>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Hod po jajima

Krešimir Dolenčić, ‘Cigla’ (Dramsko kazalište Gavella): Dolenčić je imao razloga da dublje zabije skalpel u hrvatsku zbilju, ali nije to učinio

Ako postoji autentični antiratni dramski komad u Hrvatskoj, onda je to ‘Cigla’ Filipa Šovagovića. Naravno, bilo je i drugih, ali ‘Cigla’ je najuvjerljivije prikazala konfuziju, kaos i beznadnost hrvatskih ratnih i poratnih godina. Zanimljivo je da je prvi put odigrana u Splitu 1998. godine u režiji Paola Magellija, u devastiranom hotelu Ambasador, da je odmah navukla negativne reakcije ‘službene’ javnosti i bijes braniteljskih udruga te da je tek nakon više od 20 godina sada prvi put odigrana u Zagrebu.

Priča prati sudbinu četvorice braće koji žive na rubu grada, preživljavaju od iluzornih poslova i nesuvislih emotivnih veza, šibani ratnom i egzistencijalnom neizvjesnošću i paralizirani da bilo kako osmisle vlastitu budućnost. Najmlađi od njih, Cigla, bit će mobiliziran i iz rata će se vratiti slomljen i nesretan, a stvarnost četvorice braće neće se ni za jotu promijeniti ni godinama nakon užasa iz ranih devedesetih. Ovakav socijalni i psihološki pejzaž predstavljao je odličnu priliku za redatelja Krešimira Dolenčića da pogleda iza kulisa takve hrvatske stvarnosti i kritički razmotri taj očiti crni talog koji se nakupio u dušama svih nas. Nažalost, zagrebačka ‘Cigla’ predstavlja gotovo šarmantnu priču o slikovitom prikazu četvorice gubitnika, ali s nedostatkom aktualnosti društvene gorčine koja bi nas se istinski ticala. Redatelj Dolenčić imao je više nego jedan dobar razlog da dublje zabije skalpel u hrvatsku zbilju, ali on se zadovoljio time da komično rekreira tu socijalnu sirotinjsku fresku bez poanti koje bi proizlazile iz unutrašnjih uzroka čitave drame. Nakon 28 godina vrijedi se zapitati: Ako je s tim ratom sve bilo u redu, kako glasi njegova oficijelna ocjena, a kasnija je socijalna, ekonomska i politička stvarnost u Hrvatskoj do vrha ispunjena korupcijama, prevarama, ogorčenjem i besperspektivnošću većine običnih smrtnika, zar to nije dovoljno šizofrena situacija koja zaslužuje debeli komentar u predstavi koja se temelji na tekstu koji opisuje baš takvo stanje?

Uobičajeno solidan ansambl kazališta Gavella, koji su ovaj puta sačinjavali Filip Križan, Ranko Zidarić, Tena Nemet Brankov, Ivana Bolanča, Enes Vejzović, Ivan Grčić i Đorđe Kukuljica, zavodljivo je odigrao taj svijet antijunaka s zagrebačke periferije, ali osim tog iščašenog krajolika vječnih gubitnika ništa značajnije nismo vidjeli. Pitamo se zar se ova priča zbiva baš u Hrvatskoj u najgore vrijeme ili negdje neznano drugdje. Tiču li se te teške masnice na koži glavnih junaka, koje osjećamo i danas, baš nas ovdje? To ova predstava nije pokazala i ta njezina anonimnost i hod po jajima aktualne zbilje najveća su joj slabost. Zašto kazalište srednje struje u Hrvatskoj tako često nije u stanju hrabro se pohrvati s najcrnjim dnom vlastitog društva, nego samo sebe tek oprezno gleda kroz ključanicu? Odgovor na ovu dilemu nudi već kronični osjećaj o gotovo patološkoj javnoj nemoći da se pogleda u ogledalo: s jedne strane ogorčeni čuvari oficijelne društvene slike neprestano se u nekoj otrovnoj izmaglici bore s imaginarnim političkim neprijateljima, a s druge strane intelektualne perjanice te iste stvarnosti stoje u vlastitom mulju, bez naročite želje da se s tim muljem zaista obračunaju. U splitskoj ‘Cigli’ to je 1998. ipak učinio Magelli, ‘ne zadovoljavajući se kazalištem koje bježi u iluzije imaginarnog spektakla’, kako je to ocijenila tadašnja kritika, ali to se nije usudio Dolenčić 20 godina kasnije u njezinoj zagrebačkoj verziji. Dokle god bude postojao taj već opjevani domaći angažman s figom u džepu, da se bude pošten i ono drugo, neće nam biti dobro ni u kazalištu ni u životu.

1/1