>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jakica iz Brusja

Jakica se sa Sinaja vratila 1945, vojnim avionom u Beograd, i ondje je, kao hrvatski kadar, raspoređena da radi u Arhivu Ministarstva inostranih poslova. Tu će upoznati Oskara Juranića. Ni tri godine nije bila u braku, kad će protiv njena muža biti podignuta neobjašnjiva i neshvatljiva optužnica koja će ga teretiti za kolaboraciju

Subota je u pola svijeta, dvadeset i drugi dan juna. Popodnevno sunce izdužilo je svemu sjenku. Sjedimo na terasi kuće Nenada Juranića u Brusju, na zapadnoj padini Hvara. Tu je kuću Nenad počeo graditi prije dvije godine. Oko kuće je drveće koje nam čini dobar hlad. Drveće je davno zasadila Nenadova majka, učiteljica Jakica Juranić, djevojačko Miličić. U sađenju su joj pomagali njeni đaci. Visoka i jedra stabla danas imaju izdašne krošnje. Taj gaj je trajna potvrda nastojanja učiteljice da đacima pokaže kako se sađenjem može načiniti šuma. Za tlo je toj šumi Jakica dala svoj komad zemlje. Drveta su sva zimzelena: dalmatinski bor, čempres i česmina. Namjestio sam se da sjedim tako da me zapadne sjena česmine, toga nevjerovatnog hrasta koji rađa žirove, a listovi su mu stalno zeleni. Na seoskom groblju iznad kuća pohranjena je, od 1989, urna s pepelom Jakicinim. Stotinjak koraka od njena gaja uzbrdo je kuća u kojoj je rođena Jakica, i u kojoj je dobila i ime Jakobina i nadimak Jakica. U toj kući sada živi Ivan, stariji njen sin. Ivan i Nenad Juranić jedina su djeca bruške učiteljice Jakobine Miličić Juranić. Gaj Jakice Jakobine nalazi se na početku puta iz Brusja za uvalu Lučišća. To je ona uvala u koju je dolazio slikar Petar Dobrović, u lučku kuću Miličićevih. Domaćin Dobroviću bio je Sibe Miličić, stric Jakice Miličić. U Lučišća je dolazio i Miloš Crnjanski, ostavio je i dramatičan zapis o veslanju prema Visu iz Lučišća, u društvu Dobrovića i Miličića.

Na Hvaru bi se možda još dalo naći nekadašnjih učenika koji bi se mogli sjećati kako su zasađena drveta na dvadesetak ari tvrde i kamenite ledine pod rukovođenjem mlade učiteljice Jakice. Zasađivanje toga komada zemlje zbivalo se prije Drugog svjetskog rata, kad Jakica ničim nije mogla slutiti da će učiteljsko iskustvo sticati i u predjelima bez ikakva drveća. Ona će, naime, godine 1944. biti učiteljica i djeci u jugoslavenskom izbjegličkom logorskom kompleksu El Shatt u Sinajskoj pustinji, u logorskoj ispostavi Tulumbatu. Tamo je, u neopisivo čudovišnim prilikama, radeći u školi pod šatorom, učestvovala i u izradi jedne jedinstvene početnice za učenike prvog razreda. Po mjerodavnim svjedočenjima bila je i jedna od autorica toga učila, iako joj ime nije navedeno na koricama. U Tulumbatu je bila i učiteljica i jugoslavenska predstavnica pri britanskoj komandi izbjegličkog logora. Neka ovdje bude navedena jedna strofa završne pjesme u tom udžbeniku (zahvalnost za dobivanje Početnice dugujem Marijani Hameršak):

U tebi nam stoje ljudi,

Ljudi zbjega Dalmacije,

Bijedna starost, bijedna djeca,

Bijedna djeca partizanska.

