>

novosti logo

Kako demotivirati birače

Uoči nedjeljnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj treba reći da nikako nije svejedno tko je na mjestu predsjednika(ce)! Ne, apsolutno nije istina da je predsjednik(ca) bez ikakvih ovlasti i bez mogućnosti utjecaja na politička zbivanja! Ne, ne treba nasjedati onima koji to tvrde!

U završnici kampanje uoči drugoga kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, biračko je tijelo izloženo sve zahuktalijoj kampanji što se vodi s jednim, jedinim ciljem: da se što više birača demotivira, odnosno da se što veći broj glasača navede na to da u nedjelju, 5. siječnja 2020. ostane kod kuće. Stratezi desnice očito su zaključili kako njihova kandidatkinja ima šanse samo ako na biračka mjesta izađe kompaktna i poslušna HDZ-ovska vojska birača, ojačana pristašama marginalnih ultra-desnih strančica, a da što više sljedbenika istinske ljevice, centra, a pogotovo onih koji nikako da se opredijele, uopće na izbore ne izađu. U kola propagande usmjerene prema postizanju toga cilja upregnuti su kako oni koji to iskreno žele, dakle neskriveni desničari, sve do otvorenih neoustaša, tako i oni (pogotovo u medijima) koji čuvaju svoja radna mjesta, radeći nerijetko i protiv vlastitih uvjerenja. Pridružuju im se, međutim, iz teško dokučivih razloga i neki stručnjaci, pa i s akademskim titulama, koji su se (iz razloga samopromocije?) pretrgli ‘dokazujući’ potpunu irelevantnost funkcije predsjednika(ce) Hrvatske i uporno gurajući tezu kako je – upravo zbog te irelevantnosti – zapravo potpuno svejedno tko je na prvoj funkciji u državi. No, bez obzira na to tko od njih shvaća što radi, a tko ne (jer i tu mogućnost valja dopustiti), treba sasvim jasno reći da su priče o nevažnosti funkcije i o tome da je svejedno tko je obnaša – nedvojbeno u funciji reizbora Kolinde Grabar Kitarović.

Funkcija (dužnost) predsjednika(ce) nikako nije nevažna, niti je osoba koja je obnaša lišena bilo kakvih ovlasti, svedena na protokolarnu figure, kolokvijalno rečeno: na fikus, ukrasnu biljku. Po važećem Ustavu predsjednik(ca) ima izvorne ovlasti na polju vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti. Ako ta područja nisu važna, a što onda jest? Istina je, i te su izvorne ustavne ovlasti donekle ograničene nametnutom potrebom dogovaranja, odnosno usklađivanja stavova s Vladom, ali to ni na koji način ne sprečava predsjednika(cu) da se bori za svoje pozicije, da ih brani, ali i da – obraćajući se izravno javnosti (a to uvijek može!) – mobilizira i senzibilizira tu javnost na svojoj ‘valnoj duljini’, pretvarajući je u snažno oruđe (pa i oružje) pritiska na Vladu i premijera. Bilo je više takvih slučajeva u desetogodišnjem mandatu predsjednika Stjepana Mesića koji je jasno (i dobrim dijelom, mada ne uvijek, i uspješno) demonstrirao kako predsjednik i sa skučenim ovlastima, pa i u uvjetima kohabitacije može djelovati na Vladu i navesti je da ublaži ili promijeni svoju platformu o ovome ili onome pitanju, te da slijedi njegove političke vizije (poziv generalu Bobetku u Haag, pitanje sudjelovanja hrvatskih oružanih snaga u avanturi u Iraku, neizručivanje američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu, odnos prema antifašizmu, otklanjanje i osuda povijesnog revizionizma itd).

Osoba izabrana na funkciju predsjednika(ce) Republike Hrvatske ni u kojem slučaju ne nastupa trenutkom primanja dužnosti petogodišnji dobro plaćeni odmor tokom kojega neće ništa raditi, a moći će, kada i koliko joj se prohtije putovati svijetom na račun poreznih obveznika – kako nas neki ovih dana uvjeravaju. To je gola laž! Predsjednik(ca) zastupa, dakle: predstavlja Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. Ono što učini, ono što kaže, čini i govori u ime Hrvatske, ne samo onih koji su mu(joj) dali glasove na dan izbora, nego – Republike Hrvatske; i to u svakome trenutku i svuda gdje se nađe. Što, naravno, ni na koji način niti ne omogućava, niti opravdava da se osoba na tome položaju poistovjećuje s državom (a što je nešto, što se vrlo sviđa aktualnoj predsjednici koja čak i ‘svojata’ građane Hrvatske, proglašavajući ih ‘svojim narodom’). Ne, osoba na čelnome mjestu države simbolizira tu državu, ona je njezin živi simbol (uz zastavu, grb i himnu) po čijemu se ponašanju nerijetko procjenjuje i cijela država. Pa, na primjer, nije svejedno hoće li netko na spomen Hrvatske pomisliti na raspjevanu (bez obzira na sluh, a pogotovo na sadržaj) predsjednicu, na predsjednicu - euforičnu navijačicu na nogometnim stadionima koja ljubi osvojeni pokal, mada ga nije osvojila momčad njezine zemlje, Predsjednicu koja se ‘vrlo ležerno’ odnosi prema dokazanim i provjerljivim povijesnim činjenicama, nudeći svoju verziju povijesti, ili pak predsjednika (poslužimo se primjerima iz nedavne prošlosti) koji će, imajući u vidu dugoročne nacionalne interese Hrvatske, ne ove ili one stranke, nego baš Hrvatske, priznati što je u nacionalnoj povijesti bilo zločinačko i sramno, a što slavno, čime se treba ponositi, a što treba osuditi (bez i najmanje zadrške), predsjednika koji na međunarodnoj sceni neće biti ničiji poslušnik, koji će – upravo takav kakav jest - tražiti i nalaziti podršku za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, koji će znati otvoriti Hrvatsku prema svijetu i uključiti je u taj svijet, koji neće susjedima prijetiti vetom na njihove evropske ambicije, predsjednika – napokon - koji se neće slikati pred ogradom rezidencija stranih državika, nego će ulaziti u njih i voditi tamo sadržajne razgovore i koji će u međunarodnim forumima jasnim i promišljenim stavovima afirmirati svoju malu zemlju kao odgovornog člana svjetske zajednice država.

