>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Izborno rezalište

‘Tektonski poremećaj’ na parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji: Na izborima su trijumfirali konzervativci i škotski SNP, dok su laburisti i liberalni demokrati doživjeli potpuni debakl. Konzervativci će zato nesmetano moći nastaviti s politikom štednje i debatom o izlasku iz EU-a, što će dodatno ugroziti jedinstvo kraljevstva

Tektonski poremećaj u britanskoj politici - fraza je koja se posljednjih dana najčešće koristila kako bi se opisalo ono što se prošlog četvrtka dogodilo na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jer ne samo što su sve tamošnje agencije za istraživanje javnog mišljenja imale potpuno krive procjene o rezultatima izbora, već je njihov ishod takav da bi mogao imati dalekosežne posljedice i za Veliku Britaniju i za Europsku Uniju.

Naime, za trajanja cijele kampanje ankete su pokazivale da su dvije vodeće stranke, dotad vladajući konzervativci i opozicijski laburisti, izjednačene. Svakoj se davalo oko 275 zastupničkih mjesta, poprilično daleko od 326 koliko je potrebno za većinu u parlamentu s ukupno 650 mjesta. Kada su na dan izbora izlazne ankete BBC-ja napokon pokazale realističniji rezultat, prema kojemu konzervativci dobivaju 316 zastupničkih mjesta, Paddy Ashdown, bivši predsjednik Liberalnih demokrata, izjavio je da će, ukoliko se te ankete pokažu točnima, on na javnoj televiziji pojesti vlastiti šešir.

Lord Ashdown, koliko je poznato, nije pojeo svoj šešir, no sudeći prema rezultatima trebao bi pojesti još barem i kravatu, jer torijevci su osvojili čak 331 mjesto, 24 mjesta više nego na izborima 2010. godine. To im omogućava da vladaju samostalno umjesto u koaliciji, kao što je to bio slučaj s prethodnom vladom koju su formirali zajedno s Liberalnim demokratima. Opozicijska Laburistička stranka doživjela je debakl osvojivši samo 232 mjesta, 26 manje nego na prethodnim izborima. To mogu zahvaliti još jednom iznenađenju, onome da je Škotska narodna stranka (SNP) osvojila 56 od mogućih 59 zastupničkih mjesta u parlamentu, za razliku od 2010. godine, kada je osvojila tek šest fotelja. Iako je Škotska desetljećima bila neupitni bastion laburista, oni su toliko loše prošli u ostalim dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva da im ni sva mjesta SNP-a ne bi pomogla da u parlamentu dobiju većinu.

Dio lijevih birača laburiste vidi kao stranku koja je zdušno prigrlila neoliberalnu ekonomsku politiku. I liberali su propali zato što su ih napustili birači ljevice, dok su neuspjehu laburista kumovali i birači SNP-a koji se groze politike štednje

Osim laburista, debakl je doživjela i euroskeptična stranka UKIP, koja je u parlament uspjela progurati tek jednog zastupnika. Još jači izraz od debakla trebalo bi upotrijebiti za izborni rezultat Liberalnih demokrata, koji su osvojili samo osam zastupničkih mjesta, čak 49 manje nego na izborima 2010. godine. Vođa UKIP-a Nigel Farage nije uspio sačuvati čak ni vlastitu fotelju u parlamentu, pa je smjesta dao ostavku na mjesto predsjednika stranke, jednako kao i vođa liberala Nick Clegg i laburista Ed Miliband.

Zastupnička mjesta, doduše, poprilično su varljiva ako se iz njih ide procjenjivati stvarna podrška birača, s obzirom da su torijevci dobili 37 posto glasova, laburisti 30,4 posto, a UKIP gotovo 13 posto, dok škotski SNP sa svojih 56 zastupničkih mjesta predstavlja tek pet posto britanskog stanovništva. Izborni sustav, prema kojemu u parlament ulaze samo kandidati koji u svojim jedinicama osvoje najviše glasova, baždaren je tako da rezultira faktičkim dvostranačjem, koje se sada vratilo u zemlju na velika vrata, nakon kratkotrajnog eksperimenta s koalicijskom vladom koja se na Otoku smatra ponešto ekscentričnim oblikom vladavine.

