Jasenka Grujić je specijalistkinja za ginekologiju i porodništvo, koja se već pola stoljeća bavi medicinom. Godinama je najglasnija liječnica koja u Hrvatskoj otvoreno i dosljedno zagovara pravo na pobačaj i regulaciju priziva savjesti. Grujić je rođena 1951. u obitelji liječnika u Zagrebu, a na Medicinskom fakultetu diplomirala je 1975. Prvih dvadeset godina karijere radila je u javnom zdravstvu, od početničkih godina koje je provela kao liječnica terenka u Ustanovi za hitnu pomoć do rada na Odjelu za planiranje obitelji Dječje bolnice u Klaićevoj. Od 1994. počela je s radom u vlastitoj ginekološkoj ordinaciji u Zagrebu. U poliklinici na Gupčevoj zvijezdi pacijentice dočekuje i danas, a širokog je osmijeha u nju primila i našu malu novinarsku svitu. Zbog ultrazvuka je soba u kojoj sjedimo uvijek u polumraku, pa takva ostaje i tijekom našeg razgovora. Umanjeni vizualni podražaji vode do toga da se još jače osjeti kako na stolu miriše odlična, jaka kava. Svoju šalicu Grujić tijekom razgovora ipak neće ni dotaknuti. I u širokoj životnoj slici i u ovom malom momentalnom kadru – previše je zanesena da bi zastala.

Uspoređujući ga s javnim, mislim da medicini uopće ne treba privatni sektor. Naravno, govorim o javnom sustavu koji bi funkcionirao kako spada i u kojem bi liječnici bili plaćeni adekvatno

Vratimo se na početku u 1970-e, kad ste diplomirali medicinu. Što vas je vuklo baš toj profesiji?

U gimnaziji me jako zanimala biologija, posebno biologija reprodukcije. Na medicinu sam se odlučila jer mi drugi put nije bio blizak, barem ne u toj mjeri. Moj tata Miroslav je bio poznati liječnik, kirurg traumatolog, koji je unio u mene ljubav za medicinu na način da je to poziv, a ne samo posao. Ne biste vjerovali, alternativa mi je bila gluma. U gimnaziji smo imali dramsku grupu u kojoj sam bila prilično uspješna pa su me pozvali na Akademiju. Jednom riječju, bila sam Antigona (smijeh). I tada sam voljela one žene koje su htjele reći NE sustavu. Ipak je prevagnula medicina, koja je prošla glatko. Bio je to lijep studij i 1975. sam diplomirala.

 

Vidjela sam svaku uličicu

Nakon toga ste radili kao liječnica terenka u Ustanovi za hitnu pomoć?

Da, budući da nisam mogla dobiti specijalizaciju odmah, radila sam pune četiri godine terenski na Hitnoj. Tada sam zaista upoznala drugu stranu medalje gradskog života. Mi smo intervenirali i po kućama, u saobraćajnim nesrećama, kod samoubojstava, tučnjava itd. Imate bazičnu opremu, malo vremena, svoje znanje, i to je sve. Jedan vrlo težak posao, po meni i najteži u medicini. Sada je možda drugačije, jer postoje modernija prijevozna sredstva i modernija oprema, ali i dalje sigurno nije lako.

Kažete da ste tada upoznali drugu stranu grada. Što je bilo na toj drugoj strani, što vas je najviše iznenadilo?

Znala sam da u ovom gradu ima ljudi koji žive jako dobro i onih koji žive jako jadno. Pamtim jednu prostitutku koja je bila premlaćena na Glavnom kolodvoru i mi smo došli na intervenciju. Ležala je na podu, sva krvava. Uveli smo je u auto i pregledala sam je, napravili smo osnovne stvari. Ona je sjela i vozili smo je u bolnicu, da provjerimo ima li težih ozljeda. Bila je lijepa, mlađa žena. Ona je taj čas iz torbice izvadila malo ogledalo i pogledala se. Otvorila je usta i kad je shvatila da joj je onaj koji ju je mlatio izbio sve zube, užasno se rasplakala. To su suze koje dan danas čujem. Tada sam razmišljala što je to za nju moralo značiti, ostati bez zuba. Vidjela sam u te četiri godine svaki kvart, svaku uličicu grada. Upoznala sam i Struge, iza broja četrdeset, gdje je bilo romsko naselje. Nigdje nisam vidjela toliko lijepe djece kao ondje.

