Kraj jedne ere, najčešća je rečenica kojom se opisuje trenutak smrti britanske kraljice Elizabete II. Ta je era u njenom slučaju trajala za Veliku Britaniju rekordno dugih sedamdeset godina kraljičevanja, nepunih 97 godina života. BBC je objavio da je smrću Eliizabete II. povijest nakratko stala. Ako i jest stala povijest, nije stala budućnost; njen sin Charles odmah je postao kralj Karlo III.
Elizabeth Alexandra Mary rođena je 21. travnja 1926. godine. Kada je rođena Velika Britanija je vladala moćnim carstvom od 600 milijuna ljudi (od tadašnjih oko dvije milijarde na planeti), u trenutku smrti bila je na čelu srednje velike države neizvjesne budućnosti, države koju posljednjih godina potresaju unutarnje političke krize.
Nije trebala biti kraljica. Njen otac nije trebao biti kralj. Bio je mlađi brat Edvarda VIII koji je bio prisiljen abdicirati zbog veze s američkom razvedenicom Wallis Simpson i tako je njen otac postao kralj Đuro VI. Za kraljicu su ju počeli pripremati tek u njenoj desetoj godini kada je otac zasjeo na prijestolje. Neočekivano mlada je postala kraljica, s nepunih 26 godina. Njen otac je umro kada su ona i njen suprug bili u službenoj posjeti Keniji. U vrijeme kada je postala kraljica, u veljači 1952., svijetom je vladala trojka koja je bila na čelu antifašističke koalicije na kraju Drugog svjetskog rata. Premijer Velike Britanije bio je Winston Churchill, predsjednik SAD-a Harry Truman, a vođa Sovjetskog Saveza Staljin.
Elizabeta je postala kraljica u vrijeme kada je britansko carstvo bilo u snažnom opadanju. Indija se već osamostalila, mnoge zemlje to će učiniti u sljedećim desetljećima. U vrijeme njene smrti Velika Britanija je država koja je istupila iz Europske unije. Sedam desetljeća na čelu nekadašnje velesile sile dovoljno je vremena da se mnogo toga dogodi i da zbog ograničenosti svoje pozicije na malo toga može utjecati. No, njena glavna funkcija ionako nije vladanje; kraljica utjelovljuje monarhiju, njen je posao da bude točka okupljanja i time predstavlja jedinstvo zemlje, a ima i ne baš tako nevažnu ulogu u proceduralno kompliciranoj zemlji nepisanog ustava.
U sedam desetljeća Elizabete II. na prijestolju dogodile su se godine Nevolja, odnosno razdoblje etnonacionalnog i vjerskog sukoba u Sjevernoj Irskoj u kojem je Velika Britanija imala uglavnom negativnu ulogu. No, dogodio se i mirovni sporazum kojim su Nevolje okončane i omogućen je prijenos ovlasti s centralne vlade na Sjevernu Irsku. U tih se sedam desetljeća dogodila i dekolonizacija, proces kojim je i Velika Britanija ostala bez većeg dijela svog golemog kolonijalnog carstva. Za Britaniju se obično govori da je svoje kolonije napuštala gospodski (za razliku od Francuske), no relativno nedavne spoznaje o britanskoj politici u Keniji pokazuju da je stanje fakata daleko do gospoštine. Velika je Britanija u tih sedam godina pristupila Europskoj ekonomskoj zajednici (danas EU) i iz nje se vlastitom voljom povukla. Bila je na čelu države koja je vodila više ratova, uključujući i rat u Iraku koji je premijeru Tonyju Blairu, ali i Britaniji u cjelini nanio golemu sramotu.
Gubitak kolonijalnog carstva Britanija je nadoknađivala širenjem kulturnog carstva. Britanska kultura, posebno pop-kultura, postala je globalno dominantna, važna sastavnica globalne kulture, britanskog identiteta i ekonomije: od glazbe, književnosti, televizijskih serija, dokumentaraca, filmova. U vrijeme Elizabetinog stupanja na prijestolje Velika Britanija još se ekonomski oporavljala od Drugog svjetskog rata (godine 1947. Elizabeta je tkaninu za vjenčanicu kupila na bonove) da bi se uzdigla do ponovo bogate, ekonomski moćne zemlje. I kraljica i Velika Britanija doživjeli su goleme promjene. Sudjelovanje crnačkog stanovništva iz kolonija u svakom obliku društvenog i političkog života zemlje danas su normalna pojava; ne tako davno bilo bi teško zamislivo da "pridošlice", osobe porijeklom iz udaljenih kolonija, budu gradonačelnici Londona ili kandidati za premijera.
