>

novosti logo

Aktiv Aktiv
Piše Tijana Okić

Jacques Rancière: Ne postoji ključ za budućnost

Činjenica da je postojao tzv. komunistički blok, radnički kolektivi, marksističke snage nije bila po sebi problematična. Međutim, ono što je oduvijek bilo problematično jeste ideja da su marksizam i marksistička teorija stvarno vodili društvenu praksu i njome upravljali. Danas je sporno to što imamo marksizam bez marksista, marksiste bez marksizma

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu govorili ste o filmskim vremenima. Mnoga od Vaših djela ste posvetili umjetnosti, kinematografiji, filmu, uopće vezi estetike i politike. U tom kontekstu, da li mislite da u filmu kao umjetnosti postoji nešto imanentno što film čini najmislivijom od svih umjetnosti, a u svjetlu Vaše ideje o radikalnoj jednakosti i autonomiji iskustva?

Ono što je svakako zanimljivo u pogledu filma jeste da je to umjetnost koja je rođena zajedno sa 20-im stoljećem. To je nova umjetnost, umjetnost u kojoj pitanje modernosti zadobiva novo značenje. Uostalom, to je umjetnost koja je nastala i koja je rođena u jednoj vrsti neodluke, budući da je na samim počecima to trebala biti stvar zabave, privlačnosti i znatiželje. Istovremeno, postojali su i oni koji su vjerovali da je film uistinu umjetnost modernosti. Bio je to trenutak kada je postojao veliki entuzijazam i uvjerenje da bi ta nova umjetnost morala biti zaista nova, umjetnost mašine, svjetla, pokreta koji će nadmašiti staru buržoasku umjetnost psihološkog romana. Zanimljivo je i to da film nije bio umjetnost koja je očekivana. Postojala je također i ideja koja je nastala u vremenu njemačkog idealizma i romantizma, ideja o umjetnosti kao identitetu unutarnjih procesa svijesti i novih procesa svijesti. Umjetnost kao umjetnost stvaranja s mašinom bila je naizgled upravo implementacija te ideje, i upravo zato ono što je za mene najzanimljivije u filmskoj umjetnosti, u filmu, jeste to da film zapravo uopće i nije bio umjetnost. Bio je zabava za ljude, predstavljao je mogućnost ulaska za ‘obične’, ‘male’ ljude. Nakon velikog entuzijazma mnogi su bili obeshrabreni i razočarani idejom da je film, koji je trebao biti umjetnost stoljeća, a na kraju postao hoolywoodska industrija i mjesto ponovnog izbijanja starih fabula i radnji, obiteljskih intriga, starog narativa i psihološkog materijala. Mislim da je jako važno misliti malo drugačije i reći da ono što je moderno u umjetnosti filma jeste podudaranje između novih formi umjetnosti, naracije i predstavljanja, novih djelovanja, novih svjedočenja o sposobnosti anonimnih ljudi, običnih ljudi, malih ljudi…

Film je umjetnost koja je nastala i koja je rođena u jednoj vrsti neodluke, budući da je na samim počecima to trebala biti stvar zabave, privlačnosti i znatiželje. Istovremeno, postojali su i oni koji su vjerovali da je film uistinu umjetnost modernosti

Naravno, to je najprije bilo očito u romanu, flaubertovskom recimo, kojeg sam analizirao kao moment u kojem revolucija u pisanju upravo koincidira sa pojavom, sa sviješću da postoje obični ljudi, da postoje kćerke nekog seljaka koje mogu osjećati sa jednakim intenzitetom i koje žele neku formu života koju prema dotadašnjim i tadašnjim pravilima nisu trebale zaslužiti. Postoji podudaranje između ovog pojavljivanja i nove forme pisanja, dakle supstitucija cijelog niza malih čulnih događaja koji dolaze na mjesto starih formi zapleta i naracije. S mog stanovišta, film je nasljednik te revolucije i ono što je za mene najinteresantnije u filmu je ova vrst podudarnosti: filmu je uvijek potpuno heterogena umjetnost i često se događa da film prosto ne uspijeva kada želi biti homogen. Jednako tako, pored ideje o filmu kao novoj umjetnosti postoji i logika naracije, ali postoji i još nešto; pojavljivanje i snaga novih tijela i novih načina na koje ta tijela zauzimaju prostor i vrijeme. Riječ je o novoj formi izražaja tijela, novim načinima opisivanja, konstruiranja prostora koji zapravo ovise o činjenici da ljudi koji ne bi trebali biti vidljivi postaju vidljivi. Upravo zbog toga jedini istinski interes za film za mene je u tom postajanju vidljivim onoga što je nevidljivo (ali nije riječ o nevidljivom kao skrivenom!), riječ je o postajanju vidljivim onih koji nisu trebali biti vidljivi.

