>

novosti logo

Godina nasilja i pobune

Pored turističkih razglednica s modrim Jadranom kojima se vabe zapadnjaci, Hrvatska je 2019. ponajviše promovirana prizorima zlostavljanih žena, bliskoistočne sirotinje i lokalnih Srba. Bila je to godina u kojoj Plenkovića od rasta desnice i lošijih izbornih rezultata nije spasila ni rekonstrukcija vlade i u kojoj je štrajk prosvjetara postigao gotovo nemoguće: ujedinio je organizacije, udruge i interesne skupine svih ideoloških i političkih predznaka

Srbi

Na pravoslavni Božić, sedam dana nakon početka 2019. godine, sin saborskog zastupnika HDZ-a i šefa HVIDRA-e Josipa Đakića preko Facebooka je uputio prigodnu čestitku srpskoj manjini u Hrvatskoj. Uz komentar ‘Svim ‘prijateljima’ Srbićima sretan Božić’, Ivan Đakić je 7. siječnja izvjesio fotografiju ustaše koji drži odsječenu glavu četnika. Dan nakon pravoslavne Nove godine, 14. siječnja, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava obilježio je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja tvrdnjom da je njegov grad postao ‘epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije’. Kako bi dokazao tezu o Vukovaru kao leglu inspiratora novog memoranduma SANU, 15. siječnja pokazao je novinarima video-klip učenika srednje tehničke škole srpske nacionalnosti koji se na tribinama lokalne nogometne utakmice nisu digli na hrvatsku himnu. Svega dva dana poslije objave spornoga videa, koji je ovješen i na službenim stranicama Grada Vukovara, čopor djece s fantomkama na glavama napao je učenika trećeg razreda škole koju je Penava imenovao.

Bio je to kirurški precizan uvod u još jednu godinu izraženih antisrpskih sentimenata u hrvatskom društvu. Najčešći popratni motiv 2019. je bio sport, kao društvena kulisa koja okončava lovom na omraženu manjinu. Kao što je razvidno iz početka teksta, tempo su uspostavili privilegirani tatini ustašoidi i HDZ-ovi političari nove generacije koji nisu sudjelovali u ratu. S pozicija visoke politike prezir se prirodno spustio na dno, među društveni talog koji je u veljači na splitskoj Rivi napao trojicu vaterpolista Crvene zvezde. Kampanja je nastavljena u lipnju, kad su pripadnici Torcide u Supetru na Braču premlatili sezonske radnike srpske nacionalnosti iz istočne Hrvatske. Kontinuitet je zabilježen u kolovozu klasičnom linč-kampanjom pripadnika Hajdukove navijačke skupine, koji su terorizirali interijer ugostiteljskih objekata u Đevrskama i Uzdolju, ostavivši iza sebe premlaćene gledatelje nogometne utakmice Crvene zvezde.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović istog je mjeseca upozorila da je rastu broja fizičkih napada na Srbe prethodila bujica govora mržnje u javnosti. Kad je na to upozorio Milorad Pupovac, protiv njega je pokrenuta nova hajka i podignuta (u međuvremenu odbačena) kaznena prijava pod obrazloženjem da šteti ugledu Hrvatske. Ovaj puta branitelje su potaknule njegove izjave u kojima je, ustvrdili su oni, usporedio Hrvatsku i NDH (a nije). Rodonačelnici kaznene prijave u stvarnosti su predvodnici rehabilitacije ustaške paradržave i njenog kontinuiranog poistovjećivanja s današnjom Hrvatskom. Njihov revizionizam pritom je jedna od glavnih posljedica normalizacije prezira prema preostaloj srpskoj manjini.

