>

novosti logo

Je li Poljska dala kvislinga?

Zakon koji donosi Poljska i koji će vjerojatno postati zarazan za niz evropskih zemalja prvi je korak u pretvaranju slavnih simbola otpora protiv okupacije i kolaboranata/kvislinga u zločince, a ubojica i slugu okupatora u domoljube

Poljska donosi novi zakon koji je, i prije konačnog usvajanja, postao predmetom prijepora između te zemlje i Izraela. O tome je na ovim stranicama već bilo riječi. Ukratko, kao kazneno djelo tretirat će se i ako netko logor za uništavanje (primarno Židova) u Auschwitzu nazove poljskim logorom, ali i ako nekome padne na pamet podsjetiti na to da su u holokaustu sudjelovali (i) Poljaci. Ono prvo ima logike. Auschwitz doista nije bio poljski logor, nego nacistički logor uspostavljen na području okupirane Poljske. Ono drugo međutim znači da je povijesni revizionizam, koji sve otvorenije zahvaća sve veće dijelove Evrope, došao na novu, do sada nedosegnutu stepenicu – onu zakonodavnu. Jer od sada će, najprije u Poljskoj, a ne treba puno fantazije da bi se shvatilo kako će primjer iz Varšave postati zarazan za niz zemalja (uključujući, naravno, i Hrvatsku), i samo spominjanje kolaboracije biti kažnjivo, odnosno kolaboracija će biti proglašena nepostojećom, a režimi podložni Berlinu koji su spremno (često i brutalnije od samih nacista, što osobito vrijedi za ustaše) provodili Hitlerovu politiku masovnog uništavanja Židova bit će okarakterizirani kao domoljubni. Oni su, eto, nekom zlom igrom slučaja dospjeli na pogrešnu stranu, no namjere su im bile najbolje, to je valjda jasno…

No kolaboracije, suradnje s okupatorima u zločinima, bilo je u manjoj ili većoj mjeri u svim zemljama okupirane Evrope, kao i u onima koje su (poput Hortyjeve Mađarske, na primjer) bile nominalno neovisne, makar praktički u svemu itekako ovisne o Trećem Reichu. Do sada je kolaboracija bila tamna mrlja, sramota koje su bili svjesni, ali o kojoj se nerado govorilo, u svim zapadnoevropskim zemljama. Mada je, vrijedi ponoviti, svuda postojala. Francuska je imala Slobodnu Francusku s generalom de Gaulleom na čelu u Londonu, ali i dva pokreta otpora u samoj zemlji. Onaj koji je postupao po nalozima de Gaullea (odnosno često Britanaca) i onaj komunistički. Ali Francuska je imala i maršala Petaina koji je iz ‘svojeg’ glavnog grada Vichyja surađivao s nacistima, a pored toga i iznimno jak kolaboracionistički pokret u okupiranom dijelu zemlje (odakle su Francuzi, a ne Nijemci, otpremali Židove u nacističke logore smrti). I Poljska je imala dva pokreta otpora – Domovinsku armiju pod kapom izbjegličke vlade u Londonu i još jedan, bliži Moskvi. Ali Poljska je također imala izraženu kolaboraciju, dijelom utemeljenu na tradicionalnom antisemitizmu i nije mali broj Poljaka koji su okaljali ruke surađujući s okupatorima svoje zemlje (pa i pomažući u njihovim zločinima). No čast i Francuske i Poljske spasili su pokreti otpora, oni neizmjerno hrabri ljudi koji su svjesno ne samo izlagali, nego i žrtvovali svoje živote u borbi protiv okupatora. To se, čini se, sada mijenja. U Poljskoj svakako.

