>

novosti logo

Društvo Društvo

Kako su se kalili nesvrstani

Feljton Pokret nesvrstanih: jučer, danas sutra (1/5): Diplomati su predlagali Titu i Kardelju da Jugoslavija počne sistematski surađivati s trećim svijetom, kao alternativu blokovima. ‘Trebalo je tri godine da Tito prihvati tu ideju. Bilo mu je nepojmljivo da sarađuje sa nekim egipatskim generalima ili carem Etiopije ili Nehruom kojega se smatralo socijaldemokratom’, tvrdi Anton Bebler, sin diplomata Aleša Beblera

Ovaj feljton o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pokreta nesvrstanih nije zamišljen kao puka historizacija e da bismo se prisjetili jednog fenomena, izrekli o njemu poznate ili nove sudove i pohranili ga definitivno u arhive prošlosti. Svako mišljenje, pa i ono koje bi da proizvodi samo arheologiju znanja, polazi od svoga položaja u suvremenosti. A nas zanima suvremeni status ovog fenomena. Govor o njegovoj genezi samo je jedan od mogućih puteva.

Kao preteča pokreta nesvrstanih najviše se spominje konferencija u Bandungu, koju je 1955. ugostio indonezijski predsjednik Sukarno. Bila je fokusirana na probleme u Aziji, iako je bilo i arapskih i afričkih gostiju, a na njoj je sudjelovala i Kina

Mogli bismo krenuti od pomalo sofističke teze da su u paru ‘pokret nesvrstanih’ i ‘suvremenost’ prisutne dvije nepoznanice. Jer ne samo da se ovaj pokret u nas danas, sasvim svrstano, demonizira, falsificira i da je podložan svim vrstama historijskog revizionizma, već imamo, a u tome nismo originalni, problem i sa samim konceptom suvremenosti. Znači li biti suvremenim puko obitavanje u ‘sada i ovdje’ linearno shvaćenog vremena? Ili je za to potrebno nešto više od toga? Neki pojam vremenovanja, u kojemu je jasno da netko danas, obrnuto od prosvjetiteljskog samorazumijevanja, može pasti ispod nivoa nekog jučer? I ne samo to. Nego da mi današnji, mi Nietzscheovim riječima govoreći ‘posljednji ljudi’, više ne moramo imati ni svijesti o tom padu? I možemo ga zvati npr. vremenom nakon povijesti. Ali ako pojam budućnosti ima smisla samo kao onaj koji u sebi sadrži i nadilazi dosege prošlosti, jesmo li mi danas bremenitiji budućnošću od ljudi prije još samo nekoliko desetljeća?

Pokret nesvrstanih, obrađen ovdje u formi novinskog feljtona, kolaž je izjava već rijetkih, ali još uvijek postojećih suvremenika koji su bili njegovi kreatori ili suputnici. Zatim razgovora sa znanstvenicima, ne samo s povjesničarima nego i onima društvenih nauka i filozofije pa i, u dijelu gdje se dotičemo kulturnih politika nesvrstanosti, s povjesničarima umjetnosti. Tu je i pozivanje na obilnu literaturu, više no na neku izvornu arhivsku građu (za samostalnu obradu koje mi današnji novinari više nemamo ni dovoljno vremena ni kapaciteta). Ta literatura postojala je na puno načina – od državne propagande do znanstvenih i teorijskih revalorizacija – u vremenu, nazovimo ga ‘klasičnim’, kada je pokret bio na vrhuncu svoga svjetskog utjecaja. No ona se, što ponovno što u kontinuitetu, proizvodi i danas, kada je akademsko znanje, doduše, u jednoj dosta različitoj poziciji od donedavne, pa više nema ni mogućnosti, a često ni potrebe da aktivno sudjeluje u političkom i teorijskom preoblikovanju predmeta svoga bavljenja. Samom događajnom prošlošću bavit ćemo se u mjeri koju nam dozvoljava raspoloživi prostor i na jedan fragmentaran način, bez ambicije da damo zaokruženu sliku svih događaja, konferencija, samita, sastanaka i odluka pokreta.