Disenzus versus konsenzusa

Jedan od pojmova koje koristite da biste opisali suvremenu političku situaciju u svijetu je i post-politika. Time zapravo ukazujete na praksu koja politiku svodi na administraciju i nužno onemogućava istinsku mogućnost politike. Post-politika je kompenzacija za manjak iste. Zbog čega je ova kompenzacija pogubna za moć građana i ideju demokracije?

Najprije, pojam post-politike nije moj pojam. Ideja da sam ja izmislio post-politiku je u potpunosti izmišljotina Slavoja Žižeka. Pojam koji ja koristim je post-demokracija, i ima veoma specifično značenje, što će reći da se moj način mišljenja sastoji upravo u pokušaju izbjegavanja takvih određenja kroz nekakvog temporalnog Marxa. Nastojim ispitati ideju kraja, ideju -post, za mene post-demokracija nije stanje demokracije u postmodernom vremenu. Post-demokracija je demokracija kako je poimaju oni koji vladaju, upravljaju, ona kakvom je čine prakse naših vladara i kako o njoj uostalom pišu i mnogi teoretičari. U suštini, ono što želim reći jeste da ako demokracija predstavlja nešto, onda ona predstavlja moć svakoga, bilo koga, a ta moć bilo koga uvijek intervenira u obliku sukoba, konflikta. Međutim, znamo da moć nije moć bilo koga, moć je moć buržoazije gdje vladaju oni koji su za to ‘kvalificirani’, koji su ovlašteni da vladaju, i to je ono što sam od početka htio reći sa ovom idejom.

Demokracija je anarhija, demokracija je proglas da nema grupe koja polaže pravo da vlada, koja je ovlaštena da vlada. To znači da je demokracija uvijek stvar pojavnosti, narod nije pravi narod, tj. stanovništvo, narod naravno nije narod onakav kakvim ga predstavljaju njegove institucije, narod je uvijek nešto teatralno, vrsta pojavljivanja, forma manifestacija pri čemu uvijek govorimo o sukobu

Demokracija uopće nije pitanje toga. Kada govorimo o demokraciji onda govorimo o onome što je govorio već Platon, ali i o onome što je rekao jedan od američkih očeva utemeljitelja, John Adams, a to je da demokracija nije oblik vladavine, demokracija je anarhija. Mislim da je to istinito, ali to mora biti afirmirano na pozitivan način. Demokracija je anarhija, demokracija je proglas da nema grupe koja polaže pravo da vlada, koja je ovlaštena da vlada. To znači da je demokracija uvijek stvar pojavnosti, narod nije pravi narod, tj. stanovništvo, narod naravno nije narod onakav kakvim ga predstavljaju njegove institucije, narod je uvijek nešto teatralno, vrsta pojavljivanja, forma manifestacija pri čemu uvijek govorimo o sukobu. Ideja post-demokracije je ideja upravo one demokracije koja nadilazi samu karakteristiku demokracije: to će reći da je riječ o konsenzualnoj vladavini u kojoj nema sukoba, u kojoj postoje problemi i naravno stručnjaci koji će ih riješiti… To uopće nije demokracija, nego post-demokracija u kojoj su izbrisane sve forme demokracije i konflikta.

U tome se sastoji Vaša kritika konsenzusa i zalaganje za prakse disenzusa (neslaganja) u onome smislu u kojem disenzus može biti spasonosan po politiku?

Upravo. Centralni pojam za mene nije post-demokracija nego konsenzus. Pokušao sam reći da konsenzus nije naprosto (kao što se običava reći) tek ili samo konsenzus u smislu da se nastojimo složiti, da nastojimo razotkriti nešto, da nastojimo ne koristiti nasilje već pokušavamo riješiti probleme, staviti sve na stol i vidjeti šta je moguće. Ne, konsenzus je najprije ideja i praksa, pretpostavka da mi radimo nešto sa čulnim datostima u nekom datom trenutku, i ideja konsenzusa u biti kreće od pretpostavke da postoji nešto što je dano, i da mi o tome možemo naravno imati različita stajališta, i da naravno možemo voljeti identitet, multikulturalizam, možemo voljeti to da bogati vladaju siromašnima… to je ono što imamo i sa čime se, kažu nam, moramo nositi. Upravo tu za mene počinje disenzus. Disenzus je ideja da uvijek postoje najmanje dva sukoba.

