>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Izet i Lejla

Kad završi čitanje, Izet dođe do mene, klekne i kaže mi: ‘Drago dijete, šta ti je što toliko plačeš?’ To su prve riječi koje je Izet Sarajlić meni rekao. I onda mi je napisao evo ovu posvetu, na prvoj knjizi Sabranih djela koju sam iz Sarajeva donijela ovamo: ‘Za moju Sarajku u Konstancu Lejlu, ali da puno ne plače…’

Pjesnik Izet Sarajlić u Gottliebenu je boravio jedan dan. To je bilo 15. septembra 2000. U potkrovlju Bodmanove kuće, u dvorani za književne priredbe, čitao je stihove pred pedesetak prisutnih. On je tada već dvije i po godine udovac, i trag svoje žalosti za suprugom ostavio je i u pjesmi naslovljenoj ‘Ono dvoje zagrljenih’:

Ono dvoje zagrljenih na obali Rajne u Gottliebenu

mogli smo biti ti i ja,

ali mi nikada više ni na jednoj obali

nećemo proći zagrljeni.

Hajde barem da prođemo u ovoj pjesmi.

Ovu je pjesmu (i još četiri druge) dao meni da je sačuvam. Na listu na kojem je otkucana zapisao je rukom da nema kopije. Pjesmu smo ja i Raffaella Marzano preveli na talijanski, naslov joj je ‘Quei due abbracciati’. Taj prevod su neki javno kazivali, a neki (ispustivši Gottlieben!) i zapjevali, na primjer Erri De Luca ili Gianmaria Testa. Ovo se može čuti i vidjeti na youtube.

Mislio sam da je ova pjesma sve što treba znati o Sarajlićevim dvama boravcima na Bodenskom jezeru. Ali nije.

Sandra Merten, knjigoveža iz Bodmanove kuće, početkom novembra kaže mi kako je njena prijateljica Lejla, rodom iz Sarajeva, vidjela Sarajlićeve stihove na jednom Bodoni plakatu i bila jako radosna što se ti stihovi nalaze u kući Bodman. Zamolio sam Sandru da jedan dan dođe sa tom Lejlom kod mene. I jedan dan eto Sandre sa tom Lejlom. A Lejla je dizajnerka, preziva se Munđehasić, živi u Radolfzellu, kasnije ću joj otići i u kuću: pod prozorima joj teče potok po imenu Mühlbach, vodenički. I riječ po riječ, ispriča mi Lejla ovo što slijedi.

Došao Izet Sarajlić, napokon, u Konstanz u Stadttheater. Kažem napokon, jer je trebalo da dođe i godinu dana ranije, čekali smo ga tada, kao ozebli što čekaju sunce, bilo došlo dosta ljudi, i onda nije došao Sarajlić nego je došao glas da Sarajlić neće doći. Jer nije uspio izići iz Sarajeva, te su njegove stihove čitali njemački i švajcarski pjesnici. Kad se sljedeće godine pročulo da će doći, ja ni o čemu nisam razmišljala nego o tome da čujem glas moga Sarajeva. Prije toga sam naručila ovu knjižicu njegovih pjesama na njemačkom, objavljenu u Frauenfeldu, u njoj će mi napisati ovu posvetu. Nisam tada imala baš nekih para, ali sam s radošću potrošila na Izeta nešto od svoje studentske ušteđevine. Kupila sam i jedan Bodoni Poesie Blatt, na njemu je bila pjesma Jochena Keltera i nad njom je stajalo Sarajevo 92, 93, 94… E te tri tačke su me pekle.

Kad se čulo da je, napokon, Izet došao, a to je bilo 30. septembra 1995, u radionici (Werkstatt) Stadttheatra Konstanz bilo se okupilo tridesetak ljudi. Ja sam sjela u prvi red, kraj mene sjeo Norbert, muž moj danas, onda moj momak. Došao Izet Sarajlić, meni kao da je došlo cijelo Sarajevo.

Znaš, kad sam bila djevojčica, tako od desetak godina, polovinom osamdesetih znala sam visiti u maminoj krojačkoj radnji na Baščaršiji, uz samu Begovu džamiju. Kad bih se vraćala kući, često sam viđala Izeta Sarajlića. On bi na Markalama kupio cvijeće za svoju Mikicu, a ja sam ga onako ispod oka posmatrala, gledala kako on to cvijeće drži. On bi čekao autobus broj 16, za Koševo, a ja 14 za Bjelave. I ja bih se onda ubacila u njegov autobus nekoliko stanica, da ga malo pratim s tim cvijećem. Onda bih sišla i vratila se natrag te ušla u četrnaesticu. U osnovnoj školi smo čitali i učili napamet njegove pjesme, i učili i jedni drugima ih govorili. U starijim razredima osnovne škole smo ih recitovali uz gitaru. Kako ih je samo govorila Nives Vučina, jedna divna djevojka! Ona je za vrijeme rata izbjegla negdje u Sloveniju, nikad više nisam o njoj ništa čula. A naš drug Denis Šparavalo je prelijepo svirao gitaru, a mi smo ga pratili Izetovim pjesmama, bila je tu Anesa Zaimović, bila je tu i Belma Čičić. Denis je bio sin glumca Vlajka Šparavala, umro nam je Denis ovoga ljeta u Sarajevu, bio je profesor muzike. A Vlajko je poginuo 1993. u Sarajevu, od granate. Meni je Denis tamo negdje još u petom osnovne poklonio knjigu poezije Koče Racina ‘Beli mugri’. Kasnije, kad sam pošla u Umjetničku školu, to se naše Sarajlićevo još proširilo i ojačalo. Mi smo stvarno u srednjoj školi Sarajevo često zvali Sarajlićevo, jasno po onoj Izetovoj pjesmi. I bezmjerno smo voljeli taj naš grad. I onda dođe rat i posječe te posred srca, prekine te i otkine te.