Mladi kolege nemaju gdje naučiti kako obaviti pobačaj s obzirom na to da se oko 60 posto liječnika priziva na savjest. Nove generacije su po tom pitanju nekompetentne i to je opasno

Nakon toga ste dobili specijalizaciju u Vinogradskoj, današnjem KBC-u Sestre milosrdnice. Kakvo je to bilo iskustvo?

Tamo sam ispekla zanat, u jednom ugodnom kolektivu, s nekoliko vrsnih ginekologa i porodničara. Najviše sam se bavila porodništvom, ali sam radila i sve drugo. Naš šef je imao viziju da ginekolozi moraju znati sve, što je danas sa svim subspecijalizacijama teško zamislivo. Tada je takav pristup imao nekih prednosti, a jedna je svakako to da smo, gdje god smo bili, morali redovito operirati, raditi sve klasične ginekološke operacije. Kako nas nije bilo puno, radili smo i u ambulanti za ultrazvuk i u dječjoj ambulanti koja je utemeljena prvo u Vinogradskoj.

Da proširimo malo kontekst tog vremena – to je i doba kada je Jugoslavija usvojila Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Kako je tada izgledalo izvođenje pobačaja u Vinogradskoj i kako se generalno gledalo na pobačaj?

Taj odlični zakon je na snagu stupio 1978. godine, iako bi ga danas trebalo nadograditi zbog novih metoda izvođenja pobačaja i sl. I prije 1970-ih je bilo moguće pobaciti, ali to nije bilo dobro regulirano. Svjedočila sam posljedicama kriminalnih pobačaja i nikada to neću zaboraviti. To je u meni rodilo i spoznaju i otpor. Kad sam radila u Vinogradskoj, na odjelu su se svaki dan radili pobačaji i radila sam ih i ja. Ujutro bi naš šef napravio raspored operacija i dežurstava u ambulantama, popis tko je od mlađih i starijih na pobačajima. Tako smo se rotirali. Ne sjećam se da je bilo ikakvog protivljenja toj praksi. Znam samo za jednu kolegicu koja je već bila otišla kad sam ja došla u bolnicu, a koja je rekla da ne želi raditi pobačaje. To joj je nekako tolerirano, iako se to izolirano protivljenje toleriralo s podsmijehom. U stilu – zašto se baviti određenim poslom ako ne želiš obavljati zahvat koji je sastavni dio tog posla.

Radili ste i na Odjelu za planiranje obitelji 1990-ih u Klaićevoj. Kako je funkcionirao taj odjel, što je sve uključivao rad s mladima?

Tada sam shvatila da su mladi nedovoljno educirani. Ali upravo su se kolegice koje su radile u tom Centru za planiranje obitelji, koji je utemeljila profesorica Bosiljka Štampar, jako trudile da izlaze van, da idu u škole, da organiziraju predavanja o reproduktivnom zdravlju. Ono što sam shvatila kasnije kao poruku i što bi moralo biti i danas, a nije, jest to da su u takvu ustanovu mogle doći mlade djevojke bez uputnice. Direktno, bez znanja roditelja. Naravno da se zalažem za to da mladi ljudi imaju dobar odnos s roditeljima i da im se mogu povjeriti, ali realitet je često drugačiji. Te su djevojke dolazile po kontracepciju, po mišljenje, savjet. Bilo je i ozbiljnih situacija, bolova, endometrioze, tumora jajnika itd. Radile smo i istraživanja o prevalenciji kontracepcije, bio je to zaista dobar i ugodan kolektiv.