Tu dolazimo do politike. Za Vas je politika upravo polje, mjesto sukoba, ona postoji tek ili već tamo gdje postoji sukob…

Da, budući da uvijek postoje načini na koje možemo postaviti, namjestiti konfliktnu situaciju, i uvijek postoje načini da recimo sugovornike u nekoj raspravi postavimo u sukob, da postavimo pozicije onih koji se trebaju naći u nekoj situaciji. Konsenzus polazi od ideje onoga što i kako jest i od toga da postoje stručnjaci koji uvijek mogu bolje analizirati situaciju i dati neki savjet, uputiti. Također, polazi i od pretpostavke objektivnih nužnosti, od toga da postoji vlada i da se oni koji vladaju pokušavaju nositi sa tom nužnošću dok istovremeno štite stanovništvo. Disenzus pak kreće od pretpostavke da nema političke ekspertize, da politika nije stvar menadžmenta. Disenzus pretpostavlja aktera koji je demos, odnosno kolektiv koji sačinjavaju oni koji nemaju nikakve specifične kvalifikacije. Disenzus stoga znači i to da nema objektivnosti čulnih danosti i drugo, da uvijek postoji sukob oko toga ko se može nositi s pitanjima politike.

Marksizam bez marksista, marksisti bez marksizma

Mađarski filozof G.M. Tamaš je u jednom nedavnom intervjuu kazao da po prvi puta u historiji živimo u trenutku u kojem postoji marksistička inteligencija, ali više nema marksističkog niti radničkog pokreta. Slažete li se sa ovom tvrdnjom i kako razumjeti implikacije i posljedice ove specifične historijske situacije?

Najprije, rekao bih da ne znam šta je to marksistička inteligencija danas. Naprosto zato jer čak i oni koji proklamiraju da su nova komunistička inteligencija za sebe ne govore da su marksisti. To možda i nije najvažnije, ali je mislim važno za razumijevanje današnjice. Ono što se dogodilo jeste da s krajem tzv. komunističkog bloka marksizam nije nestao, nego je postao forma analize društva potpuno odsječena od stvarnih političkih implementacija. Ranije se govorilo o demokraciji, o moći naroda, dok je iznutra sve bilo pod vladavinom kapitala i stoga je ovakav rezultat bio neizbježan. Postojao je disparitet, disproporcija između znanosti i društvene i socijalne prakse. Činjenica da je postojao tzv. komunistički blok, radnički kolektivi, marksističke snage nije bila po sebi problematična. Međutim, ono što je oduvijek bilo problematično jeste ideja da su marksizam i marksistička teorija stvarno vodili društvenu praksu i njome upravljali. Danas je sporno to što imamo marksizam bez marksista, marksiste bez marksizma. Znamo Engelsovu slavnu rečenicu da ‘komunizam nije ideja, nego stvarni pokret društva’. Toga nema, nema stvarnog pokreta. Ono što imamo jeste diskurs koji postaje samo diskursom inteligencije. Zapravo, mnoge Marxove i marksističke argumente izravno su (pre)uzele reakcionarne snage: ideju ekonomske nužnosti, ideju neizbježne evolucije historije – sve to koriste snage na vlasti. Slobodno tržište je ekonomska nužnost, odnosno rezultat evolucije historije. Evolucija historije je trebala dovesti do komunizma, a danas treba voditi u svijet koji ‘vapije’ za svjetskim tržištem.

Osobno, nikada nisam vjerovao da su Europa ili EU prostor/i za politiku. Oduvijek sam smatrao da je sami način na koji je Europa konstruirana, sa svim tim ugovorima i sporazumima zapravo prostor depolitizacije. U tom prostoru oni koji donose odluke nisu odgovorni ni pred kim

