>

novosti logo

Društvo Društvo

Kakav nam je put, takav nam je i život

Novosti su uoči obilježavanja Dana ustanka obišle sela oko Srba: ‘Sada je ljeto, vrijeme da se rade i popravljaju putevi. Ali još nitko nije donio nijednu lopatu, niti kubik materijala. Jedan dio sela asfaltiran je davne 1986. Znači, 32 godine nitko ništa nije investirao. Pa neka kažu da mi Srbi puno tražimo’, požalio nam se Đoko Stoisavljević iz Velike Popine

Ne treba biti vidovit da bi se ustvrdilo kako će današnje obilježavanje Dana ustanka u Srbu biti jedna od prvih vijesti u hrvatskom i srpskom medijskom prostoru, za što će se, po uzoru na prethodne godine, pobrinuti proustaški prosvjednici. I dok će mediji vjerno hvatati svaki njihov povik, malo koja kamera će baciti pogled na stvarni život Srba i njegove okolice.

A Srbljani i mještani okolnih sela, Mazina, Gornje Suvaje, Krčkog Brda, Ajderovca, Ličke Kaldrme, Tiškovca, Velike Popine, još pamte ovogodišnju zimu, tokom koje su neka od navedenih sela bila odsječena od Srba i po 24 dana. Međutim, mještanima tih sela ne trebaju zima i snijeg da bi zagorčali njihove, ionako teške živote. Dovoljno je da dan-dva padne kiša i već se njihovi putevi, koji su nekada bili makadami, pretvore u izbrazdane vododerine između strmih plješevičkih padina i naglih provalija.

Navečer, kada podvučemo crtu, trebalo bi nas u selu biti 12. Svi imamo motorole. Ako se netko ne javi, ide se u obilazak, da se vidi je li živ ili nije - svjedoči Milan Bauk iz Tiškovca

Iako je ljeto vrijeme za saniranje štete koju su uzrokovale vremenske nepogode, ekipa Novosti u obilasku sela oko Srba nigdje nije naišla na radove. Putem koji više ne gradi i ne popravlja ljudska ruka, već svojom silom oblikuje vodena stihija, stigli smo do Gornje Suvaje, do kuće poljoprivrednika Bate Ćopića. Od asfaltnog puta do Ćopićeve kuće je tri kilometra, a činilo nam se da smo se vozili čitav sat.

- Naša najveća nedaća jeste put. Kada ujutro ustanem i pomislim da trebam ići negdje, hvata me muka. Svake godine ista priča. Ljeti je loše, a zimi da ne govorimo. Svaka kiša nama predstavlja katastrofu. Rupa na rupi, jarak preko jaraka. Prije osam mjeseci jednom su poravnali put. Dovezu kamion, dva pijeska, razvuku ga nekim bagerićem. Kiša naiđe, voda kud će nego prirodno, niz brdo, niz put i ajde, doviđenja. Ode voda, ode pijesak, ode put, nama opet ostanu rupe i jaruge - opisuje Ćopić ciklus propadanja puta koji bi trebao voditi do njegove kuće.

Osim što je puteve izrovala voda, primjećujemo da sa strane nigdje nema jaraka, odnosno kanala kojima bi voda otjecala.

- Nema ih tko kopati i održavati. Jedini kanal vodi su upravo naši putevi. Spominjao sam cestarima da bi trebalo bagerom iskopati kanale sa strane, nudio sam da ću im platiti gorivo, ali ništa… Nekada, prije ‘Oluje’, bili su sa strane jarci, ali mi smo to sami kopali. Mogli smo, bilo je tada puno selo naroda, 50 domaćinstava, a danas je samo šest kuća, uglavnom staraca. Uvijek smo poslije kiše popravljali jarke, danas nema tko. Ponekad odem po kiši da vidim gdje bi trebalo prekopati da skrenem veći jarak s puta - priča Ćopić o putu po kojem vozi samo traktor i stari golf.