Kada u dodatku svoje memoarske knjige ‘S Titom – četvrt veka u Kabinetu’ (Dan Graf, Beograd 2012.), Blažo Mandić, šef kabineta jugoslavenskog predsjednika 1960-ih i 1970-ih godina, želi sažeti u čemu se ogleda vitalnost nesvrstane politike, on kaže: ‘Nesumnjivo u činjenici da to nije samo politički pokret, nego i politička filozofija.’ Ljudi širom svijeta odbijaju, da parafraziramo naslov jedne od zadnjih knjiga filozofa Ernsta Blocha, ‘oproštaj od utopije’. ‘Nesvrstavanje je i kao pojam privlačno, jer svako svrstavanje ujedno je i vid pokoravanja, a toga je tim narodima tokom istorije bilo i previše. Ova druga komponenta, filozofska, verovatno ima jaču kohezionu snagu od prve, političke.’

Nakon smrti Tita, a pogotovo nakon uništenja SFRJ, općim mjestom je u nas postala teza kako nas je nesvrstanost odvajala od tzv. razvijenog dijela svijeta, prije svega zapadnoevropskog. No istina je upravo obrnuta. Kontinuitet suradnje s tim zemljama nikada nije prekidan, a kada je pokret 1960-ih i 1970-ih bio u zenitu, ona je bila nikada veća. Kao jedna od vodećih zemalja u nesvrstanom pokretu, Jugoslavija je doprinosila onome što danas zovemo alternativnom mondijalizacijom (nasuprot neoliberalne globalizacije, koja nije nužna), a u takvom svijetu bilo je mjesta za sve kontinente, pa i za evropski.

Amerikanci su Titu nudili ulazak u nato, no on to nije formalno prihvatio, ali je prihvatio američku pomoć i oružje. Konkretno mu je to 1951. nudio mladi kongresnik John Kennedy, no Tito je rekao da smo mi prijatelji i šta će nam papir – govori Anton Bebler

Pristalice teze o jugoslavenskoj singularnosti sigurno će naći korijene buduće nesvrstane politike još u NOB-u i odmah nakon njega. Tko je čitao eseje Marka Ristića skupljene u knjigu ‘Politička književnost (za ovu Jugoslaviju) 1944-1958’ (Naprijed, Zagreb 1958.), uistinu može vidjeti kako je ovaj naš nadrealistički pisac i kao jugoslavenski pariški ambasador na susretima Istoka i Zapada, poput onoga održanog u Veneciji 1956. u organizaciji Evropskog društva za kulturu, iako prividno samo u sferi kulturne politike, zastupao kritičko stanovište spram oba buduća vojna bloka, tada u formiranju.