Sa druge strane, marksizam je sve više postajao ili melankolični ili reakcionarni diskurs. Oni koji su u striktnom smislu ostali marksisti postali su melankolici, često i reakcionarni analitičari koji o bilo kojem društvenom pokretu govore samo da ne predstavlja ništa, da okupacije bilo kojeg prostora ne predstavljaju ništa, da su studentski pokreti nevažni i da ne predstavljaju ništa – a sve to jer ne uništavaju kapitalizam. Danas imamo situaciju gdje postoji neka marksistička inteligencija koja i nije tako snažna, ali je dio općeg intelektualnog raspoloženja, a to je raspoloženje koje ide u smjeru toga da se govori da su ljudi idioti, o državama koje su potpuno integrirane u svjetsko tržište (kao da je to rezultat koji dolazi sam od sebe), ili pak raspoloženje koje o onima koji se bore govori da su mladi i glupi idealisti, da zanemaruju zakonitosti historije… tako da mislim da nije toliko riječ o marksizmu koliko o intelektualnom raspoloženju. Primjerice, ono što je zapanjujuće u recimo Francuskoj jeste to da su mnogi intelektualci koji su kao na ljevici zapravo poprilično reakcionarni. Oni danas u ime neke analize govore da su ljudi žrtve tržišta, a njihovo rješenje za ovu situaciju i dalje su republikanizam, politike identitetā, restauracija vrijednosti…

Da nastavimo sa ovom idejom koju ste spomenuli, imajući na umu situaciju u Francuskoj o tome kako intelektualci ljevice postaju ‘spasitelji’ nacije… ako se malo pomaknemo na grčki momenat – kako misliti politiku? Kako misliti politiku nakon najprije uništenja, a potom i kapitulacije Syrize? I šta je uopće ostalo od ‘ideje Europe’ nakon Grčke? Postoji li uopće prostor za alternativu unutar Europe kakva je danas? Šta mislite o ideji ‘lexita’ (left-exit, lijevog izlaza), dakle oštrog izlaska ljevice iz eurozone i odmaka od politika EU-a?

Osobno, nikada nisam vjerovao da su Europa ili EU prostor/i za politiku. Oduvijek sam smatrao da je sami način na koji je Europa konstruirana, sa svim tim ugovorima i sporazumima zapravo prostor depolitizacije. U tom prostoru oni koji donose odluke nisu odgovorni ni pred kim. Recimo, Europska komisija nije odgovorna ni pred kim, narodom, demosom. Mislim da je možda postojao san o političkoj Europi, ali Europa je ekonomski prostor za implementaciju kapitalističke organizacije svijeta. Europa je instrument kojim se zakon slobodnog tržišta čini zajedničkim zakonom za sve države-nacije u njemu. Ono što se dogodilo u Grčkoj za mene je bilo potpuno očekivano naprosto zato jer Europa znači i podrazumijeva pravila igre, a ta pravila su pravila financijskog kapitala. Europa je tu samo da kaže: plaće su previsoke, moraju biti niže, mora biti manje socijalne sigurnosti, manje javnih usluga… itd.

U Grčkoj je postojala ideja o mogućim otporima unutar europske konfiguracije… u pogledu izlaska iz EU ne znam šta je moguće i nemam analizu, ali mislim da je važno da smo svi još uvijek narod, da postoji referendum o EU. No, vidimo i kako oni koji su na ljevici potpisuju ugovore, sporazume… Evo, imamo argument Hardta i Negrija i ideju o prevladavanju nacija-država, o tome da kapitalizam sam stvara uvjete koji to omogućavaju. Za mene je to od početka bila pogrešna analiza i evo, danas smo u Europi i ne znamo kako izaći iz nje.

Obrazovanje između funkcionalizma i razočarenja i obeshrabrenja

Jedan ste od najvažnijih filozofa ideje radikalne jednakosti. Posvetili ste Vaš život i Vaša djela ideji intelektualne emancipacije. Kako danas vidite funkciju obrazovanja u tržišnim društvima u odnosu na vrijeme kada ste napisali ‘Učitelja neznalicu’? Danas vidimo da neoliberalizam stalno proizvodi trikove koji se ne čine vidljivima – sa jedne strane promiče post-političku vladavinu eksperata, sa druge napada svaku stručnost znanje i vodstvo (profesionalno, intelektualno, političko, profesorsko, stranačko) svih onih koji predstavljaju blok u odnosu na logiku tržišta. Sa jedne strane imamo vlast ‘čuvara reda i poretka’, sa druge mržnju intelektualacā, mržnju demokracije pod egidom demokracije. Kako misliti intelektualnu emancipaciju protiv neoliberalnog preoznačavanja intelektualne emancipacije?

