>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Jonas Staal: Strah je koristan i za progresivne pokrete

Mnogi emancipatorni pokreti misle da strah ne trebaju koristiti kao sredstvo borbe zato što ga uspješno koriste desni pokreti. Naš odgovor je priča o inkluzivnosti i afirmaciji drugog i drugačijeg. Mislim da je riječ o veoma neefikasnom propagandnom narativu. Trebali bismo se bojati od jutra do večeri jer nas to pokreće prema novim narativima i novoj imaginaciji, kaže Jonas Staal, umjetnik propagande

Za vrijeme izložbe ‘Oblici slobode’ u zagrebačkoj Galeriji Nova održano je i predavanje nizozemskog umjetnika i teoretičara Jonasa Staala ‘Umjetnost propaganda u 21. stoljeću’, odnosno predstavljanje njegove istoimene knjige. Staal u svom istraživanju analizira kako kroz lažne vijesti, alternativne činjenice i u vremenu postčinjeničnosti dolazi do jačanja autoritarnih i ekstremno desnih režima u cijelom svijetu. Sebe smatra umjetnikom propagande (propaganda artist), a radi i kao edukator i istraživač emancipatornih umjetničkih praksi.

Za početak, koja je za vas razlika između angažiranog i propagandnog umjetnika?

Prema mom shvaćanju, umjetnik propagande prije svega prihvaća činjenicu da uvijek postoji veza između moći i umjetnosti. Nekada je ta činjenica posebno jasna, na primjer kada govorimo o ogromnom udjelu privatnog kapitala na globalnoj umjetničkoj sceni kroz umjetničke sajmove, što dovodi do proizvodnje specifične vrste umjetnosti koja služi interesima elita koje su istovremeno i njeni konzumenti i financijeri. Postoji veza između onog što vidite kao finalni umjetnički rad i produkcijskih okolnosti u kojima je taj rad nastajao i naposljetku direktno između umjetničkog rada i onoga tko je taj rad financirao. Nekada je ta veza izrazito kompleksna i dolazi i putem državnog financiranja, a onda je važno o kakvoj državi govorimo. Dakle, svaki se umjetnički rad može pratiti unazad do šireg konteksta produkcijskih, financijskih, ideoloških i društvenih uvjeta. Kao umjetnik propagande priznajem prisustvo moći i važnost donošenja odluke kakvoj strukturi moći kao umjetnik želim pripadati i čemu želim doprinositi svojim umjetničkim kompetencijama. To ne znači da ste samo puki instrument, već da kritičkim i konfrontacijskim načinom možete izazvati moć da postane nešto drugo. Mislim da je izrazito važno vidjeti strukturne odnose između moći i umjetnosti.

Emancipatorna snaga umjetnosti

Kažete da propagandna umjetnost proizvodi poruku, ali jedna od vaših namjera je i da konstruirate realnost. Kada govorimo o konstrukciji realnosti, na kakvu realnost zapravo mislimo?

U novom radu bavim se tužbama protiv kompanija poput Facebooka, Amazona, Monsanta, kojima se traži kolektivizacija, tj. da kontrolu preuzmu korisnici koji npr. za Facebook zapravo rade i zato bi trebali biti vlasnici jednog njegovog dijela

Ako prihvatite da postoje odnosi između moći i forme, onda odmah pripadate jednom širem kolektivitetu. Ako ste umjetnik u društvenom ili radničkom pokretu ili političkoj stranci, postoji kontinuirana interakcija s tim pokretima. Realnost koju želite konstruirati nije realnost koju vi kao individua želite konstruirati, već realnost koju želite konstruirati u širem kolektivitetu. Za mene su iskustva s društvenim pokretima poput Occupy Wall Streeta (OWS) izrazito važna, imajući u vidu čak i sve loše stvari koje su se unutar tog pokreta kasnije dogodile. Sudjelovanjem na plenumu prekarnih radnika došlo se do slike svijeta u kakvom bi željeli živjeti. Biti umjetnik u takvom procesu dovodi do pitanja kako svoje umjetničke kompetencije mogu upotrijebiti da doprinesem izgradnji i oblikovanju novog kolektiviteta, njegovoj infrastrukturi i resursima, pričama, simbolima i vrijednostima. Kao umjetnik radim u fragmentiranom okruženju koje se većinom ne nalazi u lijevim, progresivnim i emancipatorskim politikama, što znači da sam prisutan u puno različitih pokreta istovremeno. Nisam stranački umjetnik, jer ovo nije vrijeme stranaka.