U politički službenijim historizacijama pokreta, kao njegova preteča najviše se spominje konferencija u Bandungu, koju je 1955. ugostio indonezijski predsjednik Sukarno. U tadašnjim odnosima snaga i pregrupiranjima, ona je bila fokusirana na probleme u Aziji (iako je bilo arapskih i afričkih gostiju), a bitna razlika spram kasnijeg razvoja događaja je da je na njoj sudjelovala i Kina. Nju je predstavljao Ču En-laj, a Vijetnam Ho-Ši-Min. Već prije toga termin nesvrstanost u upotrebu je, npr. na konferenciji UN-a 1953., uveo Džavaharlal Nehru, a u jednom govoru održanom u Colombu 1954. (na Cejlonu, kasnije Šri Lanka) uveo je i svoje učenje o pet načela miroljubive koegzistencije (Panchsheel), iz kojih će se razviti mnogi kasniji koncepti nesvrstavanja. Interesantno je da su u tim prvim konceptualizacijama uz Nehrua istaknutu ulogu imali i Kinezi kojima je, preko Ču En-laja, bilo stalo da se sporazume s Indijom oko Tibeta. U svojoj knjizi o koegzistenciji kao širem konceptu, Leo Mates, govoreći o njegovoj evoluciji navodi deset načela o aktivnoj i miroljubivoj koegzistenciji kao načela iz Bandunga (vidi Leo Mates, ‘Koegzistencija’, ŠK, Zagreb 1974.). On ih pobraja i onda opširno komentira. Mi ćemo najprije navesti točke dva, tri, četiri i devet, proistekle iz kinesko-indijskog sporazuma: ‘2. Poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih nacija; 3. Priznanje ravnopravnosti svih rasa i ravnopravnosti svih nacija, velikih i malih; 4. Uzdržavanje od miješanja i intervencije u unutrašnje poslove drugih zemalja; 9. Unapređenje uzajamnih interesa i suradnje.’ S druge strane, načela jedan, pet, šest, sedam i osam ustvari su razrada miroljubive koegzistencije u duhu Povelje UN-a: ‘1. Poštivanje osnovnih prava čovjeka kao i ciljeva i načela Povelje UN-a; 5. Poštivanje prava svakog naroda da se brani individualno ili kolektivno, u suglasnosti s Poveljom UN-a; 6. (a) Uzdržavanje od korištenja sporazuma o kolektivnoj obrani za unapređenje posebnih interesa neke od velikih sila; (b) Uzdržavanje svake zemlje od vršenja pritiska na druge zemlje; 7. Uzdržavanje od akata agresije ili prijetnje agresijom, kao i od upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti neke zemlje; 8. Rješavanje svih međunarodnih sporova miroljubivim sredstvima, kao što su pregovori, mirenje, arbitraža ili sudska odluka, kao i drugim miroljubivim sredstvima koja bi strane same izabrale u suglasnosti s Poveljom UN-a.’ Vidimo kako će tada još malobrojno članstvo pokreta – pet godina kasnije, na prvom samitu u Beogradu 1961., sudjelovalo je 25 punopravnih članica i tri promatrača, da bi broj za dvadesetak godina nadišao stotinu! – od početka imati ambiciju da promijeni odnos snaga i prirodu UN-a. U tome su i uspjeli, a jedini odgovor koji nasilna politika velikih sila danas na to daje je neopravdana marginalizacija te organizacije.

Govoreći o svojim iskustvima kao profesora bliskog diplomaciji, ali još više onima svoga oca, jugoslavenskog diplomata Aleša Beblera, naš ljubljanski sugovornik Anton Bebler ovako vidi začetke ideje nesvrstanosti iz pragmatične jugoslavensko-diplomatske perspektive: ‘Prvi početak političke saradnje s vodećim nesvrstanim zemljama, pre svega sa Indijom i Egiptom, počeo je za vreme Korejskog rata 1950-51. Moj otac Aleš Bebler bio je imenovan za prvog stalnog predstavnika FNRJ u Ujedinjenim nacijama, gde smo bili izabrani za nestalnu članicu Veća sigurnosti. To se dogodilo uz punu podršku SAD-a i Zapada te latinoameričkih država, dok su protiv bile istočnoevropske zemlje i SSSR. Za Jugoslaviju je to tada bilo značajno, s obzirom na opasnost blokade i napada sa Istoka. U ovoj poziciji mogli smo odmah protestirati.’ Slučaj je htio da su se stavovi Jugoslavije, koja nije htjela podržati ni sovjetsku ni američku verziju razloga za početak Korejskog rata, poklopili sa stavovima Egipta i Indije, tadašnjih članica Vijeća sigurnosti. Tada je počelo dogovaranje o zajedničkim nastupima, kako glasati po pojedinim pitanjima, biti za, protiv ili suzdržan. ‘Tako da je moj otac sarađivao sa tim ljudima, koji su postali važni političari po povratku u svoje zemlje. Indijski predstavnik Krišna Menon bio je bliski saradnik Nehrua, dok je egipatski predstavnik po povratku postao ministar spoljnih poslova. To je bio diplomatski početak’, govori Bebler te dodaje da je ambasador Jugoslavije u New Delhiju tada bio je Josip Đerđa i pošto nismo ušli ni u jedan blok, to nam je bilo zajedničko s Indijom.