Izbjeglice

Ovdašnja desni mainstream, opsjednut drevnim i izumrlim neprijateljima u vidu Jugoslavije (a sve više i Srba u Hrvatskoj), ne obazire se previše na trendove koji su prisutni kod njihove globalne ekstremističke braće. Nad fiksacijom međunarodne desnice zato bdiju hrvatski represivni organi, koji su prošle godine postali potpuno relaksirani po pitanju nasilja prema izbjeglicama i lažima uz pomoć kojih negiraju nezakonita postupanja. Od početka do kraja 2019. gotovo da nije postojao mjesec bez novih izvještaja inozemnih i domaćih organizacija i medija o masovnom kršenju ljudskih prava izbjeglica na granici BiH i Hrvatske. Svjedočenjima više stotina premlaćenih, nezakonito protjeranih i opljačkanih izbjeglica, uz prateća izvješća pučke pravobraniteljice Lore Vidović, ove su se godine pridružili i pojedini zviždači iz policije.

Pored turističkih razglednica s modrim Jadranom kojima se vabe zapadnjaci lijepe platežne moći, Hrvatska je 2019. ponajviše promovirana prizorima protjerane bliskoistočne sirotinje s modricama po tijelu. Vlada Andreja Plenkovića, s naglaskom na ministra policije Davora Božinovića, nije se previše trudila demantirati teške optužbe na vlastiti račun. To samo znači da instrukcije policijskih narednika na nižim razinama odražavaju realpolitiku viših instanci, između Bruxellesa i Zagreba. Sasvim je sigurno da se Hrvatska ne bi upuštala u nehumane i sramotne politike bez miga ili prešutnog dogovora s evropskom središnjicom. Lišena bilo kakvih utjecaja u zajednici evropskih država, ekonomski i politički periferna država tako je dobila smisao i funkciju u globalnom poretku stvari. U skladu s najofucanijim klišejom, postali smo graničari (tvrđave) Evrope. U isto vrijeme oživljavaju stupidne desničarske maštarije o zaštiti predziđa kršćanstva i predvode se stvarni interesi evropskog političkog centra. Iz pozicije Evrope ništa nije drugačije: sukladno višestoljetnim stereotipima o Balkanu, granična Hrvatska se nametnula kao mračna i nasilna podsvijest proklamiranog evropskog projekta solidarnosti, jednakosti i poštivanja ljudskog dostojanstva.

Evropa

Izbori za Evropski parlament, koji su održani u svibnju, tradicionalno su donijeli jedno veliko ništa, izuzme li se iz jednadžbe izrazito efektivnu kampanju SDSS-a s ćiriličnim plakatima. U trenutku kad slobodno tržište Evrope pustoši radnu snagu u Hrvatskoj i dramatično utječe na negativnu bilancu uvoza i izvoza, dok Unija doživljava najveću krizu u svojoj povijesti, naši kandidati za Evropski parlament u kampanji nisu ponudili nikakve konkretne programe ili razmišljanja. Izostanak bilo kakvih politika, međutim, doveo je do početka ponešto iznenađujućih promjena snaga na domaćoj sceni. Mimo svih očekivanja, Socijaldemokratska partija osvojila je četiri mandata, zaustavivši tako jednu od najdužih kriza u svojoj povijesti. Ispostavilo se da Davor Bernardić i ekipa trebaju što manje pričati da bi imali što veći rejting. Rizični potez Andreja Plenkovića, koji je na listu stavio mlade stranačke epigone umjesto iskusnih i prepoznatljivih političara koji su prorijedili istovjetnu praksu klimanja glavom, pokazao se kao početak blagih promjena i na desnici.

Pritisnuta javnim kritikama, vlada je najavila rigoroznije kažnjavanje obiteljskog i seksualnog nasilja nad ženama. Najavljeno je i izdvajanje dodatnih 70 milijuna kuna za nove sigurne kuće

Osvojivši manji broj mandata od očekivanih, Plenković je inicirao otvorenije kritike koje dolaze iz HDZ-a i doprinio solidnom rezultatu drugih stranaka s istim biračkim tijelom. Uz populiste, koalicija nacionalističkih strančica, takozvani Hrvatski suverenisti, osvojila je više od 80 tisuća glasova. Najveći dio tih birača, njih čak 70 tisuća, glas je dao Ruži Tomašić. Nakon što smo po završetku izbora otkrili da je 1980-ih u Kanadi paradirala u ustaškoj uniformi kao članica Pavelićeve organizacije Hrvatski oslobodilački pokret, Ruža Tomašić odgovorila je da se ne odriče ustaša. Malo je koji trenutak osvijetlio pravu narav današnje hrvatske desnice kao navedeni stav jedne od njenih najvećih uzdanica. Političarka koja se na evropskoj razini bori za hrvatske ribare, dok u hrvatskim prilikama emitira proustaške ideje u skladu s ideologijom srodne ekipe iz Hrvatskih suverenista, na kraju je godine postala politička kičma predsjedničke kampanje Miroslava Škore.