Kao kraljica ona nije odlučujuće utjecala na javnu sferu. Mnogo toga se događala mimo njene volje i bez obzira na njenu volju. No, i u tome postoji iznimka. Vjerojatno najvažnija je njen posjet Irskoj 2011. godini, a taj je posjet imao golemu ulogu u povijesnoj pomirbi dvije dugotrajno sukobljene države i naroda.
Za kraljicu je obitelj uvijek bila svetinja. Ne čudi to, monarsima je prva briga očuvanje monarhije, a to ne ide bez obiteljski uspješne dinastije. Rađanje djece potiče popularnost dinastije i monarhije. Obitelj joj je bila i izvor golemih briga i problema. Kada bi obitelji vladali sreća i harmonija monarhiji je išlo dobro. Kada bi obitelj i kraljicu opterećivali osobni problemi monarhija i kraljica bi gubili na popularnosti. Obiteljski događaji i krize su nešto na što je imala kakvog-takvog utjecaja, ali što je izazivalo, kao što bi kod svakog čovjeka, traume. Problemi su počeli već pedesetih godina kada se njena sestra Margareta htjela udati za razvedenog muškarca. Osamdesete i devedesete su bile godine uzleta, vjenčanja njenog sina Charlesa i Diane Spencer, ali i godine razvoda troje od njene četvero djece. Godinu 1992. je zbog obiteljskih skandala nazvala annus horribilis. Ta ja annus horribilis svoj vrhunac doživjela u ljeto 1997. godine pogibijom u narodu omiljene Lady D. Za to je kraljica uvelike sama bila kriva. Na pogibiju bivše supruge svog sina i prijestolonasljednika reagirala je hladno, gotovo bešćutno što je izazvalo najveću krizu kraljice osobno i najsnažnije zagovaranje republikanizma. Osim po posvećenosti obitelji, kraljicu će se pamtiti i kao veoma discipliniranu osobu potpuno posvećenu svojim često samo protokolarnim dužnostima.
Njena smrt otvara pitanje i kakva će biti budućnost monarhije, odnosno kakva će biti monarhija u budućnosti. Najjednostavnije je kazati da neće biti ista. Karlo III. postaje kralj u 73. godini kao prijestolonasljednik s rekordno dugim stažem. Smrću Elizabete II. i dolaskom na prijestolje vremešnog kralja lakše će se otvoriti pitanja reforme kraljevskih financija. The Guardian već najavljuje da krunjenje Karla III. - a krunidba britanskog monarha je jedinstven vjerski ritual – mora biti ozbiljno razmotreno. Od Karla III. se vjerojatno očekuje da bude neka vrsta prijelaznog kralja, a ne reformatora kraljevske obitelji i institucije monarhije. No, nikada se ne zna što će tko učiniti. Mnogi su mislili da je Ivan XXIII. neka vrsta prijelaznog pape, pa je pokrenuo golemu reformu Katoličke crkve.
Vidjet ćemo i kako će se smrt Elizabete II. odraziti na Commonwealth. Znatna većina podanika Elizabete II. ne sjeća se ni jednog drugog vladara. Kada je kraljevao njen otac ili se nisu rodili ili su bili premali da bi ga pamtili. Oni su sigurno na neki način i osobno vezani uz pokojnu kraljicu i pitanje je hoće li te veze s nekadašnjom maticom zemljom biti jednako snažne ili će slabiti, možda do razine proglašenja republike i ostanka u Commonwealthu (kao jesenas Barbados), a možda i do razine istupanja iz Commonwealtha i potpunog osamostaljenja. Potonje tendencije, ne kao dominantne, postoje u Australiji i Novom Zelandu.
Britanski je otok također u problemima. Tradicionalno politički stabilna zemlja postala je nestabilna, promjene vlade su česte, a oni koji vladaju su sve nesposobniji, ni sjena onih koji su nekada vladali Britanijom i utjelovljivali pojam državništva. Škotski separatizam nije zamro, najavljuje se mogućnost novog referenduma, a mnogi Škoti su bili snažno povezani s kraljicom za koju se znalo da jako voli Škotsku. Doduše, u škotskom slučaju bi škotski nacionalisti prije nego što se odluče za separatizam morali odlučiti što doista žele.
Smrću Elizabete II. završila je jedan era, započela je nova, za Britaniju mnogo neizvjesnija.