A Njemačka koja je, nakon razdoblja američkog pragmatizma, što je gradio upravu okupacionih zona (na sovjetsku se to ne odnosi) na suradnji s dojučerašnjim nacistima, da bi kroz oči mladih generacija progledala i onim već legendarnim pitanjem ‘Što si radio u ratu, tata?’ krenula u obračun s nacističkom prošlošću što traje do danas, ta je Njemačka, baš kao i Francuska, zaokupljena svojim unutarnjim problemima i zatvara oči na sve što se oko nje događa. Grdno griješe njemački političari (bilo kršćansko-demokratski, bilo socijaldemokratski) ako misle da će stvari postaviti na svoje mjesto uspiju li zaustaviti rast desne Alternative za Njemačku. Baš kao i Emmanuel Macron u Francuskoj, ako se nada da je riješio problem neofašističke desnice porazom Nacionalne fronte i Marine Le Pen. Obje velike evropske demokracije ne shvaćaju da doslovno režu granu na kojoj sjede ne reagiraju li otvoreno, oštro i nedvosmisleno na povijesni revizionizam čiji vjetar puše ne samo s poljskih ravnica, nego i iz Ukrajine i baltičkih državica (vrlo aktivnih u holokaustu), sve više iz srednje Evrope (Slovačka!), ali i s juga Staroga kontinenta.

‘Čarobna’ je formula, kojom se uglavnom već indoktriniranoj, a nadasve neinformiranoj javnosti nastoji prodati taj povijesni revizionizam koji nije ništa drugo nego mijenjanje rezultata Drugog svjetskog rata više od sedam desetljeća nakon njegova završetka, pronađena u frazi o ‘osudi svih totalitarnih režima’ i u izjednačavanju fašizma i komunizma (čitaj antifašizma). Da bi stvari bile do kraja jasne: nacifašizam je postojao, a što je ostavio za sobom, znamo. Odnosno zna onaj tko hoće znati. Komunizam nikada i nigdje nije ni postojao (staljinizam jest). A strpati u isti koš sve što bi se moglo nazvati totalitarnim režimima (koji se, osim što su totalitarni, a često ni to nego naprosto autoritarni, u nizu stvari razlikuju) naprosto je neozbiljno. No sustavno zaglupljivanje i ispiranje mozgova što traje već gotovo tri desetljeća nužno će dati rezultate. Pa će na ovim našim prostorima biti in ako se ima pretka ustašu, još bolje pripadnika Crne legije, ili babu koji se pod fesom s oznakom Wehrmachta borio na strani sila Osovine, ili nekog s oficirskim činom bilo u Vojsci u otadžbini pukovnika Draže Mihailovića (već rehabilitiranoga!), ili u kolaboracionističkoj upravi okupirane Srbije generala Milana Nedića. O balistima na Kosovu, kojih se gotovo stidljivo u svojevrsnom jugo-vesternu ‘Kapetan Leši’ dotakao režiser Žika Mitrović, o Rupnikovim belogardistima u Sloveniji, a pogotovo o fratrima koji su u svojim habitima, rame uz rame s ustašama, s mitraljezom u rukama branili ovo ili ono ustaško uporište, o svemu tome nećemo. Više nije vrijeme, odnosno vrijeme da se o tome govori odavno je prošlo. Onoga trenutka kada se propustilo sankcionirati prvo urlanje pozdrava ‘Za dom – spremni’ na javnom mjestu bio je trasiran put kojim nezadrživo idemo (usprkos svima onima koji tvrde da to nije tako). To je bio početak puta negiranja kolaboracije, njezinoga pretvaranja iz izdaje domovine (što kolaboracija objektivno jest) u časnu službu toj istoj domovini.

Zakon što ga donosi Poljska tek je prvi korak u pretvaranju slavnih simbola otpora protiv okupacije i kolaboranata/kvislinga u zločince koje mlade generacije samo tako smiju i moraju pamtiti, a ubojica i slugu okupatora svojih domovina (svejedno koja to bila) u domoljube čija će imena i (zlo)djela zlatnim slovima biti zapisana u novoj povijesti, onoj koju nam upravo pišu, onoj što je nitko ‘ne natura’ i, pogotovo, povijesti u kojoj se, činjenicama i dokumentima usprkos, najgrublje laže.

I kakvoga smisla ima danas o tome govoriti? Praktički nikakvoga. Jer priča je završena. Mada ne uz taktove Chopinove ‘Revolucionarne etide’ s kojom je davne godine 1939. tadašnja Poljska najavila da kreće u otpor nadmoćnoj nacističkoj vojnoj sili.

1/1