Ovogodišnje izdanje Human Rights Film Festivala ponudilo je osobito snažan dokumentarni dio programa, a u njemu posebnim je sjajem zasjao naslov "U potrazi za konjima" Stefana Pavlovića. Relativno mladi, 32-godišnji autor svoj je cjelovečernji prvijenac sam napisao, snimio, režirao, uz to ga i sumontirao te se u njemu pojavljuje kao jedan od dvojice protagonista.
Pavlović je dijete bosanskohercegovačkih roditelja koji su 1978. emigrirali u Nizozemsku, gdje je i sam rođen, a filmski se školovao u Kaliforniji i Amsterdamu. Posebno je zainteresiran za filmski tretman intimnosti, pa je tako 2016. polučio kratki film "Pearl i Werther" posvećen njegovoj bivšoj djevojci, koji je opisao kao "pogled unatrag na trenutak zaljubljivanja učinjen u trenutku njegova iščeznuća, portret ljubljene u njezinoj odsutnosti".
"U potrazi za konjima" vrlo je intiman film, svojevrsni (poetski) esej o nastanku i razvoju jednog prijateljstva kroz potragu za mogućnostima i oblicima komunikacije, za odgovarajućim (idiosinkronim) jezikom, za samorazumijevanjem i razumijevanjem drugog, kroz naposljetku naslovnu potragu za konjima koja povezuje dvije posebne osobe u autorovu životu – baku koja mu je dragocjeno obilježila djetinjstvo, i jezerskog ribara usamljenika s kojim u sadašnjici razvija osebujan prijateljski odnos.
Pavlović je došao u Bosnu i Hercegovinu kako bi posjetio baku i obnovio znanje materinjeg jezika, ali je na putu do bake upoznao sredovječnog ribara Zdravka, koji dvadesetak godina živi sam na jezerskom otoku. Film počinje kao psihoetnografska studija Zdravka i njegova ribarskog djelovanja u krupnim planovima, no kako odmiče u njegovo središte dolazi proces komunikacije autora i protagonista koji uključuje spontano, ali samosvjesno stvaranje navlastita zajedničkog jezika. Taj jezik nije samo verbalan, uključuje svu onu neverbalnu komunikaciju, ali i kameru kao sredstvo zbližavanja, pri čemu je znakovit trenutak kad Zdravko postaje snimatelj a Stefan snimani, kad zamijene pozicije što simbolički svjedoči o dosezanju međusobne ravnopravnosti.
Njihova komunikacija ima niz prepreka – od toga da su pripadnici različitih generacija (Zdravko je nekih 25 godina stariji), do vrlo konkretnih "šumova u kanalu": Zdravko je, naime, gotovo potpuno oglušio u zadnjem ratu, poslije je izgubio i jedno oko, dok Stefan slabo govori srednjojužnoslavenski, a uz to i muca, ili barem tako misli. No usprkos svemu tome komuniciraju zapravo lako, jer ih suštinski povezuje dobrota. Stefan Pavlović u filmu je nalik anđeoskom stvorenju, utjelovljenje potpune i razoružavajuće duševne nevinosti, podržane krhkom građom i nježnim licem vječnog dječaka, a iskusni Zdravko to nepogrešivo prepoznaje (i eksplicira), možda prepoznajući u Stefanu vlastitu nevinost i dobrotu kompromitirane u ratu u kojem mu je, po vlastitim riječima, a što se otkriva pred kraj filma, ubiti čovjeka bilo nevjerojatno lako.
U tim trenucima "U potrazi za konjima" postaje i antiratni iskaz par excellence, no to nije njegova bit. Suština mu leži u predočavanju višestrukog procesa komunikacije i demonstraciji oplemenjujuće snage ljubavi, ovog puta prijateljske. Osim što je izvanredno lucidno sklopljen na racionalnoj razini, pri čemu uz slikovnost i verbalizaciju koristi i ispisivanje teksta po slici te kreativan pristup titlovima (koji ne prevode na engleski samo ono što Zdravko govori, nego i neizrečene Stefanove zamjedbe), film u noćnim, pomalo nadrealnim scenama, praćenima Stefanovim voice-overom, postaje izuzetno poetičan, a par zajedničkih prizora dvojice neobičnih prijatelja doseže do emotivnosti čija je dirljivost doista nesvakidašnja. "U potrazi za konjima" jedan je od najljepših filmova viđenih zadnjih godina.