‘Amerikanci su Titu nudili ulazak u NATO (osnovan je u aprilu 1949.), no on to nije formalno prihvatio, ali je prihvatio američku pomoć i oružje. Konkretno mu je to 1951. nudio mladi kongresnik John Kennedy, no Tito je rekao da smo mi prijatelji i šta će nam papir. Jugoslavija se tada naoružala američkim oružjem iz Zapadne Njemačke. Načelnik generalštaba Koča Popović putovao je u Washington da se dogovori da u slučaju rata među velikim silama Tito usmeno obećava da će Jugoslavija biti na strani NATO-a. Do sovjetskog napada nikada nije došlo iz više razloga, a jedan od glavnih je bio Korejski rat’, glase insajderske pikanterije iz diplomatskog svijeta.

Diplomati su, među njima i Aleš Bebler, predlagali Titu i Kardelju da Jugoslavija počne sistematski surađivati s trećim svijetom, kao alternativu blokovima. ‘Trebalo je tri godine da Tito prihvati tu ideju, kojoj se isprva protivio. Njemu je bilo nepojmljivo da sarađuje sa nekim egipatskim generalima ili carem Etiopije ili Nehruom kojega se smatralo socijaldemokratom i sl.’, nastavlja Bebler. Dužnosnici su ubjeđivali najprije Kardelja, a onda Tita da to postane nova generalna politika Jugoslavije. Kada je 5. marta 1953. umro Staljin, Tito se ponadao u brzu normalizaciju odnosa sa SSSR-om, no to nije bilo tako jednostavno. ‘Tek nakon Bandunške konferencije održane 1955. Tito je prihvatio ideju nesvrstanosti’, tvrdi Bebler. Slijedi općepoznato: pozivi Nehruu i Naseru na Brijune itd. ‘Tako da početak ima ideološke razloge’, govori nam Bebler, ‘iako ni Kardelj ni Tito nisu poznavali treći svijet ni imali pojma šta se tamo događa. Njihovo životno iskustvo je bilo okrenuto SSSR-u i donekle Zapadnoj Evropi. Oni ni Ameriku nisu poznavali. Kada su shvatili da je to način da Jugoslavija odbrani svoju nezavisnost i da postane međunarodno značajna, rekli su: ‘Probajmo’.’

Đilas je tada odigrao značajnu ulogu. On je bio veoma za to, protiv Kardelja i protiv Tita. Prvi put je Đilas putovao u Aziju na sastanak Socijalističke internacionale, u Burmu mislim, i tada su uspostavili odnose sa nekim vodećim azijskim političarima. Đilas je maknut, kao što znamo iz nekih drugih razloga, no on je bio veliki pobornik nesvrstanosti’, dodaje Bebler.

Važno je naglasiti ulogu ambasadora, Dušana Kvedera u Etiopiji i Josipa Đerđe u Indiji, a i Ivo Vejvoda, tada u UN-u, bio je za to. Krenulo je dakle iz pragmatičkih razloga, a Tito se onda odlučio za Brijune, pa organiziranje Prvog kongresa nesvrstanih u Beogradu 1961. On se u to bacio. ‘Kada se odlučio za nešto, Tito je bio veoma ustrajan čovjek. Zaista je uložio puno napora, putovanja i svega onoga što znamo kao kasniju povijest nesvrstanih’, kaže Bebler.

Netko tko nije bio diplomat mogao je to izreći i ovako, poetski: ‘Tito je na planetarnoj pozornici razvio djelatnost historijskih razmjera. Kao organizator međunarodnog pokreta nesvrstanosti, svojom nesalomljivom voljom izvojštio je priznanje čitavog svijeta… Bio je idealni barjaktar kantovske zamisli Svjetskog mira’ (Miroslav Krleža, citirano po spomenutoj knjizi Blaže Mandića ‘S Titom’). To što je Jugoslavija uskočila u vlak koji je već i prije njezinog sudjelovanja prošao nekoliko stanica ne mijenja bitno na ideji pokreta i naše uloge u njemu. Jer on je tek u Beogradu 1961. iz svoje predpovijesti ušao u povijest.

(Nastavlja se)

1/4