 

Nedostaje mi rad u bolnici

Kako je došlo do toga da ste prešli u privatnu praksu?

Moram priznati da mi nedostaje bolnički kontekst, ali nažalost nije bilo mogućnosti da u njemu nastavim raditi. Kad već nisam imala priliku raditi dalje u bolnici, odlučila sam pokrenuti privatnu praksu, u čemu mi je financijski pomoglo puno prijatelja i za to ću im uvijek biti zahvalna. Trudila sam se opremiti ordinaciju najbolje što sam mogla, i od 1994. radim sama. Iako, ovdje mogu reći, nakon tolikih godina provedenih u privatnom sektoru, uspoređujući ga s javnim, mislim da medicini uopće ne treba privatni sektor. Znam da je danas reći takvo nešto blasfemija, ali to zaista mislim. Naravno, govorim o javnom sustavu koji bi funkcionirao kako spada i u kojem bi liječnici bili plaćeni adekvatno. Onda bi zaista mogli reći da je zdravstvo dostupno svima. Taj se socijalni aspekt uvijek mora uzeti u obzir. Bilo je pacijentica koje su meni dolazile, a da nisu imale novca da plate. Donijele bi nešto drugo, možda kokicu ili jaja. To sam uvijek cijenila i iako od svog posla živim, nisam ga nikad gledala kao biznis, nego kao poziv.

Jasenka Grujić (Foto: Davor Konjikušić)

Kao privatnica niste ovlašteni za vršenje pobačaja, pa nakon bolničkog rada više ne obavljate taj zahvat. Kome šaljete svoje pacijentice koje žele pobaciti?

Pacijentice šaljem u bolnice u koje imam povjerenja. Slala sam ih u Brežice, bolnicu u koju su nekad naše žene odlazile rađati jer je bila nova bolnica s modernim pristupom porodu. Slala sam ih i u Rijeku na medikamentozni pobačaj, za koji mi nije jasno zašto je kod nas tako malo dostupan. Vjerojatno zbog nedostatka liječničkog iskustva s takvim praksama i opće klime prema pobačaju. Iskustvo se ne može ni stvarati ako ne počneš raditi određenu proceduru. U drugim su se zemljama već davno prilagodili tim procedurama, Hrvatska je nevjerojatno nazadna po tom pitanju.

Kako je tolika razlika između Hrvatske i Slovenije kada su u pitanju oni koji se prizivaju na savjest? I u Sloveniji priziv postoji kao opcija, ali je jako rijetko prakticiran?

Masovniji oblik prizivanja savjesti u Hrvatskoj se pojavio tek 2000-ih. Bitan je tu bio i Zakon o liječništvu iz 2003. koji je ozakonio prigovor savjesti u medicini. Imali smo tu nesreću da su na vodećim pozicijama ljudi koji su bliski crkvenim promišljanjima o pobačaju. Ginekologija je klerikalizirana. Imali smo i nalet desno konzervativnih, militantnih udruga, koje su dobro umrežene, dobro financijski potkovane i imaju snažan utjecaj. Grozim se propagiranja ideja da su žensko znanje i ženski talenti svedeni samo na majčinstvo, to je užasan gubitak za čitavo društvo, za kompletne obitelji i za svaku ženu ponaosob. Slovenci se isto izjašnjavaju kao katolici, ali očito je tamo drugačija klima među onima koji vode struku. Čini mi se da je želja kolega koji su vodili struku kod nas bila više da budu političari, nego liječnici. Daleko sam danas od uvjeta da znam detalje o situaciji u javnozdravstvenim ustanovama, ali nemam nikakve dileme oko toga da pobačaj jednostavno mora biti dostupan.

Slobodna sam, ali i izolirana. Oni koji su shvatili kako razmišljam i kojima se to ne sviđa jednostavno me se klone. Neugode i prijetnje nisam doživljavala

Članica ste Inicijative za regulaciju priziva savjesti i zalažete se za javni registar prizivača savjesti. Zašto je registar bitan?