Spomenuli ste pokrete Occupy Wall Street i 99%, a na kraju predavanja naglasili ste da vjerujete u snagu umjetnosti i u moć pričanja priče. Nažalost, nakon svih tih pokreta na vlast je došao Donald Trump, a ideje koje su oni zastupali za sada su poražene. Ideje, memorija i mreže zapravo ostaju, ali su daleko od implementacije u svijetu izloženom stvarnoj moći.

Ako bih kao umjetnik propagande rekao da je pokret postojao, da su se ljudi unutar njega zalagali za dobre ideje i da je na kraju nestao, onda bih stvorio takav narativ koji bi odgovarao oponentima pokreta i elitama kojima se on konfrontirao. To bi značilo da su jedino elite preživjele i da nitko drugi nije ostao. Drugi narativ zapravo bi bio da Occupy Wall Street nije postojao sam, već da su uz njega postojali i drugi pokreti kao Park Gezi ili Black Lives Matter. Mnogi su pokreti bili internacionalni i međusobno su se dopunjavali, ali i transformirali u nove infrastrukture poput španjolskog Podemosa. Sve te stvari ne bi bile moguće bez društvenih pokreta s kojima su započele. Dakle, ovi pokreti su postojali da bi izgradili neke svoje hegemonije i ideja nije bila da cijelo vrijeme ostanu pokreti. Njihova namjera je bila da moć preuzmu na drugačiji način od onih koji tu moć već posjeduju. Bernie Sanders je recimo rezultat takve borbe. Kao netko tko vjeruje u emancipatornu snagu umjetnosti, mislim da ne treba dopustiti da netko drugi preuzme moju priču. Priča se mijenja, ljudi odlaze i dolaze i ulični protesti se transformiraju u neke drugačije forme.

No što je s problemom diseminacije ideja, jer ti pokreti često nisu u prilici da imaju distribucijske kanale i kontrolu nad vlastitom pričom u recimo mainstream medijima. Kako se boriti protiv enormne propagandne mašinerije?

U mojim istraživanjima o propagandi važne su tri komponente: infrastruktura, narativ i imaginacija. Kada govorimo o umjetnosti i našoj relativnoj moći, govorimo prvenstveno o zadnje dvije komponente. Govorimo o tome kako da narativ i imaginaciju pretvorimo u priču o svijetu koji želimo stvoriti, za koji želimo mobilizirati druge ili za njega nešto žrtvovati. Utjecaj ovakvih priča nije nešto što treba podcijeniti. Kada u svom predavanju govorim o umjetnicima iz kurdske Rožave, njihove priče neće nestati zato što su oni bombardirani. Velik broj ljudi će umrijeti i infrastruktura će nestati, riječ je o ogromnom gubitku i ne postoji umjetnost koja to može kamuflirati i mislim da to ne trebamo skrivati. Kada gubimo, trebamo se suočiti s porazom. Brojni emancipatorni projekti fokusirali su se na priče, na pisanje slogana i zahtjeva. Imamo velik broj ideja, ali jako malo o tome što znači uzeti moć u 21. stoljeću. Postoji velik strah od moći i taj strah je opravdan jer stojimo na razvalinama 20. stoljeća u kojem su srušeni neki od najvećih političkih ideala, koji su završili u diktaturama i genocidu. Nepostojanje diskursa o moći i strategija o preuzimanju moći također pokazuje da će moć preuzeti netko drugi, poput Trumpa ili Bolsonara. Slažem se da treba raditi na infrastrukturnim kanalima i za vrijeme Occupyja smo imali svoje medijske kanale, ali nisam bio sretan jer se to nalazilo i na društvenim mrežama, gdje smo prodavali svoje podatke kompanijama koje su naše podatke prodavale trećim stranama i sigurnosnim agencijama. U svom novom radu bavim se tužbama protiv bilijunskih kompanija poput Facebooka, Amazona, Monsanta, u kojima se zapravo traži kolektivizacija. Da ne bude zabune, ne pričam o nacionalizaciji. Kolektivizacijom se traži da kontrolu preuzmu korisnici koji za Facebook zapravo rade i koji bi upravo zbog toga trebali biti vlasnici jednog njegovog dijela. Potpomagali smo poštansku infrastrukturu i zato bismo trebali imati udio i u Amazonu. Mislim da ne bismo trebali prihvatiti strategije bojkotiranja ovih kompanija i napuštanja njihovih servisa jer se time dodatno povlačimo, već se trebamo boriti za postojeću infrastrukturu. I trebamo si postaviti pitanje kako ćemo kolektivno upravljati Facebookom u budućnosti. Da bismo došli do toga, opet trebamo priču i narativ koji na osnovnom nivou korisniku daju do znanja da mu kompanije poput Facebooka duguju novac. Ta činjenica dobar je početak za građanske tužbe. Jednom kada ih dobijemo, postajemo suvlasnici takvih kompanija.

