>

novosti logo

Kronika Kronika

Iz Švicarske u Dragotinu

Režije me mjesečno dođu 600 kuna, a 200 dajem za lijekove. Ostane mi 500, koje rastežem k’o vrag svog ćaću dugih i predugih 30 dana – kaže Banijka Mira Nožinić koja se u rodni kraj vratila iz Švicarske

Samotnjački život 72-godišnje povratnice Mire Nožinić iz Dragotine kraj Gline iz dana u dan postaje sve težim. Godine stišću, ionako narušeno zdravlje se pogoršava, pa se žena koja se još za ratova devedesetih, prije 28 godina, rastala od supruga Milana, sve češće pita kakva će joj biti budućnost i kako će bez ikoga svoga u blizini. Njezina djeca Dario i Tatjana zasnovali su svoje obitelji s kojima žive u Turskoj, odnosno na Floridi u SAD-u i majku posjećuju rijetko, tek kad im to mogućnosti dopuste.

Mira, koja je svojedobno bila zaposlena u petrinjskom Gavriloviću, sa suprugom Milanom potkraj osamdesetih seli u Bosanski Novi (današnji Novi Grad), no nakon rastave u jeku rata u BiH odlazi za Novi Sad, gdje studira Tatjana. Sina Darija mobilizirale su vojne snage novouspostavljene Republike Srpske, koje je samovoljno napustio čim je čuo za pogibiju jedanaestorice svojih također mobiliziranih prijatelja. Nakon što su sukobi u tom dijelu Bosne donekle jenjali, Dario se na neko vrijeme vraća u Bosanski Novi kao prevoditelj u međunarodnim mirovnim snagama, a kasnije odlazi za Tursku. Tatjana pak nakon stjecanja diplome odlučuje otići za Ameriku, a mama Mira u Švicarsku, gdje će osam godina zarađivati za život čuvanjem tuđe djece. Marljivo radi i štedi, ali se 2010. ipak odlučuje sama vratiti u rodno selo, svoju Dragotinu. Mukotrpno stečenu ušteđevinu potrošit će na kupnju i adaptaciju vlastite kuće, koja se nalazi tik do njezine roditeljske: kad stanete pred taj povelik objekt svijetle fasade, moglo bi vam se učiniti da u tom zdanju živi kakav bogataš, pogotovu usporedite li ga s oronulim, drvenim ili napuštenim kućercima stanovništvom ionako osiromašenog sela i šire mu okolice.

No taj će vas izvanjski dojam lako zavarati, jer je Mirin današnji život miljama daleko od idealnog, za mnoge vjerojatno i pristojnog: ušteđevina se, rekosmo, istopila, pa Mira preživljava od mirovine koja – za šest godina rada u hrvatskom Gavriloviću i čak 24 u nekadašnjoj bosanskohercegovačkoj Sani – iznosi mizernih 1.300 kuna. Tako da se iza uređene fasade koja privlači poglede krije mukotrpna Mirina svakodnevnica, odnosno teška borba za preživljavanje i goli opstanak.

- Uzmite olovku i sami računajte: režije me mjesečno dođu 600 kuna, a 200 dajem za lijekove. Ostane mi 500, koje rastežem k’o vrag svog ćaću dugih i predugih 30 dana. A kad moram doktoru na kontrolu u Sisak, ode još najmanje dvjestotinjak… eto, to je moja ekonomija, moj život i vječiti strah od neizvjesnosti. Svi gledaju fasadu kuće i namještaj, a nitko ne zaviruje u moj novčanik i tanjur. I ne trebaju: dok ide, ide. A kad stane, opet će nekako biti - rezignirano nam pojašnjava Mira Nožinić.

Uz financijske, Miru muče i još važniji problemi. Pored ‘redovnih’ zdravstvenih, koji zahtijevaju sve češće odlaske liječniku, prije tri godine je počela ozbiljno gubiti vid uslijed rupture rožnice. U Zagrebu je operirana, no zahvat nije u potpunosti uspio, pa je potreban novi koji sama ne može platiti. Tu su još njezina kronična anemija te osteoporoza i, posljedično, kostobolja što jača iz dana u dan. Sve to itekako utječe na to da joj život postaje krajnje neizvjestan, ispunjen strahovima i teškim osjećajima. Dašak olakšanja donose joj tek internet i telefon: pročita tako vijesti, pogleda vremensku prognozu i povremeno se, putem Skypea, čuje s djecom.

- Kako godine prolaze a problemi se nižu bez kraja i konca, sve više razmišljam o svom djetinjstvu u Dragotini. Mnogi u mojim godinama žale za propuštenim prilikama, a ja, eto, žalim za vremenom kad sam na obližnjoj livadi čuvala krave. Sve mi se čini da sam jedino tada bila zaista sretna i bezbrižna. Nikad neću zabraviti ona proljeća na Baniji, svoje šetnje šumom i livadama dok rastem i zdravo sazrijevam u selu punom djece i ljudi, prela i sijela, vjenčanja i rođenja. Od svega toga danas ništa nije ostalo, tek pokoja uspomena u srcima nas starijih. Nostalgija je to, moj gospodine, ali te su uspomene jedino što sada imam i što mi nitko ne može oduzeti – kaže nam naša domaćica.

Želeći bar malo ublažiti njezinu tegobnu stvarnost, pitamo je što bi joj ovog trenutka bilo najpotrebnije. Kaže da su joj najveći teret novčani izdaci za prijevoz do liječnika u Glini, Sisku ili Zagrebu; samo do prvog gradskog središta taksisti joj uzmu po pedeset kuna u svakom smjeru. Tatjana Dragičević, koja je u SNV-u zadužena za humanitarnu pomoć nemoćnijim pripadnicima srpske zajednice, obavještava nas da se priprema projekt kroz koji bi se takvim ljudima u povratničkim i ruralnim krajevima osigurali besplatan prijevoz i pratnja do liječnika, ljekarne, trgovine, banke i sličnih, nužno potrebnih službi i servisa. Time bi se zasigurno bar djelomice smanjila njihova društvena, ekonomska i prostorna izoliranost. Od kolike bi to životne važnosti bilo za sve veći broj osoba poput Mire Nožinić, vjerujemo da više nikome nije potrebno dodatno objašnjavati.

1/2