>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Pakao u Raju

Arpad Schilling, ‘Pansion Eden’ (Zagrebačko kazalište mladih): Porodična glavica luka pomalo se ljušti i na vidjeli izlazi istina o njihovim mračnim poslovima

Sve sretne porodice sliče jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način, napisao je na početku ‘Ane Karenjine’ Lav Nikolajevič Tolstoj. Porodična sreća obično je tiha i struji oko nas nenametljivo kao topli povjetarac, dok obiteljska nesreća u pravilu ima svoje ledeno ime, teška je kao kronična bolest i u stanju erupcije nosi sve pred sobom. Priča o jednoj takvoj nesretnoj porodici tema je predstave ‘Pansion Eden’ koja je u režiji Arpada Schillinga nedavno premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih. Redatelj je iz Budimpešte u Zagreb donio tematsku skicu pod nazivom ‘Furgon’, motiviranu stvarnom smrću sedamdeset i jedne sirijske izbjeglice u nekoj hladnjači u Mađarskoj na putu za Evropu. Ali tek susret sa ZKM-ovim glumcima dao je toj priči konačno usmjerenje prema malim i velikim zločinima koji se, ovdje u Hrvatskoj, u posljednjih 25 godina u mnogim porodicama guraju pod tepih.

Uvodna scena u ‘Pansionu Eden’ predstavlja tipičan prizor aranžirane obiteljske sreće: svečani stol, majka već odrasle djece drugi put se udaje, a ženik, uspješan poduzetnik, pompozno obećava da će od njegovog bogatstva i društvenih veza svi imati koristi. Jedan od sinova, svećenik, drži brzopoteznu misu nad svadbenim stolom, ostali izriču kratke i nespretne zdravice, ali kako slavlje odmiče, ta porodična glavica luka se pomalo ljušti i zrak se sve više ispunjava otrovnim splinom mutnih, mračnih i neraščišćenih porodičnih poslova. Tako će se saznati da je uspješan poduzetnik u posljednjem ratu žicom davio srpske zarobljenike, da poslovnim utjecajem drži u šahu ostale članove obitelji i da svi zajedno snose odgovornost za prodaju kombija krijumčarima izbjeglica, kombija u kojem se, negdje u Hrvatskoj, podavilo tridesetero nesretnika s Bliskog istoka. Saznajemo ponešto i o obiteljskim tragedijama, o sitnom rasizmu i o krupnim predrasudama prema drugima i drugačijima, i do kraja noći svadbena idila pretvorit će se u porodični pakao zločina, laži i prijevara, u koji se strovaljuju svi njezini članovi.

Primarna vrijednost ove predstave u tome je što ritam zločina nije scenski bombastičan u mjeri tzv. angažiranog kazališta, ali baš ta prigušenost i govorenje ispod glasa daju tom mračnom svjedočanstvu pravu snagu. Za doživljaj tog mučnog taloga presudan je na pozornici odnos svjetla i tame: osvijetljen je samo svadbeni stol, dok je ogroman okolni prostor pozornice u polumraku. Upravo na tim tamnim mjestima otkrivaju se istine o mučenjima žicom, o preprodaji kombija švercerima ljudima i o drugim prevarama, a bogati obiteljski stol postat će mjesto prenemaganja i laži. Tako ta porodična kuća duhova na kraju izranja kao čitavo hrvatsko društvo o kojem mnogi članovi žele imati dobro mišljenje, sakrivši ispod obiteljskog stola sve njegove opačine. Takav je i kraj predstave: sljedeće jutro u Pansionu Eden svi se bude nakon glamurozne svadbe dobro raspoloženi i uz maslac i meko kuhana jaja nejasno se prisjećaju neugodnih detalja od prošle noći, kao da se radi o bizarnom snu koji će brzo biti zaboravljen.

Ansambl ZKM-ove predstave u kojem nema lošeg mjesta, od Doris Šarić Kukuljice, Zorana Čubrila, Katarine Bistrović Darvaš i Rakana Rushaidata do Hrvojke Begović, Dade Ćosića, Urše Raukar i drugih, odigrao je ovu mračnu i suptilnu predstavu na visokom nivou, u mjeri svoje već poslovične kolektivne izvrsnosti. Kritički pogled na hrvatsku postratnu i današnju stvarnost, od kojeg mnogi domaći redatelji žele pobjeći, ostvaren je ovaj put zaslugom gosta iz Mađarske, na dostojan umjetnički način u odnosu na zemlju i vrijeme u kojima živimo.

1/1