Paralelno s predsjedničkom izbornom kampanjom u Srbiji traje potraga za spasiteljima četiriju državnih kompanija u restrukturiranju (RTB Bor, Petrohemija i Azotara Pančevo, MSK Kikinda), ali i većine ostalih državnih i javnih poduzeća koja se grčevito bore da opstanu na tržištu (u žiži su PKB Beograd i Galenika), kao i onih koja uspješno posluju a još su u državnom vlasništvu (Aerodrom Nikola Tesla, Telekom Srbije, energetske kompanije…).
Premda je spašavanje najugroženijih među tim kompanijama dugoročno najvažniji posao, u najmanju ruku posao desetljeća, on se uglavnom odvija u tišini i daleko od očiju javnosti. O njemu se rijetko govori i u predsjedničkoj kampanji, a kad se to dogodi, to uglavnom čini Aleksandar Vučić uvjeravajući birače da su rješenja nadohvat ruke zahvaljujući radu njegove Vlade. Njegovi konkurentni o tome šute, vjerojatno zato što taj posao nije u ovlasti predsjednika države, ali i zato što nemaju konja za tu utrku jer nitko od njih, i ako pobijedi na izborima, neće imati utjecaj na politiku Vlade kakav će imati Vučić, barem dok je predsjednik SNS-a kao stožerne stranke vladajuće koalicije. Sudeći po njegovim predizbornim najavama, to će potrajati još tri godine, do narednih stranačkih izbora na kojima se, kako tvrdi, više neće kandidirati za šefa stranke.
Uz isticanje svoje spasiteljske uloge za nagomilane probleme u državnim i javnim poduzećima, Vučić vješto u kampanju upliće i brojne manje strane investicije, kojima uglavnom europske kompanije otvaraju svoje proizvodne pogone u Srbiji (hvali se da je kao premijer do sada otvorio 55 tvornica diljem Srbije, a još nekoliko će ih otvoriti do izbornog dana). Vučiću je dobro došao i informativni posjet misije MMF-a s kojim Srbija ima trogodišnji aranžman, jer je njezin šef Džejms Ruf na kraju posjeta ocijenio da je ‘ekonomski program Srbije dao dobre rezultate, da je rast bruto domaćeg proizvoda u 2016. dostigao 2,8 posto, uz povećanje investicija, izvoza i zaposlenosti’. Istaknuto je i da su ‘fiskalni pokazatelji bolji od ciljanih, da je deficit smanjen na 1,4 posto BDP-a, što je najniži nivo od 2005., da je javni dug pao na 74 posto BDP-a u 2016., da nezaposlenost ima trend pada, kao i nenaplativi zajmovi u bankarskom sektoru. Kratkoročne makroekonomske perspektive su pozitivne i ekonomski rast u 2017. prognozira se na tri posto, dok se za inflaciju očekuje da ostane u okviru projektirane’.
Čak su se i MMF-ova upozorenja uklopila u Vučićevu kampanju, jer Ruf piše da je ‘Misija MMF-a posebno istakla značaj pune implementacije planirane reforme javne administracije, uključujući zdravstva, obrazovanja i porezne službe, kao i mjera za unaprjeđenje upravljanja javnim investicijama. Također su ocjenjeni planovi za rješenje problema državnih poduzeća, posebno u rudarskom i energetskom sektoru’. Vučić na svojim mitinzima istovremeno obećava da će vrlo brzo od propasti spasiti RTB Bor kao najveći kamen oko vrata države i ekonomije, ali i Petrohemiju, Azotaru i MSK Kikindu, također u procesu restrukturiranja, za čije se spašavanje godišnje iz proračuna izdvaja oko 300 milijuna eura, a stari nagomilani dugovi drže na ledu ili otpisuju (RTB Boru je lani od 1,2 milijarde eura duga otpisano 900 milijuna eura, ali oni opet rastu).
Vučić pritom kao glavne saveznike za oporavak posrnulih državnih kompanija, ponajprije RTB Bora, ističe Kinu i njezine kompanije, a ne EU ili Rusiju, odnosno njihove kompanije, iako se uvriježilo da se Srbija i na ovim izborima, kao mnogo puta u svojoj povijesti, odlučuje hoće li se okrenuti Europi ili Rusiji. U proteklih nekoliko godina Kina se naime umiješala u navodno vječnu srpsku dilemu hoće li se prikloniti Europi ili Rusiji, koja je u suštini riješena onog časa kad su otvoreni pristupni pregovori s Unijom, ali i činjenicom da tri četvrtine stranih investicija u Srbiju dolazi iz zemalja članica EU-a i da srpska privreda dvije trećine svoje robne razmjene obavlja s članicama EU-a.