Tako, ja završila u Njemačkoj. Jeste, moji roditelji su već radili u Njemačkoj, otac još od 1969, a mama je došla nešto kasnije, ja sam se u Njemačkoj i rodila, u Biberachu, onda su roditelji ostali, a ja sam u Sarajevu rasla kod majke (tako ja zovem svoju baku), kad sam napunila osam godina mama se vratila i preuzela krojačku radnju moga djede u Sarajevu, nadala se da će se i otac vratiti. A onda nam je došao rat.

I tako, prekinula ja studiranje na Likovnoj akademiji, stigla u Njemačku, s jednim rancem, a pola njega zauzela knjiga ‘Istorija umjetnosti’, krenula da se spremam za ispit kod strogog profesora Karamehmedovića, nadala se da ću se brzo vratiti. Ponijela i ovu prvu knjigu ‘Izabranih djela’ Sarajlićevih. Poslije će mi moj drug Peđa iz Novog Sada poslati drugu. Prošla godina dana u Njemačkoj i ja kažem sebi ili ću nastaviti da studiram ovdje ili ću se vratiti u Sarajevo. I uspjela sam se upisati na Fachhochschule u Konstanzu, smjer komunikacijski dizajn, a za to vječnu zahvalnost dugujem dvojici profesora. Njihova su imena Peter Andermatt i Michael Baviera. Podržali su me i diplomirala sam, i sad ponekad radim u posljednjoj kućici njemačkoj na graničnom prelazu Tägerwilen: kad ondje prođeš, na prozoru ćeš vidjeti piše Marsrot, to je moja firma. Graničari me često čudno gledaju kad tražeći mjesto da parkiram auto više puta pređem tamo pa vamo, preko granice.

Dakle, rat, slom svega i svačega, pokidani telefoni, sve veze. Ovdje blizu, u Kreuzlingenu, bila je jedna telefonska govornica ispred glavne pošte. Samo se iz nje moglo dobiti Sarajevo. Sila svijeta je dolazila iz cijele južne Njemačke da odatle zove u Bosnu. Iz njemačke govornice nisi mogao dobiti ni Bosnu ni Sarajevo, a iz te švajcarske, uz samu njemačku granicu, nekako jesi. Pa je niklo još govornica oko te, što je tema za sebe.

I tako, došao, dakle Izet Sarajlić u Konstanz. I krene on da čita stihove. I kako on čita, tako ja plačem. Sve mi se vrati: i moje izgubljeno društvo, ona raja koja je ostala u Gradu, pa majka, porodica, moje najdraže Amela, Rijada, Rusa. Jašta, proradi ti osjećaj krivice što si tu, što si se spasio, a oni drugi se nisu. Plač se okrene na jecanje, jecanju se pridruži i moj Norbert. Izet čita pa zastane, pogleda nas, šta će, pa nastavi. A mi plačemo li plačemo i jecamo li jecamo. Norbert ne razumije ni riječi, ali jeca, jer ja jecam.

Kad završi čitanje, Izet dođe do mene, klekne i kaže mi: ‘Drago dijete, šta ti je što toliko plačeš?’ To su prve riječi koje je Izet Sarajlić meni rekao. I onda mi je napisao evo ovu posvetu, na prvoj knjizi Sabranih djela koju sam iz Sarajeva donijela ovamo: ‘Za moju Sarajku u Konstancu Lejlu, ali da puno ne plače…’ Eto, a knjigu sam dobila od Edina, moga momka iz sarajevskih dana, te sad imam u njoj dvije posvete, Edinovu i Izetovu. S Edinom sam dijelila i ljubav prema Sarajliću.

Prošla otada skoro cijela godina, došlo ljeto, ja i Norbert otišli u Sarajevo, prvi put poslije rata… Jednoga dana otvara se izložba Afana Ramića, u Titovoj, u zgradi gdje je Kamerni teatar. Dosta ljudi unutra, vidim i Izeta, mislim, ma neće on mene poznati. A on me ugleda, i eto ga pravo k nama. ‘E jesi li ti to i njega dovela’, vikne gledajući u Norberta. Tu se i Norbert rasplače. A kasno popodne, i neka lijepa žuta svjetlost ulazi kroz otvorene prozore.

1/2