Grupa Kazališni jezik, nastala u sklopu istoimenog POKAZ-ovog projekta, uputila je nedavno otvoreno pismo zastupnicima Hrvatskog sabora i institucijama Republike Hrvatske, koje sadrži prijedloge za suzbijanje rasizma, ksenofobije i islamofobije. Predstavite nam ukratko o čemu je riječ.
Pismo je proizašlo iz predstave legislativnog kazališta te razmjene ideja i strategija unutar grupe i s publikom koja se događala na javnim izvedbama. Kroz kazališni medij iznosile smo i razmjenjivale iskustva, istraživale uzroke i zajedničke nazivnike problema i na licu mjesta eksperimentirale s idejama i strategijama za njihovo rješavanje. Neke od tih zamisli smo odmah i realizirali, poput pokretanja besplatnog tečaja jezika ili Facebook grupe za podršku pri traženju stana, no mnoge traže strukturnu borbu.
Sve smo ideje prikupili i uobličili u konkretne prijedloge za legislativne promjene, koje smo u obliku otvorenog pisma, dostupnog na POKAZ-ovoj stranici, poslali svim nadležnim donosiocima odluka. Sami prijedlozi kreću se u rasponu od onih skupih i na prvi pogled utopijskih, poput gradnje stanova u društvenom vlasništvu, do nekih koji bi promjenom nekoliko zakonskih članaka bez utrošenog centa drastično povećali razinu zaštite ljudskih prava, poput onog da se radna i boravišna dozvola ne vezuju uz trajanje ugovora o radu. Trenutno su ljudi zarobljeni u opasnim, ponižavajućim i eksploatirajućim poslovima zato što otkaz ugovora o radu automatski za sobom povlači i ukidanje boravišne dozvole.
Pitanje integracije s pravom razmatrate u kontekstu problema koji se dotiču svih nas. Oko kojih je tema moguće graditi solidarnost između većinske zajednice i osoba migrantskog porijekla?
Svih. Svi problemi koje smo apostrofirali vezani su za osnovno pravo na dostojanstven život. Priuštive stanove u Zagrebu gotovo je nemoguće naći, a iskustvo da stan odjednom postane nedostupan iskusili su i Muhamedi i Muhammadi; šefovi koji izvlače profit varanjem radnika dijeljeno su iskustvo; napade na ulici doživjeli su i Romi i LGBT osobe rođene u Hrvatskoj; liječničku skrb ne mogu dobiti beskućnici bez papira, bez obzira na to jesu li jučer stigli preko zelene granice ili u životu nisu izašli iz zemlje. Radi se tek o dodatnoj osi opresije unutar istog kapitalističkog sustava: lakše je eksploatirati radnike ako ne znaju jezik i ne mogu dati otkaz, teže je biti bez stana ako su ti sva rodbina i prijatelji tisućama kilometara daleko.
Dok službenom politikom dominira okrutnost prema migrantima, organizacije civilnog društva poput Udruge POKAZ bore se za njihova prava i integraciju. Koji su glavni izazovi te borbe unutar NGO sektora?
Osnovni je problem činjenica da je borba do te mjere prepuštena NGO sektoru, ovisnome o projektnom financiranju koje strukturno perpetuira podjele na "stručnjake", "lokalnu zajednicu" i "ciljanu skupinu". Ona bi se trebala primarno odigravati na radnim mjestima, u zgradama, školama, u neformalnim inicijativama: kao istinski zajednička i solidarna borba.
