>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jusufi

Jusufi je za mene bio mnogo šta, još od djetinjstva je bio čest gost u mojim snovima, bio je čista radost koja je dolazila iz tranzistora, u najboljem Partizanu, onome iz 1965/66 bio je, uz Šoškića, jedini koji u prezimenu nije imao a

Najprije me zove moj sin Zeno, pa me zove Miroslav Rede, obojica mi kazuju istu vijest: umro Jusufi! Moj bi otac sad rekao: eto i Jusufi prebrinu svoju brigu. Pjesnik Kalimah bi sad rekao: svako žali svoga, a Jusufija žale cijeli gradovi. Da je Jusufi otišao s ovoga svijeta, javljeno je u petak 9. avgusta.

Ali, Jusufi nije umro kad su portali i televizije javili da je umro, već je umro 22. jula u Hamburgu, a u beogradsko Novo groblje ukopan je 9. avgusta. Tako je, kazuju pouzdani izvori, ostavio amanet da njegov kovčeg polože kraj njihove majke samo njeni i njegovi sinovi Saša i Miša, a da tek onda objave vijest o smrti. I zaista, dosta smušena objava Partizana o smrti jednoga od najvećih njegovih igrača ne sadrži uobičajeno: vreme i mesto smrti biće naknadno objavljeni. Niti su niti će biti objavljeni!

Rede je najbolji izvor za Jusufijevu biografiju. On je, ne samo igrao nekoliko godina s Jusufijem, već je, zajedno sa Florijanom Matekalom, trenerom i tvorcem Partizanovih beba, bio na prvom i najprvom razgovoru kod Jusufijeva oca, od koga su tražili dozvolu da mu sin iz beogradske Pobede pređe u Partizan. To je bilo u jesen 1955, Partizan je igrao prijateljsku utakmicu protiv te Pobede, i pobijedio ju je sa 4:0, u napadu Partizana lijeva polutka je bio Miroslav Rede, a čuvao ga je desni half Pobede po imenu Fahrudin Jusuf. Ne Jusufi, već Jusuf! Jusuf je protiv Partizana za ekipu Pobede igrao tako da je Matekalo odmah poslije utakmice s punim autobusom igrača stigao pred kuću Mahmuta Jusufa. U kuću su ušli samo Rede i Matekalo. Rede priča da je ta kuća bila više sirotinjska zemunica nego kuća, da su i Mahmut i Fahrudin prodavali i sjemenke po Beogradu, da je sina školovala porodica za koju se u našim krajevima upotrebljava riječ ljuta sirotinja.

Otac je dopustio da mu sin počne trenirati u Partizanu. I od toga su brzo bili na dobitku i Partizan i sin i otac. U proljeće 1957, na turniru za mlade igrače u Toskani, u gradu Viareggio, nakon utakmice Partizanovih juniora protiv Sampdorije, u talijanskim novinama je, štamparskim previdom, u sastavu Partizana igrač s brojem 2 Jusuf bio napisan Jusufi. To se igraču dopalo i zatražio je da ga otada svi tako zovu. Možda je time, misli Rede, želio da učini i simboličan kraj svome siromaštvu. To za jedan vokal prošireno prezime postalo je narednih godina poznato u cijeloj Jugoslaviji, pa se iz nje prelilo po svijetu. Dva omladinska prvenstva Jugoslavije osvojila je ekipa Partizana s Jusufijem u odbrani. Prebačen je u prvi tim i iz njega nije ispadao sve dok nije otišao u Frankfurt. Brzo je postao stalni član reprezentacije, za koju je odigrao čitavih 55 utakmica. Odigrao ih je u vremenima kad su reprezentatitvne utakmice bile mnogo rjeđe nego danas. Danas svaka šuša može odigrati pedeset utakmica, u Jusufijevo doba pedeset je bilo više nego današnjih sto i pedeset.

Jusufi je za mene bio mnogo šta, još od djetinjstva je bio čest gost u mojim snovima, bio je čista radost koja je nadolazila iz tranzistora, u najboljem Partizanu, onome iz 1965/66 bio je, uz Šoškića, jedini koji u prezimenu nije imao a. To je na nezaboravan način pogodovalo nazalnom govoru radio reportera Radivoja Markovića, Jusufi je bio njegova najnazalnija riječ, Jusufi je bio fijuk vjetra sjeverca s Jankova kamena. Najčešće sam, sam sa sobom, ponavljao taj fijuk, hodeći po mrčavi Goliji.

