>

novosti logo

Kanjon opasnih igara

Dva desetljeća suprotstavljenih stavova kreirala su klimu u kojoj nije bilo pitanje tko će, već kada će učiniti najgore moguće: napasti predstavnika Srbije, a pogoditi pravo u dostojanstvo kao jedino što je Srebreničanima ostalo

Napad na predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića jedan je od onih događaja što se mogu opisati riječima, samo što je osjećaj opće uzaludnosti veći i teži od svake upotrebljive. Ne kolektivna, ali svakako grupna histerija u Potočarima jedanaestog srpnja i nimalo bezazlen atak na prvog srpskog ministra pokazali su kako se i koliko ka nikamo pomakla Bosna i Hercegovina dvadeset godina nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Tamo, u Srebrenici, nije napadnut jedan politički lider izuzetno velikih ambicija, krajnje suspektne prošlosti, transformiran u sve ono što nije bio dok se puštala krv ispod vratova zarobljenih podrinjskih muškaraca, već je, istina nakratko – što, naravno, nije utješno – nastavljeno ono što je prekinuto NATO intervencijom i mirovnim dogovorom iz Daytona.

Da su napadači ganjali nekakvu konačnu pravdu, kao što nisu, da ih je vodio, nazovimo ga, opći a ne selektivni osvetnički poriv, jednako bi, ako ne i gore, prošla još nekolicina sudionika skupa nakon kojeg je klanjana dženaza za sto trideset i šest identificiranih žrtava. Ako ćemo pravo, a morali bismo, ionako kasnimo: one 1995. godine Vučić je bio samo politička budala, poznati, grandiozni srpski nacionalist bez stvarne moći za nešto više od verbalnih, nacističkih prijetnji u kojima je za smrt jednog Srbina tražio živote stotinu muslimana.

Nije on, makar je i tada vjerovao u svoju veličinu, mogao pokrenuti ni četu srpskih vojnika ili narediti da nakon osvajanja enklave pod zaštitom kilavog UN-a krenu masovne egzekucije. Jednako, nije mogao učiniti ništa da ih zaustavi, a pitanje da li bi uopće i pokušao jedno je od onih na koje se odgovor može tražiti, ali teško da od njega ima kakve koristi; ma koliko lako bilo pretpostaviti što bi onaj mladi radikal učinio prije dva puna desetljeća…

Kada bošnjačka politička elita i sam Vučić naglašavaju kako su šokirani ali predani pomirenju, oni zapravo osuđuju posljedice vlastitog rada na širenju ionako velikog kanjona na čijoj su jednoj strani bošnjačka očekivanja, a na drugoj srpsko relativiziranje tri dana jula 1995.

Napad na današnjeg Vučića – koji nije bez mana, ali to, valjda, ne treba crtati – razbio je preostale dijelove iluzija o Bošnjacima i deluzija u kojima dobar broj pripadnika tog naroda živi, što, naravno, nije neuobičajeno za stanovnike balkanskog poluotoka, etničke skupine vazda kadre retuširati vlastite odraze u ogledalu. Godinama se o Bošnjacima kao nesumnjivo najvećim žrtvama ratova s kraja prošlog stoljeća misli kao o narodu imunom na ponašanje kakvo su, u većini i u godinama raspleta, demonstrirali Srbi ili Hrvati, što u BiH, što oko nje. Deluzija je pak uvriježeno mišljenje koje se održava usprkos činjenicama, pa tako i dalje značajan broj pripadnika najbrojnijeg naroda u BiH vjeruje u sve suprotno od onoga što je jedna organizirana grupa pokazala u Potočarima, ponašajući se zapravo kao neki drugi sunarodnjaci u različitim situacijama, od onih stadionskih do onih kada na ulici treba zavesti ćudoređe.

Nesreća, naročita, u svemu jeste što se erupcija nagomilanih frustracija kao pogonskog goriva nacionalizma desila na onom mjestu na kojem se, uz ostalo, kontinuirano vodi borba između osvetničkih poriva i dostojanstva kao posljednjeg što je preostalo obiteljima žrtava genocida. Dostojanstva koje se, inače, kontinuirano gazi jeftinim političkim igrama u kojima se govori o Srebrenici, a zapravo se njome najmanje bavi. I nije, da se razumijemo, manifestiranja dostojanstva nedostajalo ni ove godine. Tek nekoliko sati prije nego što će gomila pokušati linč srpskog premijera, Vučić je došao u Potočare, gdje ga je dočekala predstavnica majki i supruga pobijenih muškaraca, zaželjela mu dobrodošlicu i na rever sakoa zakačila bijeli cvijet koji simbolizira sjećanje. Rekla mu je tada riječ (genocid) koju on izbjegava izgovoriti, on ju je prećutao iz svojih razloga i činilo se kako, možda, još nema – a nema – slaganja oko prošlosti, ali ima oko želje da se krug punjenja grobova prekine. Samo nekoliko sati kasnije dogodio se napad zbog kojeg je s pravom lako povjerovati da u neki značajan napredak bošnjačko-srpskih odnosa ne treba vjerovati pri zdravoj pameti, i to ne zbog posljednjih zbivanja oko Srebrenice, već zbog efekata godinama repriziranih ili nadograđivanih manipulacija.

Kada se dakle bošnjačka politička elita, od člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića do srebreničkog načelnika Ćamila Durakovića, odnosno Aleksandar Vučić, sa sve razbijenom usnom i slomljenim naočarama, spojeno čude, zgražaju, ispričavaju ili naglašavaju kako su šokirani ali predani pomirenju, oni zapravo osuđuju posljedice vlastitog rada na širenju ionako velikog kanjona na čijoj su jednoj strani bošnjačka očekivanja, a na drugoj srpsko relativiziranje tri dana jula 1995. godine.

Za ovih dvadeset godina Srebrenica je – ali neka imaginarna, nikako ova sadašnja, mrtva i oko Potočara – postala mjesto na kojem se mjeri bošnjačko pravo na neograničenu eksploataciju stradanja i stradalih, ali i točka srpske (ne)spremnosti na famozno suočavanje sa prošlošću. U prijevodu, zbog Srebrenice bošnjačka elita vjeruje da ima neograničena prava na moraliziranje, dok na Srebrenici srpska pokazuje da ima određenu mjeru krivice koju je spremna podnijeti, ali ona nikako nije podudarna sa očekivanjima Bošnjaka ili pravno potvrđenom definicijom zločina.

Ni Vučić, kao ni njegov prethodnik Boris Tadić, ne ispunjava očekivanje prema kojem je dužan masovno ubojstvo preko osam tisuća Bošnjaka nazvati genocidom, dok bošnjački reprezentanti očekuju da ta riječ izgovorena na srpskom označi i verbalno priznanje kapitulacije i uvod u proces sravnjivanja računa iz prošlosti.

Dva desetljeća takvih, suprotstavljenih stavova, garnirana korištenjem svake zgodne situacije za verbalne plotune – poput hapšenja Nasera Orića ili ruskog veta u Vijeću sigurnosti UN-a prilikom glasanja o rezoluciji u Srebrenici – kreirala su klimu u kojoj nije bilo pitanje tko će, već kada će učiniti najgore što se moglo: napasti predstavnika Srbije, a pogoditi pravo u dostojanstvo kao jedino što je Srebreničanima ostalo. Osim, naravno, nišana najbližih i pustog mezarja koje je, nakon što su se svi razišli po kućama ili po press konferencijama, o tom mjestu i dvadeset godina starom zločinu progovorilo onom najstrašnijom od svih tišina: tišinom smrti i tišinom u kojoj se o mrtvima i šuti sa predumišljajem.

1/1