan od najvećih radničkih protesta u povijesti Pule, koji će na ulice u jednom trenutku izvesti oko 5.000 ljudi. U samoj organizaciji štrajka veliku ulogu su imale i društvene mreže. Ključna riječi su solidarnost i zajedništvo radnika, a za one slabijeg imovinskog stanja organizirana je i financijska pomoć.
- Sve se to radi anonimno jer nikome nije lako priznati da je gladan. Štrajk kao štrajk je uvijek pun najrazličitijih emocija koje iscrpljuju do maksimuma. Stalno dolazi do uspona i padova. S druge strane, ovaj štrajk je borba kakve posljednjih godina nije bilo. Budi se ponos i čak ako ne uspijemo, znat ću da smo probali sve i da nisam otišao povijene kičme - kaže Deni Širol koji nam objašnjava da radnici nisu najveći dioničari i da ne mogu snositi krivicu za kontrolu uprave.
- Među 47 posto malih dioničara radnika je manje od 30 posto. S takvom brojkom na stolu, koliki kontrolni paket imamo? Kada su radnici dobili dionice, trebali su zapravo napraviti i udrugu malih dioničara kako bi sve dionice bile okupljene na jednom mjestu. Mislim da to upravi nije bio cilj. Kada dođe do skupštine, uprava šalje pozivnice i punomoći direktorima - dodaje Širol.
U dijelu hrvatskih medija, umjesto podrške, počeli su napadi na radnike uz teze kako ne rade ni dovoljno ni dobro, kako se kralo, opremalo vlastite garaže i spavalo na poslu, što je, nažalost, dijelom bila istina, pogotovo u zlatno vrijeme brodogradilišta. Propituje se sposobnost ljudi koji proizvode jedan od tehnološki najzahtjevnijih proizvoda ove države. Nema tu previše razumijevanja za to što danas znači proizvesti jedan brod.
- Istina je da ima problema, ali znate zašto? Zato jer nam je dobar dio stručnjaka zbog nezadovoljstva plaćama otišao. Radnici rade po projektu koji dobiju. Te, kao i probleme proizvodnog procesa, treba da riješi menadžment. Zato je jedna od naših glavnih parola ‘Uprava odlazi!’ jer su upravo oni dopustili da se dešavaju velike greške i da dolazi do gubitaka u jednoj kompliciranoj industriji kao što je brodogradnja. Onda ljudi kažu da uljanikovci ne znaju raditi. U redu, ali na projektu radi 300 ljudi, a grupa ima četiri tisuće i ne mogu svi biti proglašeni neradnicima samo zbog onih koje je netko štitio - kaže Hadžić.
Uljanik je nekada zapošljavao 12.000 radnika, da bi s vremenom njihov broj pao na 2.700, iako se obim posla značajno povećao. Istovremeno, obrazovani kadar nastavlja odlaziti, a samo od veljače ove godine brodogradilište je napustilo oko 200 stručnjaka. Uljanik ih u postojećem okviru nije ni mogao ni znao zadržati. Mnogi inženjeri su otišli raditi za strane tvrtke koje u Puli otvaraju svoje urede jer znaju da tu postoje kvalitetni stručnjaci. Brodomonter u Uljaniku zarađuje, ovisno o mjesecu, između šest i sedam tisuća kuna, dok bi samo 160 kilometara dalje u talijanskom Monfalconeu za isti posao dobio plaću od 14.000 kuna uz bolje uvjete i zaštitu na radu.
- Moje zanimanje je izuzetno traženo, ali meni je odlazak iz Hrvatske zadnja opcija. Ovdje smo svi doma, ovdje školujemo djecu, ovo je naš grad. Zašto bismo se selili u neku Irsku ili Nizozemsku? Jeste da su uvjeti kod njih bolji, ali zašto onda ne bismo te uvjete stvorili ovdje? Brod košta isto i kod njih i kod nas, pa kamo onda nestaje ta razlika u radničkim plaćama? A što s drugim stvarima? Opet dolazimo do države i uprave - dodaje Širol.
Nakon godina apatije radnici su izašli na ulice tražeći svoja prava, iako se zapravo bore protiv strategije koja je određena od postanka hrvatske države i koja ekonomiju ove zemlje zasniva na sektoru usluga. Bore se protiv privatizacijskih pljački kojima su uništavane tvornice radi prodaje vrijednih zemljišta. Mnogi u Puli zato se s pravom pitaju što bi se desilo s turizmom ukoliko bi na primjer došlo do onečišćenja mora i što kada velike mediteranske turističke sile poput Turske vrate svoje radnike. U međuvremenu, nadaju se najboljem.
- Htjeli bismo dobiti plaće, ali dugoročno najviše bismo voljeli dobiti strateškog partnera kojem će brodogradnja biti na prvom mjestu. To je naš jedini cilj. A da li se bojimo? I sada dok pričam s vama razmišljam da li smo se zamjerili ljudima koji će nam se željeti osvetiti kada se sve ovo smiri. Dođite za godinu dana pa ćemo onda pričati o tome. Bojim se da se miješamo u planove ljudi koji su došli zaraditi pare koje mi nećemo vidjeti ni na filmu. Ali ljudi su jednostavno došli pred zid. Drugačije je kada plata kasni jedan ili dva dana, a drugačije kada ne dođe nakon mjesec dana. Mi smo ljudi koji su navikli raditi na 60 stupnjeva i u svim vremenskim uvjetima. E takvi ljudi danas plaču kao mala djeca i to je strašno tužno za gledati. Plaču iz nemoći. Bijes je ogroman, pogotovo kada čujete da je netko za velike novce sagradio i danas izdaje luksuznu vilu - objašnjava Hadžić.
U Puli oduvijek postoji skladna simbioza između turizma i plavog radničkog kombinezona. Radnička solidarnost se probudila i već danas daje dobre rezultate. Solidarnost su pokazali i pisci i sveučilišni profesori ekonomije iz Pule. Radnicima bi značilo da solidarnost pokažu i drugi. Vjerojatno bi podrška jednog nogometaša bila medijski značajnija od svih dokaza o lošem upravljanju i zakulisnim radnjama. Nekadašnji Uljanik svojim je radnicima omogućavao povoljne kredite, stanogradnju, regrese, stipendije, godišnje odmore, sportske centre i bezbrojne aktivnosti. Od 1951. godine građeni su prekooceanski brodovi koji su spajani posebnom tehnologijom, a posebno su bili poznati mamut tankeri. Više nema takvog Uljanika, ali njegov potpuni nestanak značio bi ogromnu socijalnu bombu, iseljavanje i brojne loše stvari koje bi mogle isplivati na površinu.