To nije nikakav priziv savjesti, to je odbijanje vršenja dužnosti i kao takvo bi trebalo biti sankcionirano. I glavne međunarodne rezolucije kažu da se dozvoljava prigovor savjesti, ali liječnik ne smije nametati svoj svjetonazor pacijentici. Dalje, mora se javno izjasniti da se i na što se priziva. Dalje, mora uputiti pacijenticu drugom liječniku, specijalistu iste struke, koji će obaviti zahvat. I dalje, ako je hitan slučaj i nema nikoga drugog, taj liječnik ipak mora obaviti zahvat. Problem je kod nas u medicinskoj hijerarhiji i onima koji vode struku. Ministarstvo zdravstva mora imati te podatke da bi moglo organizirati posao, ispisati javno tko sve želi ili ne želi obavljati pobačaj i prema tome složiti radne smjene i dostupnost liječnika. Ali i pobrinuti se za još jednu ključnu stvar, koja će tek doći na naplatu, a to je nedovoljna edukacija. Naime, liječnik u hitnoj situaciji mora znati obaviti neki zahvat, ginekolog mora znati izvršiti pobačaj ako je život žene u opasnosti. A kako će to znati ako ne stječe iskustvo u obavljanju zahvata? Koliko sam vidjela programe iz specijalizacije ginekologije porodništva, pobačaj u prvom trimestru nije obrađen kako spada, a znam da mladi kolege ni iz prakse nemaju gdje naučiti, s obzirom na to da se oko 60 posto liječnika priziva na savjest. Nove generacije su po tom pitanju nekompetentne i to je opasno. Sve se može promijeniti ako postoji volja, kao što sad postoji volja da medicinske ustanove budu baze Katoličkog fakulteta, a da ni ne znamo kakvi su to ugovori.

 

Pobačaj treba biti javno financiran

Kada govorimo o dostupnosti pobačaja, bitno je govoriti i o njegovoj cijeni. Primjerice, feministički kolektiv fAKTIV godinama zagovara da pobačaj bude besplatan. Što mislite o tom zahtjevu?

Slažem se, to bi bio prvi korak prema stabilizaciji ili normalizaciji situacije, pogotovo kad govorimo o vjerojatnosti odljeva u ilegalu. Ja nisam DORH, ne mogu to istražiti, ali katkada mi dođu djeca sa zastrašujućim pričama da ih ginekolog šalje kolegi da im napravi pobačaj u kuhinji za jeftinu lovu, i slične grozote i sramote. Pobačaj treba biti na teret zdravstvenog osiguranja, javno financiran. Tu se treba gurati i medikamentozni pobačaj, koji je financijski isplativiji, a za mnoge žene i generalno prihvatljiviji. Dodatno, treba nagrađivati one liječnike i liječnice koji žele pomoći ženama. Treba reći i da kontracepcija kod nas zapravo nije potpuno dostupna jer nije besplatna. U Francuskoj je, primjerice, nedavno za mlade žene osigurana besplatna kontracepcija, to je divno. HZZO kod nas participira za neke tablete, ali to je nedovoljno, pogotovo za mlade žene i adolescentice, među kojima iz godine u godinu raste broj pobačaja. Naš je posao aktivnije promovirati kontracepciju, promovirati slobodu, odgovornost i užitak.

Jasenka Grujić (Foto: Davor Konjikušić)

Važno je dotaknuti se i pristupa LGBTIQ osobama pri ginekološkim pregledima, odnosno uvažavanju različitih seksualnih iskustava koja ne potpadaju pod kategoriju penetrativnog seksa između muškarca i žene, koji je glavna matrica informativnih razgovora ginekoloških pregleda. Koliko se uopće ginekologija bavi tim iskustvima?