Uz notorne manipulacije konzervativcima naklonjenih medijskih magnata, promašenost anketa donekle se pripisuje i fenomenu ‘stidljivih torijevaca’ koji je uočen i 1987. i 1992. godine, kada su Margaret Thatcher i John Major također na izborima prošli znatno bolje nego u anketama, što se objašnjava nevoljkošću dijela konzervativnih birača da javno priznaju da podržavaju ‘zločestu stranku’. No više od toga za izbornu pobjedu konzervativaca zaslužnom se smatra podrška britanskih birača ekonomskoj politici torijevaca, te činjenica da je predsjednik konzervativaca David Cameron u kampanji igrao na kartu nacionalizma, plašeći birače navodnom rastrošnošću laburista i njihovom navodnom namjerom da dozvole Škotskoj da napusti Veliku Britaniju.

Prema nekim analizama, međutim, krivo bi iz izbornog rezultata bilo zaključiti da većina Britanaca podržava politiku štednje konzervativaca. Podržava je samo trećina birača, dok se izborni neuspjeh Liberalnih demokrata objašnjava upravo činjenicom da su koalirali s konzervativcima i podržali mnoge njihove proračunske rezove, od kojih je naročito teško probavljeno utrostručenje fakultetske školarine.

Prema tom tumačenju, laburisti su imali problem objasniti široj populaciji svoj kejnezijanski ekonomski program, dok su ih torijevci istovremeno čerečili zbog recesije koja je zemlju pogodila dok su oni bili na vlasti, unatoč tome što je ekonomija počela rasti još za vrijeme laburističkog premijera Gordona Browna i što se dug države za vrijeme konzervativno-liberalne koalicije povećao. Ed Miliband, kojega su zbog inzistiranja na povećanju poreza i regulativi monopola konzervativni mediji prozvali ‘Crveni Ed’, ostao je u kampanji dosljedan svojim stavovima, nije se, poput Tonyja Blaira, ulagivao biračima centra i tvrdio je da je politika štednje ideološko, a ne ekonomsko pitanje koje će konzervativci u idućem mandatu pretočiti u brutalne proračunske rezove bez presedana u novijoj povijesti zemlje.

Budući da su, s gotovo 100 zastupničkih mjesta manje od konzervativaca, ostvarili najgori rezultat u posljednjih 30 godina, lako bi se moglo dogoditi da vodstvo laburista procijeni da im je ovaj izlet ulijevo bio loša ideja. No zaključiti da u Velikoj Britaniji nema dovoljno birača ljevice vjerojatno bi bilo pojednostavljivanje, s obzirom da dobar dio njih, unatoč Milibandovoj retorici, laburiste i dalje vidi kao stranku koja je zdušno prigrlila neoliberalnu ekonomsku politiku. Isto tako, Liberalni demokrati propali su upravo zato što su ih napustili birači ljevice, dok su neuspjehu laburista dobrano kumovali birači SNP-a, Škoti koji se groze politike štednje konzervativaca.

A zahvaljujući Škotima Velika Britanija zabilježila je na ovim izborima još jedan kuriozitet, onaj da po prvi put u modernoj povijesti svaki narod ima različitu dominantnu stranku, Škoti SNP, Englezi konzervativce, Velšani laburiste, a Sjeverni Irci Demokratsku unionističku stranku. Ipak, svima njima potpuno samostalno vladat će izvan Engleske omraženi konzervativci, što sasvim sigurno neće doprinijeti ionako debelo napuklom jedinstvu Velike Britanije. Omrazom prema konzervativcima sasvim sigurno diče se Škoti, narod koji je u rujnu prošle godine za dlaku na referendumu odbacio prijedlog SNP-a da Škotska postane samostalna država. No baš kao što su ih laburisti desetljećima uzimali zdravo za gotovo, tako su i konzervativci i laburisti ovog puta krivo procijenili da se škotski nacionalistički zanos ispuhao s propalim referendumom, pa je to pitanje skinuto s dnevnog reda.

Nakon referendumskog neuspjeha, Alexa Salmonda, bivšeg prvog ministra Škotske i predsjednika SNP-a, na toj funkciji zamijenila je Nicola Sturgeon, političarka koja je fascinirala sve slojeve britanske politike pa su joj mediji davali nezabilježene količine prostora i vremena, diveći se hrabrosti s kojom se okomila i na vlast i na opoziciju. Ona je prije izbora izrazila želju da zajedno s laburistima formira ‘progresivnu koaliciju’ protiv konzervativaca, no umjesto toga morat će se nositi s njihovom nadmoćnom većinom u zajedničkom parlamentu, a oni, pak, sa Škotskom koja je izabrala sve obratno od njih.

David Cameron obećao je pitanje članstva u EU-u staviti na referendum 2017. godine, pa je gotovo sigurno da će se i pitanje ostanka Škotske u Velikoj Britaniji dodatno zaoštriti, jer Škoti su i ovdje na suprotnoj strani od konzervativaca

Poraz laburista u Škotskoj toliko je golem da je u nekim izbornim jedinicama prelijevanje na SNP iznosilo i iznad 35 posto. Laburisti su izgubili čak i zastupničko mjesto u Kirkcaldyju, koje je ranije držao Gordon Brown, dok u Glasgowu, koji je uvijek bio čvrsto laburistički, nisu dobili nijedno. S druge strane, samo 15 posto škotskih birača glasalo je za konzervativce, stranku čiji se cjelokupni ekonomski program temelji na štednji, a svi ostali za SNP, koji se zalaže za sasvim suprotno od toga. Kada se ovome doda pitanje članstva Velike Britanije u Europskoj Uniji, koje je David Cameron obećao staviti na referendum 2017. godine, gotovo je sigurno da će se i pitanje ostanka Škotske u Velikoj Britaniji dodatno zaoštriti, jer Škoti su i ovdje na suprotnoj strani od konzervativaca i ne žele izaći iz EU-a. Konzervativci s EU-om planiraju ponovno pregovarati o nekim uvjetima članstva, naročito onima koji se tiču slobode zapošljavanja građana drugih EU članica, pitanju koje predstavlja jedan od kamena temeljaca EU-a i koje se može mijenjati jedino uz dugotrajan proces koji na koncu treba potvrditi svih 28 članica.

Za razliku od Škota, dobar je dio engleskih građana i članova konzervativne stranke poprilično euroskeptičan, što Camerona dovodi u tešku poziciju jer je on pod utjecajem industrijske i financijske zajednice koja izlazak iz EU-a vidi kao loš poslovni potez. Ideja da Velika Britanija izađe iz EU-a nije draga ni Sjedinjenim Državama, koje svog mlađeg brata vide kao sredstvo za utjecaj u EU-u. Prema anketi iz sredine travnja 40 posto ispitanih Britanaca želi ostati u EU-u, a 39 posto njih otići, dok preko 60 posto Škota želi ostati u EU. SNP je zato već objavio da bi odluku o napuštanju EU-a trebalo donijeti isključivo ako tu ideju pojedinačno podrže sva četiri naroda, a ne na temelju objedinjenog rezultata referenduma.

Na unutrašnjem, pak, planu, nema nikakve dileme u kakvom će se smjeru u idućim godinama kretati britansko društvo. Ministar financija George Osborne već je najavio proračunske rezove teške 30 milijardi funti, za koje je studija Sveučilišta Oxford procijenila da bi mogli rezultirati s još 2,1 milijuna Britanaca koji će biti prisiljeni služiti se pučkim kuhinjama. Očekuju se rezovi u školstvu i zdravstvu, naročito u tamošnjem zavodu za zdravstveno osiguranje HNS-u. HNS je tijekom prošlog Cameronovog mandata djelomično privatiziran, a premijer je u ožujku potpisao i rekordni ugovor o izmještanju dijela zdravstvenih usluga u privatni sektor, težak 780 milijuna funti. Očekuje se da će ta privatizacija, kao i novi Zakon o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi prema kojemu država više nije obavezna pružati zdravstvenu skrb, dokrajčiti britanski model javnog zdravstva kojim se ta zemlja diči od 1948. godine.

Isto tako, u prošloj vladi konzervativcima nije pošlo za rukom progurati novi zakon o prikupljanju i dijeljenju podataka korisnika interneta s obavještajnim službama, no to bi se sada moglo dogoditi jer više nisu u koaliciji s Liberalnim demokratima koji su se tome usprotivili. Konzervativci su najavili i da će desetljećima star Zakon o ljudskim pravima zamijeniti takozvanom Britanskom poveljom o pravima, pri čemu još nema detalja o tome kakve će se promjene donositi. Torijevci su i pristaše potpisivanja ugovora o slobodnoj trgovini između EU-a i SAD-a, za koji se očekuje da će rezultirati dodatnim rastakanjem socijalne države.

1/1