Informacijski rat

Istraživanja propagande usko su povezana s periodom Prvog i Drugog svjetskog rata. I tu shvaćamo da je današnjim elitama predan jedan poklon u kojem i danas uživaju, a to je navodna istina da u demokraciji ne postoji propaganda

Govorimo li o drugačijim načinima propagande u vremenu postistine?

Ne. Ono što mi danas zovemo fake news u osamdesetima smo zvali flak. Postoje mnoge sličnosti između straha od novih medija i tehnologija koje stvaraju pseudorealnost danas i u prošlosti. Ne trebamo stvarati osjećaj da se sve što se dešava danas nije desilo i ranije – dogodilo se, ali na drugačiji način. Nismo prvi koji si postavljamo pitanje kako upravljati sobom u doba masovne obmane. A danas kada u zapadnim društvima upotrijebite riječ ‘propaganda’, najčešće se pomisli na nacizam i na tzv. totalitarne režime.

Ali u tekstu na poleđini vaše knjige ističe se da je propaganda snažnija nego ikad?

Da, razlika je u tome što piše na koricama knjige i onoga što je zaista napisano u knjizi. Istina je da su medijske strukture i masovne komunikacije puno više prožete s političkim i ekonomskim strukturama, što znači da informacijski rat postaje puno vještiji i da ima puno više medijskog utjecaja. To je zaista točno.

Međutim, kao što ste i sami spomenuli, govorimo o podacima i zato su važna saznanja koja imamo o kompanijama poput Cambridge Analytice jer nam zapravo govore o svjetovima koje danas uopće ne vidimo, kao ni podatke koji u njima postoje. Možda je u tome zapravo najveća razlika?

Što se tiče propagande u 20. stoljeću, ratova i ogromnih ljudskih gubitaka, znamo da je utjecaj medija i političke klase bio ogroman, a tada nisu postojale društvene mreže. Teško je reći da je danas toliko drugačije u odnosu na ruševine koje vidimo unazad. Ali da, količina podataka i povezivanja dovela je do ubrzanja. Istraživanja propagande usko su povezana s periodom Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su zapravo takve studije doživjele procvat. Tražilo se objašnjenje kako smo uopće mogli biti uvučeni u nešto takvo. I tu shvaćamo da je današnjim elitama predan jedan poklon u kojem i danas uživaju, a to je ta navodna istina da u demokraciji ne postoji propaganda i da građani mogu sami za sebe odlučivati. Ako imate stav da ste iznad propagande i da ona na vas ne utječe, to vas čini samo ranjivijim i izloženijim.

U svojim istraživanjima tvrdite da je strah jedan od najvažnijih osjećaja kada govorimo o propagandi. Današnja desnica upravo strahu može zahvaliti svoj uspon, što je posebno vidljivo kada govorimo o suvremenim migracijama i strahu od drugosti. Zanimljivo je i da za ljude u migracijama tvrdite da su oni zapravo građani svijeta.

Apsolutno. A ideja o migrantu kao globalnom građaninu je termin koji je plasirala Tania Bruguera. Mnogi progresivni i emancipatorni pokreti misle da strah ne trebaju koristiti kao sredstvo borbe zato što efektivni strah uspješno koriste desni pokreti. Naš odgovor na njihovu proizvodnju straha je priča o inkluzivnosti i afirmaciji drugog i drugačijeg. Mislim da je riječ o veoma neefikasnom propagandnom narativu. Prvo zato što se svi ljudi boje, kao ljudi puni smo anksioznosti. Čak i kada ispred sebe nemamo neprijatelja, projicirat ćemo jednog. Bez neprijatelja nam postaje i dosadno. Strah gradi našu realnost i postoji mnogo strahova kojih se trebamo bojati. Siguran sam da sve što smo spomenuli u našem razgovoru, masovni nadzor, prekarizacija rada, prodaja podataka, totalna uberizacija ekonomije, povratak fašizma i uspostava izabranih diktatura, predstavlja pojave kojih bismo se zaista trebali bojati. Taj strah može se pretvoriti u novu priču i novi narativ. Mislim da je to bolje nego da u borbi protiv desnice biramo parole ‘zajedno stojimo protiv’. Mislim, protiv čega? Trebali bismo se bojati od jutra do večeri jer je to ono što nas pokreće prema novim platformama, novim narativima i novoj imaginaciji. Samo ako preuzmemo moć, do katastrofe neće doći.

1/2