Svejedno je, tko je predsjednik(ca)? Ni slučajno! Ta osoba može afirmirati svoju zemlju, a može je i sramotiti; može je učiniti poznatom, a može za sebe stjecati jeftinu popularnost, ali na račun države; može dati sadržaj funkciji što je obnaša, a može je i obesmisliti. Što se pak putovanja svijetom tiče, ona su rezultat, i to izravni rezultat ugleda kako države, tako i predsjednika(ce). Zato u mandatu predsjednika Mesića (da ostanemo na onome što je ovome autoru temeljem funkcije što ju je tada obnašao dobro poznato) nije bilo ni jednoga putovanja u inozemstvo nakon kojega se moglo postaviti pitanje: a tko je Predsjednika zvao, zašto je išao, što je tamo radio, s kime se sastajao? Isto vrijedi i za dolaske stranih šefova država u Hrvatsku. To isto ne može se, na žalost, reći za proteklih pet godina mandata KGK.

Predstavljajući državu predsjednik(ca) radi do jutra do mraka, iz dana u dan, iz godine u godinu. Sve je to prije, nego plaćeni godišnji odmor. U taj rad nedvojbeno pripadaju i susreti s građanima, predstavnicima raznih organizacija, institucija ili udruga. Potreba, pa i nezaobilaznost takvih susreta (uglavom, mada ne i samo u Uredu), proizlazi i iz činjenice što predsjednika(cu) biraju građani izravno. Nema, međutim, ama baš nikakve potrebe za pompoznim ‘izmještanjima’ Ureda, uz dovođenje gardista, izvođenje himne i podizanje predsjedničkog stijega u svakome gradu što ga se – a temeljem čega, osim vlastite umišljenosti? – proglašava privremenim glavnim gradom. I kada već spominjemo način biranja Predsjednika(ce), on je iznimno važan. Upravo taj izravni izbor daje osobi na čelnome položaju u državi legitimaciju predstavnika građana, ne samo omogućujući mu(joj), da – govoreći u njihovo ime - igra ulogu ponekada nužno potrebnog korektivnog faktora, nego i doslovno namečući obvezu djelovanja u toj funkciji. Sve to, suvišno je i reći, podrazumijeva odgovornost za svaku izgovorenu riječ, za svaku gestu, za svaki potez; kao i svijest o toj odgovornosti.

Predsjednik(ca) mora, dakle, biti kompetentna i odgovorna osoba. I kada se bira između dvoje kandidata, nikako nije svejedno koga se bira, niti se ta odluka neizlaskom na izbore smije prepustiti drugima. Nije nimalo svejedno tko će biti pobjednik. Jer, pobjednik smije (bi smio) i mora (bi morao) biti samo i jedino kompetentna i odgovorna osoba, pri čemu je apsolutno nevažno je li ta osoba nekome više, ili manje simpatična, je li stalno nasmiješena, ili pak upadljivo ozbiljna. Kompetentna i odgovorna, međutim, mora biti!

Uoči nedjeljnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj to treba reći, ma koliko da bi se moglo učiniti kako je sve to samo po sebi razumljivo. Ne, nikako nije svejedno tko je na mjestu predsjednika(ce)! Ne, apsolutno nije istina da je predsjednik(ca) bez ikakvih ovlasti i bez mogućnosti utjecaja na politička zbivanja! Ne, ne treba nasjedati onima koji to tvrde! I, ne, ne smije se ostati kod kuće! Na izbore se mora izaći, mada nema sankcija za neizlazak. Na izbore se mora izaći, ako ni zbog čega drugoga, a ono da se sačuvaju ostaci ostataka samopoštovanja, što je još preostalo nakon gotovo tri desetljeća osebujne demokracije u kojoj živimo. Mora se izaći kako bi se znalo, da se barem pokušalo. Bit će – naravno - onako, kako odluči većina. No, ta većina ne smije biti dezinformirana, ne smije biti prevarena.

Birači, naprosto, moraju znati kako stvari stoje. Pa onda ni većina, ostvarena demokratskim putem, neće objektivno biti antidemokratska. A to je za budućnost iznimno važno. Sudbinski važno!

Tekst je objavljen na portalu Tačno.net

1/1