Rekonstrukcija

U srpanjskim danima došlo je do eskalacije posljedica kadroviranja u vrhu hrvatske politike: pritisnut brojnim novinarskim otkrićima o sitnim i krupnijim koruptivnim radnjama najbližih suradnika, Plenković je bio prisiljen smijeniti ministre Lovru Kuščevića, Gorana Marića, Tomislava Tolušića i Gabrijelu Žalac. Bilo je i drugih koji su maknuti iz vlade, ali oni su od sporedne važnosti, alibi za prave motive promjena u izvršnoj vlasti. Ispod eufemizma o rekonstrukciji vlade, stajali su prepoznatljivi HDZ-ovi obrasci poimanja javne dužnosti koji su izmakli kontroli. Prvi od spomenutih je radio prenamjene lokalnog zemljišta s ciljem da od štale napravi luksuzne apartmane s portretom Ante Pavelića u vitrini. Drugi, bivši nogometni sudac i HDZ-ovac koji je svojevremeno objavio moralizatorsku knjigu o politici i političarima, podebljavao je imovinu radeći zemljišne dealove s Katoličkom crkvom. Treći nikako nije mogao objasniti razliku između prijavljene imovine i stvarne kvadrature koju posjeduje, dok su mu prijatelji dobivali enormne poticaje iz resora kojim je upravljao. Četvrta je bez važeće vozačke dozvole naletjela na djevojčicu, kuma joj je pobjegla s mjesta druge nesreće, u dvorištu joj je bio parkiran misteriozni Mercedes, a ministarstvo koje je vodila uplatilo je milijune za informatički sustav tvrtki s jednim radnikom bez internetske stranice.

Suprotno optužbama državotvornih ognjištara, Plenković je time pokazao da bira ljude koji baštine tuđmanizam u svojoj srži: pojedince koji akumuliraju bogatstvo sebi i kućnim prijateljima nauštrb javnih financija i dobara. Kao u slučaju izvornih HDZ-ovaca sličnih političkih karijera, ni njima se ništa naročito nije desilo nakon smjene. I 2019. godina je pokazala da se odmazda HDZ-a dešava samo ako pojedinci ozbiljno podrivaju predsjednika stranke. Sredinom prošle godine Milijan Brkić je u medijima stavljen u kontekst obračuna nogometno-poduzetničke-špijunske mafije, ali ne zadugo. S obzirom na to da je dotični prije nekoliko dana preuzeo vođenje predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, izvjesno je da je među stranačkim frakcijama proglašeno primirje.

Nasilje

U ožujku je pokrenuta inicijativa koja je, uz sve svoje specifičnosti, posjedovala duh globalnog ‘Me Too’ pokreta. Inicijalni zamah dala je glumica Jelena Veljača, revoltirana pričom o ocu koji je na Pagu bacio vlastitu djecu s balkona. Prosvjed protiv proširenog nasilja uskoro je dobio širu podršku ženskih organizacija i srodnog nevladinog sektora. Problem nasilja nad ženama u duboko patrijarhalnom društvu, lišen sustavnije javne kritike i medijskog fokusa, ostavljen na brigu vrijednih radnica i aktivistkinja ženskih kuća i srodnih institucija, tako je konačno dobio zasluženu vidljivost.

Nakon uspješnog prosvjeda sredinom godine, inicijativa je još više došla do izražaja u listopadu, nakon slučaja višestrukog silovanja maloljetnice u mjestu pored Zadra i vijesti da je istražni sudac promptno pustio silovatelje na slobodu. U više hrvatskih gradova organizirani su prosvjedi pod egidom ‘Pravda za djevojčice’. Zaklada Solidarna i inicijativa Spasi me osnovale su istoimeni fond za žrtve obiteljskog nasilja, koji uključuje pravnu, psihološku, financijsku i druge oblike pomoći. Svjesni činjenice da su donatorski koncepti samo dio rješenja i da problem mora biti saniran strukturalno i uz ključno djelovanje državnih institucija, od prvoga su dana tražili drastične promjene skandalozno manjkavog sustava.