- Često mi putem otpadaju dijelovi, tablice, auspuh… Za takve puteve su samo stari auti. Dolje, u Suvaji imam džip koji držim za slučaj da se ne mogu spustiti sa starim autom. Najbolje bi bilo da stave asfalt, ali to je za njih skupo, neisplativo. Oni te pare pojedu i popiju za par dana. Recimo, sve mi to razumijemo. Ali ja ovdje živim i bavim se poljoprivredom. Političari stalno poručuju da treba omogućiti seljaku osnovne uvjete. Nama treba put kojeg ne mogu popraviti iz sopstvenih sredstava. Možda, kada bih dobio na lotu, moja prva investicija bila bi da dovedem asfalt. Ali neće me…. neće bez dlana ništa - nastavlja Ćopić kojem je problem osigurati tržište jer nitko od nakupaca neće do njegove kuće da bi kupio janje ili tele.

- Zbog puta ne mogu ništa prodati. Po 15 dana moram okolo loviti mesara, moliti ga, spuštati cijenu. Znate da sam došao na ideju da pišem pismo predsjedniku Srbije Vučiću. Kako je on asfaltirao puteve u Tavankutu, tako bi mogao reći Kolindi da asfaltira naš put. Možda bi upalilo - razrađuje Ćopić sve moguće strategije.

Na suprotnoj strani od Gornje Suvaje sličnim, surovim putem penjemo se do Krčkog Brda gdje živi obitelj Radislava Đilasa s desetoro djece. Put zavoja, provalija i jaruga, dugačak deset kilometara, bio bi težak izazov i za iskusne reli vozače. Nakon 45 minuta vožnje, stižemo u dvorište Đilasa. Kod kuće zatječemo njegovu suprugu Biljanu Novak i majku Miru s djecom.

Ovdje treba znati živjeti, treba se moći izboriti. I to junački se boriti. Dobri smo. Što ćemo drugo. Jer život ide dalje, on ne pita za put - kaže Mira Đilas iz Krčkog Brda

- Ovo je brdo mladosti. Netko bi digao ruke, ali mi smo još tu. Borimo se, opstajemo i ostajemo ovdje. Put je opasan, strm. Bez obzira na put, uvijek smo u pokretu. Živimo od svog rada. Imamo oko 30 ovaca i 19 koza, isključivo za nas. Teško išta možemo prodati, jer ovim putem rijetki se usuđuju krenuti - govori Biljana Novak dok uspavljuje najmlađu, dvogodišnju Kristinu.

Ipak, tim strmim putem, samo dva kilometra dalje od granice s Bosnom i Hercegovinom, svaki dan za školske godine, osim kada loš put zametu lički snjegovi, dolazi kombi po petero djece Đilasa osnovnoškolske dobi.

- Zimi djeca imaju mnogo izostanaka. Kakav je put, takav nam je život. Nema drugog puta. Jedino helikopterom. Čim zapadne kiša ili snijeg, automatski nam rastu strahovi da se nekome od nas nešto ne desi, neka nezgoda. Kada snijeg zamete, nema šanse da se bager probije za tri sata dovde, a kamoli kola Hitne pomoći. Kuda i kako? Zaboli i zdravog čovjeka, a kamoli ne stare ljude. I djeca su nejaka, nitko nije od kamena. Ali život ovdje jeste od kamena. Ovdje treba znati živjeti, treba se moći izboriti kako od danas do sutra. I to junački se boriti. Dobri smo. Što ćemo drugo. Dok god se boriš za svoju djecu, sam sa sobom… Jer život ide dalje, on ne pita za put - reći će najstarija u obitelji Đilas, baka Mira i dodati kako su ih nagovarali da se s familijom presele u Srb.