Jusufi je za mene bio jedna breza. Izrasla je na istočnom rubu sela Graba, nad jednom brazdom, u dijelu sela gdje su livade, podno Novakova brijega. Breza je rakljasta, visoka, još stoji nad brazdom, još joj se bijeli kora iz daljine, nedavno sam, čini mi se da je to bilo na dan kad se Jusufi u Hamburgu dijelio sa dušom, vidio toga moga bjelokornog Jusufija i gledao kako mu treperi lišće na granama. Na zapadnom rubu sela, u Dubarama, jedna rakita je bio Mihajlović, između njih je bio jedan golemi orah Šoškić, jedan hrast kitnjak na Redžovu brijegu bio je Bečejac, Rašović i Vasović su bili jabuka šarenika i kruška karamanka, Bajić je bio brijest, Kovačević jasika trepetljika, Hasanagić je bio bor zeleni, Galić je bio matićevski jasan jasen jeseni, a Pirmajer je bio jedan javor. Cijelo selo je tako bilo zasađeno Partizanom, pri dnu su bili golman i bekovi, po sredini halfovi, a napadači su bili gore prema Jankovu kamenu. Selo je na jakoj padini, granice su mu dva jaka potoka, a Partizan je uvijek igrao uzbrdo, a protivnici su svi igrali nizbrdo. Jusufi je jedini imao dva stabla i treperio je u ljeto i s jeseni. S proljeća je imao rese, a zimi je spavao stojeći, tice su se spuštale na njegove grane, a ove su katkad fijukale kao kad bi mu Radivoje Marković izgovarao prezime.

Treperio mi je stalno, i sam sam treperio dok je igrao u Partizanu, a kad je otišao u Eintracht, nastavio je da mi treperi, i za Dornbirn kad je igrao, i kad je bio trener treperio mi je. I sad mi treperi Jusufi nad brazdom podno Novakova brijega. Pod njegovom golom krošnjom sam slušao prenos utakmice Partizan – Werder iz Bremena, jednog novembarskog dana 1965. Tri nula za Partizan. Golove su dali Breza, Borzeleni i Javor. A bilo je nula nula sve do dvadeset minuta pred kraj. Tu sam slušao i prenos utakmice Jugoslavija – Zapadna Njemačka, početkom maja 1967. Jedan nula za Jugoslaviju, Skoblar na dodavanje Hrasta s Redžova brijega. Bila je srijeda, izostao sam iz škole, mnogo sam drhtao svaki put kad je Jugoslavija igrala. Te srijede je Jusufi nada mnom treperio više pupoljcima nego lišćem, u Grabu breze olistaju kasnije. Pod tom krošnjom moj tranzistor marke Iskra nije nikad javio da je Partizan izgubio, nije gubila ni Jugoslavija.

Jusufi za mene nikad nije prestao da igra za Partizan. Kad sam ga upoznao, prije pet godina, na komemoraciji za Galića u Skupštini Beograda, rekao sam mu da ga čekam da opet zaigra. Poslije, kad smo sjeli u kafanu Kasina na Terazijama ispričao sam mu kako je on za mene ta breza. Sve je razumio, nije imao nikakvih primjedbi, čak je rekao, eto danas se oprostismo od tvoga jasena Galeta, koji je bio ljudska dobrota takva da se teško može naći.

Bio je zadovoljan kad sam mu, s nokta, izdeklamirao pjesmicu navijača Eintrachta za njega:

Wir brauchen keinen Müller,

wir brauchen keinen Held,

wir haben einen Jusufi,

den besten Mann der Welt!

(Ne treba nam Müller,

Ne treba nam Held,

Mi imamo Jusufija,

Boljeg nema svet!)

Vidio sam ga otada još četiri puta. Jednom smo na Terazijama, ja i moj sin Zeno proveli par sati s njime. Kad je čuo da je Zeno golman, rekao je da danas golmane biraju roboti, ako nemaš visinu i raspon ruku koje traži ta sprava, neće te primiti. Bili smo se čvrsto dogovorili da dođe kod mene u Grab na Goliji, da vidi taj sastav Partizana koji rađa rese, žirove, voćke i šišarke. Imao sam želju i da od njega u Grabu podrobno čujem priču koju sam čuo od moje beogradske drugarice Slavice Miletić, čija je majka Ljubica bila profesorica Jusufiju u Srednjoj finansijskoj školi u Beogradu: jedna od profesorica je jako mučila Jusufija, tice bi ga znale zašto. Kad je završio školu, Jusufi je dao toj mučiteljici kartu za jednu Partizanovu utakmicu, i pozvao je da sjedne najbliže igralištu. U jednom trenutku, on je loptu izbacio u aut, ali tako snažno da je njome pogodio svoju mučiteljicu u glavu. Htio sam da ga pitam i o njegovu rodnom mjestu Zli Potok, o njegovim rođacima ondje. Da mi podrobno ispriča ono što je, za mene prekratko, u Mažestiku, prije tri godine, kazao kako je njegova utakmica života bila ona za Jugoslaviju protiv Njemačke, na svjetskom prvenstvu 1962, u Santjagu, ona u kojoj je Riječanin Radaković, na dodavanje Galića Jugoslaviju uveo u polufinale.

Sve to i mnogo šta još htio sam da pitam Julku, ali mi njegovi infarkti pod komandom demona Sutra nisu dali.

1/2