Među zahtjevima koji su upućeni donositeljima političkih odluka bili su i poboljšanje zakona koji reguliraju obiteljsko nasilje, edukacija profesionalaca koji rade sa žrtvama i osnaživanje institucija koje se bave tim društvenim problemom. Uz ključnu poruku: nasilje u obitelji nije i ne smije biti privatna stvar. Pritisnuta javnim kritikama, vlada je najavila rigoroznije kažnjavanje obiteljskog i seksualnog nasilja nad ženama. Najavljeno je i izdvajanje dodatnih 70 milijuna kuna za institucije i nove sigurne kuće koje brinu o ženama žrtvama nasilja. Po uzoru na spomenuti globalni pokret, uslijedili su i identični nusprodukti: uspaničeni muškarci s izraženim društvenim statusom, koji jednostavno ne mogu pojmiti razliku između pristanka i prisile. Uz prezir prema izbjeglicama, eto još jednog pokazatelja da se u Hrvatskoj prate globalni trendovi.

Bandić

Mate Radeljić i Velimir Bujanec su uz pomoć poduzetničke klike koja, kao u svakoj mutnoj priči, i dalje nije poznata javnosti, stvorili projekt Miroslav Škoro

Iako je gradonačelnik Zagreba gotovo puna dva desetljeća, prošla godina možda je ponajbolje opisala karijeru Milana Bandića i društvo koje ga je stvorilo. Snimke tajnog prisluškivanja koje su prošle godine emitirane na suđenju njemu i njegovim najbližim suradnicima u slučaju Agram pokazale su da se agresivno bavi koruptivnim mikromenadžmentom, poput operacije premještaja kćeri neke njegove poznanice s jednog na drugo radno mjesto mimo ikakvih pravila. Takozvani projekt Manhattan ukazuje pak na sposobnost dotičnog za dosad neviđenu megalomaniju s istim etičko-moralnim predznakom. Mimo znanja Skupštine, Bandić je u ožujku prošle godine potpisao memorandum s firmom Eagle Hills iz Dubaija za izgradnju stambeno-poslovnog kompleksa na Savi. Oporba ga je optužila za pogodovanje investitoru, prekoračenje ovlasti i rizik koji ide isključivo na štetu grada. Bandić se ne obazire: cjelokupni posao vidi kao ultimativno nasljeđe koje će ostati iza njegove dugovječne vladavine gradom.

Opušten je i zbog zaleđa koje mu HDZ drži na nacionalnoj i zagrebačkoj razini, u političkom i kazneno-pravnom smislu. Kad su krajem godine mediji otkrili skandalozne razmjere korupcije u postupku dodjele prodajnih kućica na zagrebačkom Adventu, HDZ je svojim glasovima u Skupštini onemogućio zahtjev oporbe za detaljnim izvješćem o ovim poslovima. Dodatnu političku poruku svima koji ga kritiziraju odašilje preko prijateljice i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kojoj aktivno pomaže u kampanji. Bandić je postao toliko transparentan u toksičnom ponašanju da je gotovo obesmislio trud kritičara koji se bave dekonstrukcijom srži njegove vladavine.

Za ostatak će se pobrinuti Dario Juričan, redatelj i ponajveće iznenađenje na predsjedničkim izborima. Nastupajući kao Bandićev zrcalni odraz, Juričan je u kampanji dao pravu mjeru njegovoj vladavini. Taj je izborni projekt, međutim, samo najava istraživačkog dokumentarca o Bandiću koji Juričan planira objaviti početkom 2020. godine. Kao i u svakoj vladavini koja dođe do faze dekadencije, a ovdje je riječ baš o tome, pravilo nalaže da iza ćoška neumitno čeka karijerni ponor. U tome smjeru mogao bi ga dodatno pogurati njegov alter ego.