Afričko izbjeglištvo će na presudan način odrediti život Jakice Miličić. Do tada je njen život bio obilježen školovanjem i učešćem u pokretu otpora, otada se promijenio. Rodila se 1906. na Brusju, kako se ondje kaže. Otac Luka je bio rođeni brat Sibeta Miličića, pjesnika, slikara, ratnika i jugoslavenskog diplomate. Majka joj je bila Tomažina, zvana Tomica djevojačko Hraste, rodom iz istoga sela. Jakica je, po kriterijima seoske zajednice, bila nejake građe za poslove u polju, pa su roditelji odlučili da je dadu na škole. Poslali su je u učiteljsku preparandiju, u Dubrovnik, gdje joj je živjela tetka Margarita, sestra Sibetova, a majka slikara Iva Dulčića. Kod nje je stanovala. Po svoj prilici će se dvadesetih godina približiti idejama ‘sokolaškog’ jugoslavenstva, a u to vrijeme će početi i da se bavi slikanjem. Stric Sibe Miličić će je povući u Beograd, gdje će se, uz učiteljevanje, još i slikarski usavršavati u klasi Zore Petrović. Tih će godina naslikati i najbolje slike, među koje idu ‘Autoportret’, ‘Portret Sibeta Miličića’ i ‘Uvala Grabovac’. U Udruženje likovnih umetnika Srbije biva primljena 1935. godine. Tri godine kasnije će dobiti državnu stipendiju za slikarsko usavršavanje u Parizu, gdje će boraviti godinu dana. Godine 1940. stric Sibe će kao jugoslavenski konzul doživjeti stravu njemačkih bombi u Rotterdamu, a njegovu nećakinju Jakicu će nepunu godinu dana kasnije slična strava stići u Beogradu, u aprilskom njemačkom napadu. Ona odbija da potpiše tzv. Akt protiv sabotaže, zbog čega je kažnjena premještajem u Iđoš, prema mađarskoj granici. Odande se, usput se našavši sa stricem Sibetom, uspjela vratiti na Hvar, gdje će, kao osnivačica Antifašističkog fronta žena, prikupljati pomoć za partizane i priključiti se Osmom korpusu NOVJ. Godine 1943. sudjeluje na Hvarskoj konferenciji kulturnih radnika. Sljedeće godine, budući da je učiteljica, a da još zna i engleski i francuski, mora lađom punom dalmatinskih izbjeglica poći za Bari, pa odatle u Sinajsku pustinju.

U tom vihoru bježanja i ratnih neizvjesnosti, negdje između Dalmacije i Apulije, zauvijek će se izgubiti trag Sibetu Miličiću, jedinstvenom primjeru bezgranične energije u borbi za umjetnost, za ideju i za slobodu.

Jakica se sa Sinaja vratila 1945, vojnim avionom u Beograd, i ondje je, kao hrvatski kadar, raspoređena da radi u Arhivu Ministarstva inostranih poslova. Tu će upoznati Oskara Juranića, generalnog sekretara Ministarstva, sa kojim će se iste godine vjenčati. Iz toga braka će se roditi Ivan (1946) i Nenad (1948). Ni tri godine nije bila u braku, kad će protiv njena muža biti podignuta neobjašnjiva i neshvatljiva optužnica koja će ga (kao i nekoliko drugih optuženika u tragičnim ‘Dachauskim procesima’) teretiti za kolaboraciju, i biti okončana strijeljanjem Oskara Juranića, španskog borca, antifašiste i dugogodišnjeg zarobljenika fašističkih zatvora i zatočenika nacističkog logora Dachau. Oskar Juranić, pogubljen negdje u Ljubljani, pokopan u neznanom grobu, rijetko je jasan primjer kako Revolucija ždere svoju djecu.

Jakica odbija poziv da osudi svoga muža, pa ostaje bez posla i bez stana. Da nije bilo solidarnosti beogradske porodice Marić, svakako bi njeno stradanje bilo još teže. Samohrana majka, s dvoje male djece, odlučuje da se vrati na Brusje, mjesto u koje je njen suprug samo jednom došao, boraveći kratko u rodbini ženinoj. U gradu Hvaru dobiva mjesto učiteljice pa onda postaje i direktorica osnovne škole. Ni taj joj posao ne traje dugo, zbog šikaniranja ‘pravovjernih čuvara režima’, pa će opet otići u Brusje, gdje će raditi kao učiteljica. Ondje će, podižući i školujući sinove, obavljati i teške seoske poslove, one iste od kojih ju je porodica željela zaštititi dajući je u učiteljsku školu. U to vrijeme će pred očima imati i mlada drveta svoga gaja, pa će, možda i u okviru nastave iz poznavanja prirode, svojim đacima kazivati kakva su bila kad su zasađena, kao što mi današnji vidimo kakvu zaštitu od žege pružaju njihova krošnjata stabla i štedre njihove sjene.

Sjenu na život Jakice Miličić Juranić ne može baciti ništa. Samohrana, svoje je sinove školovala, poslala ih je na studije u Beograd. Obojica su bili odlični u svojim naukama: Ivan je hemičar, profesor univerzitetski, a Nenad je biofizičar, i on profesor univerziteta, već četvrt stoljeća u Americi. Odgajala ih je da budu daleki svakom osvetništvu i da se drže podalje od politike. Oni su najbolje mladice koje je Jakica, ta majka Čast, donijela na svjetlo svijeta.

Da je danas živa Christine de Pizan, svakako bi u svoj Grad velikih žena naselila i Jakicu Miličić, učiteljicu iz sela Brusja na Hvaru. Ne bi je preskočio ni Boccaccio, uvrstio bi je u svoju latinsku knjigu o slavnim ženama. A najprije bi je Plutarh uvrstio u primjere velikih žena, njen primjer bi mu dao građe da napiše i poglavlje o ženama sa Hvara, kao što je napisao o ženama sa Hija i sa Kea.

1/2