- Nadležni bi najradije voljeli da siđemo s našeg brda ili da odemo odavde, ili možda bolje da se nikada nismo vratili. Ali što ćemo dolje, od čega ćemo živjeti. Ovdje su nam štale, zemlja… Dolje, u Srbu nemamo ništa. Mi se borimo. Nismo socijalni slučajevi. Ne kukamo. Sve imamo, samo nemamo puta da bi mogli normalno živjeti i raditi - govori ova borbena starica, pokazujući trošnu, staru kuću od 70 kvadrata u kojoj, u dvije spavaće sobe, spava njih dvanaestero. Do stare kuće, koju već deceniju i pol kako su se vratili u zavičaj Đilasovi krpaju kako znaju i umiju, nalazi se nova, nezavršena kuća čija je gradnja počela još prije rata.

- Eto, odužilo se. Gradimo onako kako možemo. Znate kako je, djeca rastu… Teško je odvojiti od dječjih usta za toliki financijski izdatak gradnje kuće. Kada bi bilo neke mogućnosti da dobijemo nešto građevinskog materijala… Ako ne, sami ćemo se nekako snaći. Srećom, naša djeca imaju sve ono osnovno što im je potrebno. Život im nije lak, ali ništa im ne fali. Najponosnija sam mama na svijetu - ističe Biljana Novak, kojoj često, i ljeti i zimi, problem predstavlja i voda.

- Puno trošimo vode za nas, djecu i stoku. Koliko nam samo treba da operem veš, da se svi okupamo. Često nam bunar presuši. Onda moramo tražiti tko će nam cisternom dovesti vodu. A tko će dati svoju cisternu na loš put. I onda čekamo da padne kiša - dodaje Biljana.

S Krčkog Brda idemo dalje do Tiškovca, zaboravljenog povratničkog sela s mnogobrojnim problemima. Iako se Tiškovac nalazi u Hrvatskoj, do njega se dolazi prolazeći malogranični prijelaz sa susjednom BiH. I kao da to nije dovoljno, kroz Tiškovac vrluda, kao da se igra s teškim ljudskim sudbinama, i sama državna granica, što također zadaje nerješive probleme mještanima. No osim toga do samog Tiškovca treba doći lošim makadamskim putem na kojem su svakodnevna prijetnja odroni i kamenje, opasnost koja se povećava sa svakom kišom i snijegom. Prošle zime Tiškovac je bio odsječen od Srba najduže, skoro mjesec dana. Na samom ulazu u mjesto živi Milan Bauk. Poslije njegove kuće put postaje još opasniji.

- U pitanju je sigurnost ljudi, ali koga to briga. Što ako netko nastrada? Ovdje je najsigurnije vozilo motor. Na pojedinim mjestima auto je širi od puta. Stalno obećavaju da će nešto učiniti, ali od toga nema ništa. Kada krećem za Srb, nikada ne znam što me čeka na putu. Znaju se kubici i kubici materijala sručiti na njega. Dešavalo se da zbog odrona i po 15 dana ne možemo nikuda. Zbog odrona ne znamo kada smo odsječeni. Zato zimi auto držim u Kaldrmi, u slučaju da ne mogu proći. Ako kiša pada, nabaca kamenje tako da nam problem nije samo snijeg. Sada nam već može stajati stijena na putu. Kada se desi odron, zovemo Gračac. Oni kažu da zovemo Livno, a oni pak prebacuju na Bihać. U Bihaću kažu da opet zovem Gračac. I tako sve dok im ne dosadim pa nam iz Gračaca dođu očistiti put. Put je lošiji u Bosni nego u Hrvatskoj, ali mi drugog izlaza nemamo. Odavde je najlakši put ka oblacima - reći će Milan Bauk, koji kao najmlađi u Tiškovcu svako jutro i svaku večer vrši, kako kaže, prozivku ostalih mještana koji žive u udaljenim i osamljenim kućama.

