>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Dvije dive

‘Jesenja sonata’: Riječka i beogradska predstava pokazale su sve razlike ‘škole glume’ između ove dvije sredine i u isto vrijeme podsjetile na dvije velike glumice bivše države. Glavnu ulogu u riječkoj izvedbi tumači Mira Furlan, a u beogradskoj Tanja Bošković

Često se u kazalištu na ovim prostorima događa da se isti komad u isto vrijeme igra u različitim gradovima i teatrima. Tako je i s ‘Jesenjom sonatom’, koja je nedavno premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu ‘Ivana pl. Zajca’ u Rijeci i u Ateljeu 212 u Beogradu. To je komad koji je slavni Ingmar Bergman napisao kasnih sedamdesetih godina i u kojem je opisao ono što je oduvijek najbolje znao – traumatične odnose, egzistencijalne tegobe i moralne sumnje članova jedne obitelji. U ovom slučaju radi se o kompleksnom odnosu majke i kćeri, gdje je majka razapeta između lojalnosti prema svojoj karijeri vrhunske pijanistice i odanosti djeci i suprugu, a starija kći je na izmaku snaga jer neprestano optužuje intelektualno superiornu i fizički odsutnu majku zbog nedostatka ljubavi i u isto vrijeme se na izoliranom imanju brine o teško bolesnoj mlađoj sestri.

Riječka i beogradska predstava pokazale su sve razlike ‘škole glume’ između ove dvije sredine i u isto vrijeme podsjetile na dvije velike glumice bivše države. U riječkoj postavi majku igra Mira Furlan, koja se nakon dvije i pol decenije boravka u Americi, čini se, odlučila na trajniji angažman u riječkom kazalištu, dok u beogradskoj majku igra Tanja Bošković, koju smo nakon kultnih filmova i predstava (‘Balkan ekspres’, ‘Kosančićev venac’) posljednjih godina pomalo izgubili iz fokusa. Beogradsku predstavu režirao je renomirani Jagoš Marković, a riječku respektabilna redateljica Ana Tomović. U glavnoj ulozi majke Mira Furlan je pokazala sve ono što smo kod nje cijenili dok je bila prvakinja drame HNK-a u Zagrebu: intenzivno unutarnje proživljavanje lika, visoku koncentriranost na govor i geste i tragizam drame koju nosi u sebi. Beogradska diva Tanja Bošković bila je gotovo u svemu posve suprotna: njezina slavna pijanistica neprestano je ovijena velom lake svile, erotičnim pogledom muškaraca, mirisom finog duhana i atmosferom svjetskog uspjeha. Ona je pred kćeri, koja ju je napadala bijesom neuzvraćene ljubavi, svoj status kraljice branila širokim potezima svjetske žene i strašću umjetnice kojoj se sve prašta. Bilo je tu scena u kojoj (umjetni) vjetar mrsi kosu Tanje Bošković i njezina poluprozirna haljina leluja sve do prvog reda gledališta, bilo je svađe s kćeri (Branka Šelić) pune patosa i na rubu suza, ali toliko puno sentimentalnog šlaga ipak ne bismo mogli potpisati kao naročitu kvalitetu ove predstave.

Riječka ‘Jesenja sonata’ puno je odmjerenija, sporija i turobnija psihološka drama; Mira Furlan dala je sve od sebe da opravda lik egocentrične umjetnice koja ide za svojom zvijezdom, razorno svjesna da su njezini snovi bili pogubni po ostatak obitelji. Scenografija jednostavne kuće na osami Ljerke Hribar naglašavala je to centralno mjesto borbe: kuća može biti prostor topline i ljubavi, ali i ćelija egoizma i usamljenosti. Taj tihi jecaj ukućana lišenih ljubavi hirovite i nikad prisutne majke odmjerenom glumom podržavali su Marija Tadić kao starija kći, Leon Lučev kao suprug i Jelena Lučev kao mlađa i bolesna kći.

Nadajmo se da se Mira Furlan zaista vratila: njezina centralna junakinja na premijernoj izvedbi imala je nešto od grča dugog i traumatičnog povratka u zemlju koja ju je prije 25 godina vrlo grubo odbacila i gdje ona danas ne može igrati tek s velikom ljubavi prema teatru nekoć prve glumice u Zagrebu i Hrvatskoj. Ako bude potrajao susret Mire Furlan i kazališta za koje je ona stvorena i ako se obnovi njezina raskošna energija, bit će to zapravo pobjeda umjetnosti nad sivilom i trijumf ljudske pravde nad mržnjom.

1/1