>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kajganom na Tuđmana

Postoji više argumenata u prilog onih koji bacaju jaja na spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, ali jedan je ključan i neoboriv – Hrvatska danas puno udobnije udomljuje nacizam od zemlje iz koje je on potekao

Prije dvadesetak godina bio sam s grupom novinara iz Hrvatske u Berlinu na međunarodnom okruglom stolu koji je trajao dobar tjedan, ako ne i koji dan više. Nekim slučajem baš tih dana padala je godišnjica Kristalne noći, strašnog simbola nacističkog pogroma i masovnog istrebljenja Židova. Zato su nas hrvatske novinare domaćini poveli, a tu u slučajnost manje vjerujem, u jednu manju berlinsku sinagogu, gdje smo poslije u pokrajnjoj zgradi ugošćeni dobrim ručkom uz, sjećam se, malo preslatko vino. Ali pusti vino, glavni dojmovi vezani su uz sam dolazak jer smo pred sinagogom zatekli grupu do zuba naoružanih policajaca, u pancirkama, s dugim cijevima i čime sve ne, što je prizor koji se ne zaboravlja. Od koga su, pobogu, tako nabrušeno, gotovo ratoborno čuvali jednu malu berlinsku sinagogu? Pazite, riječ je o drugoj polovici devedesetih godina, dobrih dva i pol desetljeća poslije pokajničkog klečanja Willyja Brandta u Varšavskom getu, čime je Njemačka na neusporediv, amblematski način raskrstila sa strašnom nacističkom prošlošću.

Da se razumijemo, nije to bilo nešto jednostavno, niti je sličilo na jednosmjernu ulicu, kako neki danas misle. Nacizam u Njemačkoj nije obezglavljen nekim jednokratnim trijumfalnim zamahom, stvari su bile kompliciranije. I u to su vrijeme naime pronalaženi čak i po njemačkim saveznim ministarstvima nekadašnji pripadnici nacističkog pokreta, a trunje toga vuče se do danas. U to sam se i osobno uvjerio kada sam prije nekoliko godina u ubavom gradiću u unutrašnjosti Istre čuo nekog Nijemca srednje dobi i u sasvim trijeznom stanju kako hladnokrvno pita zblenutu konobaricu u kafiću: ‘Ima li ovdje Židova?’ Eto, zato fašizam nije dovoljno pobijediti samo jednom, nego onoliko puta koliko se ponovi, a on se, vidimo, uporno ponavlja. I eto, zato je i pred onom malom berlinskom sinagogom prije dvadesetak godina stajala vojnički naoružana policija jer se to naprosto tako radi, pa se čovjek mora zapitati bi li bili pošteđeni od uništavanja i rušenja i spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori ili spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu da je njihovo čuvanje bilo povjereno barem lugarskoj službi. Ali nije bilo povjereno nikome.

Sve ovo prođe ti kroz glavu kada vidiš smiješno-tužnu priču o, kaže se, ‘vandalskom skrnavljenju’ friško podignutog zagrebačkog spomenika Franji Tuđmanu, kojeg je splitski veteran Zoran Erceg nazvao sa svim zakonskim ovlastima ‘ratnim zločincem’, iako je za ovu našu priču dovoljno govoriti o nepotpisanom sponzoru rušenja tisuća partizanskih spomenika. Posljednji ‘vandalizam’ dogodio se kada je spomenik pobožno poštovanog sponzora gađan jajima, pa policija traga za tim još jednim neotkrivenim počiniteljem, a ti se moraš pitati – kakva vražja jaja? Kada su svojedobno njemački novonacisti organizirali ulične demonstracije, osobno je došao da im se suprotstavi tadašnji kancelar Helmut Kohl i prkosno je, čak ponosno, dopustio da ga gađaju baš jajima. Policija je to sigurno mogla spriječiti, ali eto, Kohl je htio da ga nacistički mućci dočekaju baš tako, a ne nekako drukčije. Dakle, u Njemačkoj smiješ gađati jajima i živog šefa države, čak on to i želi, a u Hrvatskoj ne smiješ naciljati kajganom ni onoga koji se odavno preselio u svijet mrtve prirode. To mnogi s razlogom tumače kao brutalno kršenje slobode govora i političkog djelovanja, ali kamo sreće da je samo to. Puno je gore.