Nisam siguran da je riječ o preoznačavanju. Zapravo ako pogledamo, vidjet ćemo da je oduvijek postojala tenzija i kontradikcija između intelektualne emancipacije i obrazovnog sistema koji je uvijek mišljen kao forma konstrukcije građana za građanski prostor ili ljudi koji su dijelom jednog određenog ekonomskog sustava. Ono što danas, u onome što zovemo neoliberalizam, imamo primjerice sa bolonjskim procesom, jeste ideja da postoji nekakvo planiranje moći eksperata, planiranje ideje obrazovanja, odnosno imamo novu znanstvenu utopiju. Zapravo jer riječ o tome da se događa suglasje između jedne vrste obrazovanja, ekonomije i života. To je iluzija koja se nudi kroz sistem, ali naravno, iluzija nikada nije samo iluzija, ona je istovremeno i sistem dominacije. Sistem stvara suglasje između jedne vrste obrazovanja i ekonomije pri čemu naravno ustvari proizvodi unutarnju podjelu vlastitog funkcioniranja. Drugim riječima, sistem stvara osjećaj važnosti kod onih koji žele biti dio sistema, ali uviđaju svoju vlastitu nemoć i nemogućnost da ‘nahrane’ sistem i ono što on od njih traži.

Danas vidimo da neoliberalizam stalno proizvodi trikove koji se ne čine vidljivima – sa jedne strane promiče post-političku vladavinu eksperata, sa druge napada svaku stručnost znanje i vodstvo (profesionalno, intelektualno, političko, profesorsko, stranačko) svih onih koji predstavljaju blok u odnosu na logiku tržišta

Mislim da u neoliberalizmu ne postoji nikakva kontradikcija jer postoji dvostruka igra svakog sistema intelektualne dominacije. Sa jedne strane, postoji funkcionalističko razumijevanje odnosa između obrazovanja, ekonomije, života, no ono istovremeno funkcionira kao mašina za proizvođenje razočarenja i obeshrabrenja. Time zapravo čini to da ljudi osjete svoju nemoć jer ‘sistem je prekrasan’ (ironično) i ljudi nisu u stanju da učine bilo šta sa svojim životom unutar sistema.

To je ustvari ono što Jacotot naziva logikom zaglupljivanja koja je istovremeno i neko idealno slaganje, suglasje između temporalnosti i proizvođenja sistema koji počiva na ideji nemoći za sve subjekte u njemu. U tom smislu, unutar neoliberalizma ne postoje kontradikcije. Također, ne bih rekao da postoji velika antiintelektualna struja. Prije bih rekao da postoji ono što se primjerice danas događa posvuda, naravno i u Francuskoj. Naime,riječ je o suglasju između dvije vrste intelektualaca: intelektualaca koji su stručnjaci za menadžment, za ekonomiju, državu, obrazovanje i kritičkih intelektualaca koji pokušavaju biti dijelom ‘običnog’ naroda i istovremeno čuvarima poretka. Svakako da postoje inherentni problemi, ali ne i prijezir intelektualaca u smislu odbacivanja. Danas kritički intelektualci često pokušavaju zadovoljiti oba pola društva.

Proces dekompozicije revolucionarnih ideja dugo traje

Vi ste njihov i naš suvremenik. Suvremenik ste velike generacije francuskih filozofa od kojih su neki još uvijek živi, drugi ne. Bili ste svjedokom mnogih velikih događaja i historijskih trenutaka, da krenemo samo od ‘68. Pa ipak, kao mislilac i filozof nikada niste rekli da pripadate nekoj određenoj filozofskoj školi, ali ste se ipak profilirali kao mislilac ljevice. U tom kontekstu – kakva ljevica je danas moguća u svjetlu katastrofa i poraza prošlosti? Ako je kriza ljevice sada nezaustavljiva, možemo li reći da post-politički pokreti direktne demokracije predstavljaju više problem nego li rješenje današnje situacije? Drugim riječima, može li problem biti postavljen politički, to jest strateški? Možemo li i trebamo li ostaviti iza sebe suprotstavljene tradicije ljevice u ime neke nove radikalne i nepoznate inovacije? Da li je moguće zamisliti novu internacionalu?

Budući da ste počeli sa ‘68, krenimo upravo od nje. Taj momenat je u Francuskoj bio momenat čudne koegzistencije i komplementarnosti suprotnosti. Najprije, govorimo o marksističkom shvaćanju historije, klasnog rata, kulture, revolucije… u isto vrijeme govorimo i o pokretu, pokretu koji je bio usmjeren protiv države, zakonā tržišta, ali i protiv riječi eksperatā, protiv moći znanjā, protiv stare ideje avangarde koja vodi narod i protiv ideje znanstvenog znanja. U kontekstu Francuske, ono što se dogodilo je posebno zanimljivo budući da je došlo do, s jedne strane disolucije tog pokreta, a s druge strane su partije poput PCF-a isti taj pokret restaurirale u sasvim drugom pravcu. Postojala je iluzija da će se kroz partiju ili državu zapravo nastaviti majski pokret, što se naravno vrlo brzo pokazalo kao laž, i ono što je ubrzo uslijedilo bila je intelektualna kontrarevolucija, čak i pod vladavinom socijalističke partije i vlade.