Kod nas je to vrlo slabo obuhvaćeno i pristup sigurno nije baš inkluzivan. Tome se ne poklanja puno pažnje, a sigurno dio tih ljudi u sustavu prolazi nezapaženo jer ne žele biti stigmatizirani ili naprosto strahuju od povratne reakcije, što isto govori o tome koliko povjerenja ljudi osjećaju u ordinacijama. Imam priličan broj pacijentica različitih orijentacija i uvijek prilagođavam pitanja i proceduru pregleda prema tim činjenicama, to je zaista najmanje što mogu učiniti. I kad je oprema u pitanju – danas ipak postoje i raznoliki spekulumi, i mali i veliki, i metalni i plastični. Uz pripremu i temeljni mir, sve može proći dobro. Ta pitanja povjerenja i otvorenosti u kontekstu ginekologije nisu vezana samo uz različite seksualne orijentacije. Čini mi se da je općenito neka vrsta nelagode, ali i trauma i straha vezana uz intimne sfere velikog broja ljudi, i zato su važni podrška i razumijevanje ginekologa.

Kad uspoređujete glavne probleme s kojima ste se susretali prije 40-ak godina i probleme u praksi sada, postoje li neke značajne razlike u razinama ugroženosti, dominantnim zdravstvenim poteškoćama?

Medicina ide značajno naprijed. Nekada nismo toliku pažnju obraćali na spolno prenosive bolesti, a danas svakako savjetujemo različita testiranja. Ali bazični posao je uvijek isti. Papa test je Papa test. Ostaje dužnost da kad vam pacijentica dođe na preventivni pregled, da joj prvo pogledate spolovilo, to smo radili i tamo, i tada, i ovdje, i sada. Drugo, morate ući u rodnicu, pogledati vrat maternice, uzeti Papa test, to smo radili i tamo, i tada, i ovdje, i sada. Slijedi palpacija, da se vidi postoje li upalni procesi, i nakon toga jedna ključna razlika, a to je pregled ultrazvukom. Ultrazvuk je bitno pomaknuo kvalitetu ginekološkog pregleda, na takav se tip pregleda prije moralo posebno dolaziti. Danas ga radim u sklopu redovnog ginekološkog pregleda, što značajno pomaže jer vidimo strukturu jajnika, debljinu sluznice itd.

Što kažete na one priče o ultrazvuku i tome kako su liječnici zbog te metode postali senzibiliziraniji za trudnoću, odnosno za poimanje ploda?

Ima nekih koje to možda može dirnuti ili fascinirati. Međutim, za to postoji naše medicinsko znanje, a znanje omogućuje da se distanciraš od tog impulsa. To je znanje koje sa sobom nosi sigurnost i ono kaže da je jedno materijalno tkivo i organizam, a drugo osoba. Ne možete razvijati osobnost ako neke strukture nisu razvijene. Treba znati da se spinotalamičke strukture ne nalaze prije 20. tjedna, da prije 23. ili 24. tjedna nema mogućnosti pohranjivanja informacija u korteks, nema mogućnosti da plod ide prema svijesti i samosvijesti, onome što je ključno za ljudsko biće.

Jedna ste od rijetkih, gotovo jedina liječnica, koja sustavno istupa o ovim pitanjima u javnosti. Je li vas to koštalo?

Slobodna sam, ali i izolirana. Oni koji su shvatili kako razmišljam i kojima se to ne sviđa jednostavno me se klone. Neugode i prijetnje nisam doživljavala. Nadam se da me neće spaliti tu na Zvijezdi nakon ovog razgovora (smijeh).

Sedamdeset vam je godina, a i dalje se žustro borite. Što vam daje nadu?

Prošla sam rak dojke, imam i dijabetes, ali i dalje sam tu. Imam te dvije glavne ladice, u jednoj su moja djeca, u drugoj je moja ljubav. Ali te ladice stoje u ormaru koji je temelj i koji znači moju struku. Bez ove profesije se ne vidim i radit ću dokle god je to pametno i odgovorno, dokle god mogu doprinijeti svojim pacijenticama i ovom društvu.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma