>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Što s istinom?

Moliere, ‘Mizantrop’: Vrijednost ove predstave je što se jasno odmaknula od neobavezne društvene komedije i koncentrirala na pitanje što danas u civilizacijskom smislu znači svadljivo insistiranje na principima, kada živimo u ofenzivi mnogih istina i kada unaprijed znamo da su mnoge od njih površne i lažne

Sada se već može reći da se pojavilo novo i značajno redateljsko ime na pozornicama širom eksjugoslavenskog prostora. To je Igor Vuk Torbica, rodom iz Drvara, koji je nakon školovanja u Rovinju, Puli i Beogradu s nepunih trideset godina postao hvaljen i nagrađivan, i u nas i u inozemstvu, počevši od njegove diplomske predstave ‘Pokojnik’, preko ‘Razbijenog vrča’ i ‘Priča iz Bečke šume’, a naročito nakon predstave ‘Hinkemann’ u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ove predstave ne samo da često osvajaju glavne nagrade na festivalima nego stvaraju i onaj gotovo već zaboravljeni elektricitet magičnog scenskog događaja koji zanosno struji gledalištem i publiku obara s nogu. Osnovna karakteristika Torbičinih režija je da, bazirajući se uglavnom na djelima starih majstora kao što su Kleist, Dostojevski, Horváth, Nušić ili Toller, tim komadima daju neko novo, aktualno, čak i furiozno ubrzanje, a da intervencije u osnovno tkivo teksta ili radnje ne djeluju modernistički agresivno ili pretenciozno. Na taj način je Torbica – čega god da se dohvati – počeo komunicirati s čitavim svijetom i sa svojim vremenom temama koje su danas ultimativno aktualne: egzistencijalna bijeda, komercijalne laži, život bez dostojanstva, malograđanske opsesije, kapitalizam, blizina rata… Gledajući njegove predstave shvaćamo da je Torbica vrlo angažiran redatelj, a da to sam sebi nije napisao na prsima i da, na početku i na kraju, on uvijek ostaje vjeran kazališnoj poetici, glumcima i vlastitoj umjetničkoj fantaziji.

Njegova nova predstava je Moliereov ‘Mizantrop’, koji je nedavno premijerno odigran u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Francuski komediograf kod nas je uglavnom rezerviran za bulevarsku zabavu, no kod Torbice to nije tako, pa i u ovom slučaju njegov glavni junak, svađalica radi istine i mizantrop, nema tek osobinu gradske lude, nego sasvim drugačije značenje. Naravno, i u ovoj verziji taj istinoljubivi Alceste nastupa sam protiv svih, prokazuje napirlitane dame, ukočene snobove i lažne umjetnike, ali čitava predstava nije zamišljena kao salonska komedija gdje se malo namiguje i štipka nego kao priča o pojmu istine i onome što nam ta istina zaista znači. Torbičin ‘Mizantrop’ ne izaziva salve smijeha nego u formi drame polemiziranja polako prodire u gledalište s jasnim pitanjem: Što da uradimo s istinom danas? Ovo pitanje je važno jer živimo u balkanskim društvima u kojima su svi kronično ljuti, gdje svatko svakoga čeka iza ugla i gdje svi misle da su u pravu, spremni ubiti i otići u grob za tu svoju istinu. Na širem pak planu čovječanstvo danas – umreženo lokalno i planetarno – proizvodi brzinom svjetlosti toliko svih mogućih stavova, tvrdnji i istina da se smisao i važnost svega toga udavila pod količinom do te mjere obesmišljene komunikacije.

Vrijednost ove predstave je što se jasno odmaknula od neobavezne društvene komedije i koncentrirala na pitanje što danas u civilizacijskom smislu znači svadljivo insistiranje na principima, kada živimo u ofenzivi mnogih istina i kada unaprijed znamo da su mnoge od njih površne i lažne. Taj fini zadatak antijunaka koji je u isto vrijeme nemoguće čangrizav i ljekovito provokativan, povjeren je Jerku Marčiću, studioznom glumcu koji sve svoje uloge u pravilu kreira temeljito i promišljeno. Slijedila ga je u nekom kontrapunktu životne jednostavnosti i emotivne topline Katarina Bistrović Darvaš, kao i galerija pouzdanih i živopisnih glumaca: Leon Lučev, Jasmin Mekić, Marija Tadić, Olivera Baljak, Dražen Mikulić i Davor Jureško. Nakon mnogih predstava buke i bijesa, riječki ‘Mizantrop’ na rafinirani nas način vraća kazalištu dobre glume, aktualnih tema i važnih pitanja.

1/1