Tuđmanu raste cijena kao na poludjeloj burzi, što je pouzdan znak da u hrvatskoj vladajućoj politici nema nikakvog aktivnog političkog sadržaja, pa se to prikriva totemima iz vremena rata koji nikako da prestane i stvaranja države koja nikako da konačno bude stvorena. Eto, zato prvog predsjednika vade iz grobnice. Da se zatre svaka pomisao na nužnu, čak prirodno potrebnu detuđmanizaciju, što je neko vrijeme pokušavao samo Ivo Sanader, ali je brzo morao odustati, a za to nije bila ozbiljno zainteresirana ni opozicija, štoviše, baš je ideja Zorana Milanovića bila da se po Tuđmanu nazove zagrebački aerodrom. I evo, zove se. Uostalom, lijeva opozicija nije pružala otpor dostojan ni najdalje usporedbe sa Sutjeskom i Neretvom ni kada je Tuđman gradio ovu državu s unaprijed ugrađenim defektima, iako ih on nije skrivao, dapače, otvoreno je o njima govorio. Cilj mu je bio stvoriti, po uzoru na Francisca Franca, jedinu granično fašističku tvorevinu koju će nekadašnji antifašistički saveznici tolerirati i pustiti da opstane, s tim da je sve to umotao u celofan svog partizanstva pa je to, kao, trebalo lakše proći. Ali nije prošlo jer se tim celofanom nije dalo prekriti tri tisuće srušenih spomenika NOB-a, a njegovi su nasljednici to još dalje unakazili toleriranjem ustaške ploče u Jasenovcu, da spomenemo samo jednu u nizu sličnih gadarija.

Najnoviji nastavak te crne sage je izbacivanje ‘Dnevnika Anne Frank’ iz školske lektire, zbog čega je protestirao dio, po meni premali, intelektualaca, pa su prosvjetne vlasti malo napunile gaće i objavile da će o tome odlučiti sami nastavnici i profesori. Lijepa, zabavna groteska. To je isto kao da kukavica traži drugu kukavicu da mu pomogne. Pa nastavnici i profesori i jesu ti koji su, uz ovakvu politiku, medije, roditelje etc., odgojili djecu koja ispisuju po školskim fasadama ustaške grafite i to, žalibože, iz godine u godinu, sve nepismenije. Ali svi oni uglas tvrde da su krivi ne oni nego drugi, tako da se do tih drugih nikada ne dolazi, niti može doći. Usto, pojavili su se neki poznati mudroseri koji se pitaju zašto bi dnevnički zapisi jedne djevojčice zanimali današnje dječake, što je rijetko idiotski pokušaj da se ovu civilizacijsku temu banalizira kao rodno pitanje u doba adolescencije. Obrni ovako ili onako, dogodila se čudovišna inverzija da je zemlja u kojoj su se Hrvati antifašisti borili zajedno s pripadnicima židovske, srpske i drugih manjina protiv nacifašizma sada u gorem stanju od zemlje iz koje je taj nacifašizam potekao. Novinar Deutsche Wellea Srećko Matić to je ovih dana sažeo u rijetko pronicljivu i sarkastičnu rečenicu. Izgleda, veli, da će od sljedeće školske godine više malih Hrvata pročitati ‘Dnevnik Anne Frank’ na njemačkom jeziku nego na hrvatskom.

O da, kada je izbila afera s Annom Frank, žurno je pritekla u pomoć redizajnirana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pohvalivši se da su njena djeca pročitala tu knjigu, a trebala bi, kaže, i ostala jer ona budi empatiju i svijest da se ovakva zla više ne smiju ponoviti. Nije, međutim, rekla da se više ne smije ponoviti ni da na predsjedničko mjesto dođe netko tko ‘ne zna’ da je ‘Za dom spremni’ ustaški, a ne stari hrvatski pozdrav, optuživši svoje savjetnike da su krivi što je, sirota, pune četiri godine živjela u ‘neznanju’. Zato će se ovo i dalje ponavljati dok god hrvatske političke, crkvene, akademske i druge elite, a bogami i dobar dio nacije, također ne sjednu u školske klupe i ponove gradivo o tome što je u Drugom svjetskom ratu bilo dobro, a što nepodnošljivo zlo. Zbog toga, još samo ovo – da, kajganom na Tuđmana!

1/2