Zašto se onda Vučić sada kune u Kinu kao spasitelja? Vjerojatno zato što su kineske kompanije upravo započele s gradnjom dionica autoceste od Beograda prema Crnoj Gori, preuzele su izgradnju završnih dionica obilaznice oko Beograda, u jeku kampanje počet će graditi brzu željezničku prugu od Beograda prema Budimpešti, a pri kraju su i pregovori s jednom od pet najvećih kineskih rudarskih kompanija o preuzimanju RTB Bora. Svemu tome prethodili su izgradnja Pupinovog mosta na Dunavu, obnova i proširenje Termoelektrane Kostolac, preuzimanje Željezare Smederevo te otvaranja regionalnog centra Kineske banke u Beogradu. Svega čega su se Kinezi u Srbiji prihvatili uspješno je i u ugovorenim rokovima obavljeno, pa Vučić kao da igra na sigurnu kartu kad tvrdi da Kina i njezine kompanije ni ovaj put neće omanuti. Pritom nitko u zemlji ni u njezinu okruženju ne govori o kineskom političkom ili bilo kakvom drugom utjecaju na Srbiju, a kamoli o geopolitičkim i drugim opasnostima koje navodno prate svaki ruski posao u Srbiji.
Kineski investitori su definitivno kupili srpsku javnost lani, kad je Hestil preuzeo Željezaru Smederevo i u pola godine je od gubitaša pred propašću pretvorio u drugog srpskog izvoznika s preko 300 milijuna eura izvoza, s rastom proizvodnje koja bi već sljedeće godine trebala doseći rekorde iz vremena dok je željezara bila u vlasništvu Ju-Es stila. Hestil je pritom zadržao svih 5200 radnika, zaposlivši lani i 300 novih, prosječnu im plaću povećao za stotinjak eura te sa svima potpisao trogodišnji kolektivni ugovor. Usto su u Smederevu živnuli i svi kooperanti željezare, prema gradu su krenuli i drugi investitori, što ga je sve zajedno pretvorilo u srpskog rekordera po broju otvorenih novih radnih mjesta (oko 2500 stalno zaposlenih i preko 7000 sezonskih radnika).
Stoga ne čudi da Vučić i njegovi suradnici ovih dana najavljuju da je pri kraju dogovor s jednom od pet najvećih kineskih rudarskih kompanija o preuzimanju RTB Bora. Iako se pritom najavljuje da bi Kinezi prepolovili sadašnji broj od preko 5000 zaposlenih, njihovu konačnu odluku žitelji Bora i Srbije iščekuju kao ozebli sunce, jer bi skidanje RTB Bora s državnih jasli ubrzo omogućilo osjetan rast mirovina i plaća u državnim i javnim službama, koje je Vučićeva vlada bila skresala kako bi konsolidirala državnu blagajnu.
I dok se raniji ulazak kineskog kapitala i kompanija zbog izgradnje srpske cestovne i željezničke infrastrukture tumačio njihovom željom da nakon preuzimanje grčke luke Pirej preko Balkana otvore južni pravac svojim proizvodima prema srednjoj i zapadnoj Europi, njihov ulazak u srpsku metalurgiju i energetiku, a po najnovijem i u prehrambeno-poljoprivrednu industriju, pokazuje da im je interes i da u Srbiji proizvode sve što mogu plasirati na regionalnom i europskom tržištu, ali i u Kini, kad je riječ o prehrambenim proizvodima. Oko su navodno bacili i na tursko tržište, nakon što je Erdogan najavio velike infrastrukturne projekte. Stoga je logično da se Vučićeva izborna kampanja odvija i na kineski pogon, pogotovo nakon što su kineske kompanije počele uspješno preuzimati i oživljavati propadajuće srpske državne kompanije, jer u tom srpsko-kineskom privatizacijskom poslu, koji je dosad bio uspješan, njegovi protukandidati ne mogu ni sudjelovati ni prigovarati.