- Ako se netko ne javi, ide se u obilazak, da se vidi je li živ ili nije. Ima par kuća u kojima su ljudi sami. Sve su to stari ljudi od po 80 godina. Navečer, kada podvučemo crtu, trebalo bi nas u selu biti 12. Svi imamo motorole. Ovdje nema mobilnog signala i ne možete zvati nikoga van Tiškovca. Svijet smo za sebe. Bili bi dobra destinacija za avanturistički survivor. U stilu, ‘Dođite i pokušajte preživjeti’ - ističe Milan i podsjeća da Tiškovac nije uvijek bio tako izoliran.

- Nekad je sve bilo dostupno željezničkim putem. Vlak je bio veza, ta žila kucavica našeg sela. Na liniji Knin-Bihać četiri puta na dan stajao je u Tiškovcu. Sve smo obavljali u Kninu, radili, školovali se i liječili. Odavde svi su bili zaposleni, ili na željeznici, u državnoj službi, tvornici vijaka u Kninu. Ovuda je trebao krenuti auto put Split-Zagreb, o čemu svjedoče probijeni tuneli i napušteni pripremljeni zemni radovi. Trebao je… - govori razočarano Milan Bauk, kojem je životna misija postala svakodnevno pomagati starijim mještanima.

Nešto mirnijim putem, pokušavajući zaobići raširene grane i široke lokve vode, dolazimo u Veliku Popinu, ličko selo ispruženo na širokoj vjetrometini, koje često zimi biva zameteno. Do kuća u Velikoj Popini prošle zime probijala se čak Hrvatska vojska.

- Sada je ljeto, vrijeme da se rade i popravljaju putevi. Ali još nitko nije donio nijednu lopatu, niti kubik materijala, a posebno za dio puta Ljeskova Draga-Podljut-Vrpolje, gdje je atmosferska voda, kišnica i bujica odnijela put. Nitko ništa nije poduzeo u zadnje dvije godine. Jedan dio sela Velika Popina asfaltiran je još davne 1986. godine. Znači, 32 godine nitko ništa nije investirao. Pa neka kažu da mi Srbi puno tražimo. Mi hoćemo samo dostojan život. To nisu samo infrastrukturne stvari, nego životne stvari. Ovo je samo jedno od oružja prirodnog čišćenja terena. Bolje da ovdje stoji tabla ‘lovište’, nego da žive ljudi. Ali mi ne možemo utjecati na općinske vlasti niti na republičke, mi smo obični građani - priča Đoko Stoisavljević.

- Mi smo razumni ljudi. Znamo prioritete. Načelnica kaže da ovi naši putevi nisu ni razvrstani. Zar je to problem?! Neka ih razvrsta. Kažu da nema dovoljno sredstava, da je malo ljudi i da nismo jedinstveni u potražnji sredstava. Kako ja mogu tražiti sredstva kao građanin, ako oni kao izvršna vlast neće da nam asfaltiraju put iako u našoj katastarskoj općini postoji 17 skalamerija od moderne tehnologije, vjetroelektrana koje proizvode struju. Valjda od tih vjetroelektrana nešto dobiva i općinski proračun. Zar mi ne zaslužujemo bar minimum? Pisao sam predsjedniku Vlade Plenkoviću, ministru Butkoviću. Nikakav odgovor nisam dobio. Sada ću pisati predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Ovdje su surove ljudske sudbine koje su se našle između ekonomske isplativosti i životne opravdanosti. Tu, gdje mi živimo, strah, sloboda, sreća i skromnost isprepleteni su daleko od očiju hrvatske javnosti. Nije samo država Zagreb, Split i Rijeka, nego i Velika Popina - reći će Stoisavljević o formulama životnog preživljavanja ljudi do kojih vode strme vododerine.

Možda je najbolju od njih dao 16-godišnji Predrag Đilas, koji je, kada smo ga pitali kako je osam godina svakodnevno putovao strmim putem do kuće na Krčkom Brdu odgovorio: ‘Ne gledam ni lijevo, niti desno. Gledam samo ispred, pravo.’

1/5