Proces dekompozicije revolucionarnih ideja je dugo trajao da bi ih najprije napustile partije, a potom i ostali. Ono što je uslijedilo bio je globalni osjećaj očajanja, razočarenja i nemoći. S time se suočavamo i danas.

Sa jedne strane, postoji funkcionalističko razumijevanje odnosa između obrazovanja, ekonomije, života, no ono istovremeno funkcionira kao mašina za proizvođenje razočarenja i obeshrabrenja. Time zapravo čini to da ljudi osjete svoju nemoć jer 'sistem je prekrasan' (ironično) i ljudi nisu u stanju da učine bilo šta sa svojim životom unutar sistema

Mislim da je stoga presudno da razvijamo autonomne forme političke organizacije, to znači da insistiramo na tome da demokracija znači nešto, da mora postojati neka forma organizacije, pokreta koji ima svoj cilj, plan, svoje vlastite informacije, sredstva informiranja, distribucije znanja, a možda i svih formi života. U prošlosti je postojala anarhistička tradicija. Anarhizam tada nije bio samo stvar političkog mišljenja ili pokreta, nego je pokušavao stvoriti nove forme života, ekonomskog života… postojala su radnička udruženja, kooperative, razni oblici narodnih univerzitetā, postojala su medicinska udruženja itd… Mislim da se danas suočavamo sa pitanjem da je ili moguće stvoriti ili ponovno stvoriti neke nove uvjete ili u suprotnom neće biti nikakve nove političke snage i sile.

Danas postoje pokreti koji su čini se pravi demokratski pokreti, istinska moć anonimnih, moć koja se ne referira na državu, koja svoje zahtjeve ne ispostavlja državi, nego pokušava izgraditi novu politiku i nove forme života. Sintagmau, Taxim, M15, Occupy – povezivao je pokušaj da se pronađe nova politika i s njom nove forme života, forma zajedništva. Ideja svih ovih pokreta bila je da više ne protestujemo, da se ne obraćamo vlasti/ma, nego naprosto stvaramo novu politiku. Naravno, pitanje za sve nas jeste: da li mi to možemo, da li smo sposobni za takvo nešto? Problem je i funkcioniranje institucija, ekonomska nužnost koja se nameće, obrazovni sustav… u svemu tome najvažnije je – kako stvoriti nove forme života i politike.

Budući da ste ponovno spomenuli anarhizam, a imajući u vidu to da ste veoma kritični prema suvremenim (ili modernim) postulatima obrazovanja i pedagogije, i budući da znanje definirate prije svega kao poziciju, a odnos jednakost-nejednakost u obrazovanju tretirate kao konstrukt koji rezultira distancom koja nikada ne može biti ukinuta, čime se samo perpetuira postojeći poredak, pada na pamet jedna genijalna rečenica iz romana ‘Ljudi u zatvoru’ Victora Sergea. Serge naime kaže sljedeće: ‘Već savršeni za tu funkciju, zatvori nisu dalje usavršivi, stoga ne preostaje ništa drugo nego da ih uništimo’. Možemo li isto to reći za obrazovni sustav?

Naravno. No, to pretpostavlja da imamo mogućnost da to i učinimo. Naravno, govorimo o sili i snazi koja će moći uništiti sistem. Bit je da nema idealnog sistema obrazovanja. Mi znamo da postojeći obrazovni sistem, kao uostalom i sve druge institucije, jeste prostor u kojem ima mjesta za politiku, za sukob, za prakse sukoba i sukobljavanjā. Radije bih stvari postavio ovako: moguće je igrati dvostruku igru u odnosu na ove institucije, igrajući unutar nekih od njih, a istovremeno radeći na izgradnji novih, autonomnih institucija. Ne postoji ključ za budućnost.

Razgovarano 8. oktobra 2015. u Sarajevu

Tijana Okić je rođena u Sarajevu 1986. godine. Do sada je proživjela  nekoliko života. U svom rodnom gradu je diplomirala filozofiju i sociologiju, a potom magistrirala filozofiju. Zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Članica je i suradnica uredničkih kolektiva časopisa Sophos i Viewpoint. Trenutno  živi na relaciji  Pisa-Sarajevo. 
1/4