Štrajk

Najveći društveno-politički događaj prošle godine odvijao se u studenome. Štrajk prosvjetara za bolje uvjete rada postigao je gotovo nemoguće: ujedinio je organizacije, udruge i interesne skupine svih ideoloških i političkih predznaka. Nakon vladine tvrde i arogantne pregovaračke pozicije, u kojoj politički vrh nije želio pristati na podizanje koeficijenata, pobuna se proširila na razinu koju Plenković zasigurno nije očekivao. Zahtjeve prosvjetara podržao je dio medija i većina sindikata u državi, a potom i deseci tisuća drugih građana. Solidarnost, koja se danima širila društvenim mrežama, na kraju je doživjela vrhunac prosvjedom u Zagrebu. U ponedjeljak, 25. studenoga, na ulice je izašlo više od 40 tisuća ljudi, pokazujući izvršnoj vlasti da prosvjetari neće posustati sve do ispunjenja traženih uvjeta.

Nakon jednomjesečnog ignoriranja i opetovanog javnog omalovažavanja, vlada je shvatila da ovaj put ne može riješiti problem klasičnim klijentelističkim pristupom i ucjenama. Na koncu su pristali na povećanje koeficijenata složenosti učiteljskih i nastavničkih poslova u traženom sindikalnom iznosu. Tako je javni prostor, zadnjih godina najčešće rezerviran za prosvjede militantne desnice u vidu braniteljskih organizacija, konačno postao poprištem aktivnog društveno-političkog djelovanja širih društvenih slojeva. U državi u kojoj su sindikati i njihove središnjice nerijetko pacificirani i baštine nezdravu količinu savezništva s političkim vlastima, ova je priča, unatoč određenim opravdanim kritikama, jedan od najsvjetlijih trenutaka radničke borbe u hrvatskoj srednjoj struji. I inspiracija za slične naredne akcije.

Izbori

Predsjednički izbori su dodatno potvrdili ono što se naziralo na izborima za Evropski parlament: rast nacionalističke opcije izvan HDZ-a. Sve su zakuhali Mate Radeljić i njegov medijski kompanjon Velimir Bujanec, nakon što im je predsjednica otkazala savezništvo koje je rezultiralo njenim prvim mandatom. Dvojac je, uz šačicu političkih oriđinala okupljenih u platformu Hrvatski suverenisti, odlučio graditi priču preko uglađene vizualne kulise za mračne ideje koje u stvarnosti zastupaju. Uz pomoć poduzetničke klike koja, kao u svakoj mutnoj priči, i dalje nije poznata javnosti, tako je stvoren projekt Miroslav Škoro. Njegova kandidatura za predsjednika tu je od sporedne važnosti: cilja se na parlamentarne izbore i rušenje Andreja Plenkovića s čela HDZ-a. No čak i da je snove ograničio na dolazak na Pantovčak, Škoro bi debelo izvisio. Bilo je dovoljno prvih nekoliko minuta jedinog sučeljavanja pred prvi krug izbora da se vidi o kakvom je kalibru riječ.

Nakon što mu je kandidatkinja socijalističke ljevice Katarina Peović artikulirano prigovorila na račun bogaćenja pod skutima HDZ-a i apologije ratnog zločinca Tomislava Merčepa, Škoro se snuždio i zašutio. Prizor je bio višestruko zabavan i ljekovit: u samo nekoliko rečenica jedna je žena, k tome baštinica u Hrvatskoj prezrenog socijalizma, spektakularno demaskulinizirala čvrstu mušku desnicu koja ga je izmislila. Katarina Peović na koncu je osvojila nešto više od 20 tisuća glasova, ali i puno bitniju stvar: vidljivost socijalističkih ideja u medijskom mainstreamu i potencijalnu inspiraciju za neke buduće lijeve koalicije. U drugi krug izbora idu Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, koja je prošle godine samo pojačala doze proustaškog revizionizma, toksičnih laži i bešćutnih izjava naspram najslabijih društvenih slojeva, uz apologiju političkih kriminalaca koje javno promovira kao prijatelje.

1/5