>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Arpad Schilling: Orbanu sam rekao da zavarava svoj narod

Video kojim sam se obratio Orbanu pogledalo je oko 2,5 milijuna ljudi. Ekstremna desnica u komentarima me nazivala Židovom, Ciganinom, htjeli su me poslati u Izrael, u plinsku komoru. Moju majku i moju suprugu nazivali su govnima. Tek nekolicina ljudi je stala uz mene. Niti jedno kazalište iz Mađarske to nije učinilo

Nedavno je u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno izvedena predstava ‘Pansion Eden’ u režiji Árpáda Schillinga, jednog od najpoznatijih europskih redatelja mlađe generacije. Ove godine mađarske su ga vlasti proglasile prijetnjom za nacionalnu sigurnost, a njegova organizacija Krétakör stavljena je na crnu listu zajedno s drugima, poput Sorosevog Otvorenog univerziteta. Schilling sada živi u Parizu i čest je gost europskih kazališta.

Kriminalizacija siromaštva, uništavanje autonomije sveučilišta, prekrajanje ustava bez ikakve javne rasprave… To nisu samo tehnička ili politička pitanja, nego osnovne vrijednosti Europe, za koje se najveći dio čovječanstva borio stotinama i tisućama godina

Za svog videoobraćanja prije dvije godine mađarskom premijeru Viktoru Orbanu niste nosili hlače. Kritika smatra da ste time željeli istaknuti ranjivost pojedinca koji samostalno prosvjeduje protiv vlasti. U međuvremenu je, barem u vašem slučaju, postalo evidentno da u mađarskim umjetničkim krugovima nedostaje solidarnosti i da većina liberalnih intelektualaca šuti kad se radi o Orbanu. Je li riječ o tome da se boje izgubiti privilegije?

Razlog mog videoobraćanja bila je politika mađarske vlade prema migracijama. Vlada je provela tzv. nacionalne konzultacije, odnosno svakom je građaninu Mađarske, pa onda i meni, uputila dopis s upitnikom od sedam pitanja. Kad sam otvorio kuvertu i pročitao pitanja, postao sam ljut. Kao građanin Mađarske shvatio sam da se iz državnog proračuna, putem poreza koje i sam plaćam, financira propaganda puna mržnje i lažnih vijesti. Manipulativna pitanja sugerirala su zaključke i činjenice koje su slabije informirani i manje cinični građani jako lako mogli pogrešno razumjeti. Kvaliteta upitnika, kako sadržaja tako i njegove forme, bila je poražavajuća. Osjećao sam se poniženo, kao da da mi je netko pljunuo u lice. Otišao sam nazad u svoj stan i zamolio suprugu da izađe sa mnom na terasu i snimi ono što sam imao reći Orbanu. Bio sam u gaćama jer sam s jedne strane tako zamišljao ljude koji su formulirali ta pitanja, a s druge strane to je bio način da osiguram da što veći broj ljudi vidi i podijeli video na društvenim mrežama, koje su odlične za takav vid obraćanja. Mnogi su mogli vidjeti što bijedni čovjek govori kralju u facu: da radi loše stvari, da zavarava svoj narod i da život ranjivih čini još užasnijim.

Stvarnost koju je odobrio Fidesz

Video je pogledalo oko 2,5 milijuna ljudi. Dobio sam nekoliko stotina komentara, od čega jednu trećinu od ekstremne desnice. Nazvali su me Židovom, Ciganinom, htjeli su me poslati u Izrael, u plinsku komoru. Moju majku i moju suprugu nazivali su govnima. Poslije toga me potpredsjednik vladajuće stranke proglasio prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Tek nekolicina ljudi je stala uz mene. Ali istaknute ličnosti kazališne scene ostale su nijeme. Bilo je kazališta u inozemstvu koja su stala uz mene, koja su slala pisma podrške i otvorena pisma, ali niti jedno kazalište iz Mađarske to nije učinilo. Moja priča je tek jedan primjer. Neki drugi prošli su mnogo gore: izgubili su posao, obitelj, profesiju, puno toga. Solidarnost je vrlo slaba u Mađarskoj. Razlog je taj da za veliku većinu ljudi trenutna situacija možda nije gora od onih u prošlosti ili nije lošija u odnosu na to kakva bi danas mogla biti. Sadašnja je vlast na svakom nivou onemogućila protok točnih informacija, pa se najveći dio populacije zapravo nalazi izvan realnosti, nemaju mogućnost vidjeti ili čuti drugačiju interpretaciju svijeta – sve što mogu dobiti je stvarnost koju je odobrio Fidesz.

Do sada je trajao općeprihvaćeni status quo: postoje određeni krugovi i ljudi koje se ne dira i to je razlog zašto su ti krugovi postali poprilično lijeni. No Fidesz jasno pokazuje koji krugovi mogu eksplodirati. Jasno je da je Orbanov cilj povećanje pritiska na skupine koje se usuđuju biti kritične prema potezima vlade. A postoji samo nekoliko onih koje se usuđuju oduprijeti, većina traži dogovor, kompromis. Nema javne rasprave o pitanjima i temama. Sve se radi u stalnoj panici i vrlo brzo, tako da ti krugovi pokušavaju dobiti dodatno vrijeme. Direktori javnih institucija misle, ili se pretvaraju da misle, kako državna funkcija znači neutralan i nekritički odnos spram aktivnosti vlade. Osobno mislim da se rukovoditelj neke državne institucije, ukoliko je dotična institucija aktivna u području koje se bavi intelektualnim i moralnim pitanjima, jednostavno ne može pretvarati da je neutralan. Mora podići svoj glas kad vidi da se građani svjesno guraju u glupost i da postoji svjesno poticanje na mržnju. Nedostaju nam istupi koji nas upozoravaju na potrebu da budemo ljudi, slobodni i solidarni. Nedostaju nam izjave kojima se ne želi utjecati na rezultate sljedećih izbora, već se pozornost želi skrenuti na neka osnovna pitanja i probleme. Kriminalizacija siromaštva, uništavanje autonomije sveučilišta, reduciranje slobode akademskih istraživanja, potpuna dominacija medija, konstantno prekrajanje ustava bez ikakve javne rasprave… To nisu samo tehnička ili politička pitanja, nego osnovne vrijednosti Europe, za koje se najveći dio čovječanstva borio stotinama i tisućama godina. To nije šala, to nije samo dobro režiran performans. To je sama država ili sama nacija, sami izaberite.

Orban Njemačkoj osigurava stabilne i pouzdane glasove u Europskom parlamentu, a vlada njemačkim ulagačima nudi ozbiljne porezne olakšice. Njemački je politički i ekonomski interes da se on zadrži na svom položaju

Što se dešava s opozicijom, s mađarskom ljevicom?

Teško je definirati što te ljevičarske stranke predstavljaju u vladi. Što žele učiniti? Što je za njih najvažnije? Što mogu ponuditi? Teško je reći. Za sada pokušavaju učestvovati u demonstracijama na ulici. Sada se sve stranke u opoziciji zalažu za ‘narod’. Prava ljevica razvija se u krugovima neomarksista. Postoje ljudi u svojim dvadesetim i tridesetim godinama koje to interesira. Oni shvaćaju da moramo kritizirati sustav, a ne samo vladu. Sindikati do sada nisu previše napravili, možda zbog svojih snažnih interesa. Konkretno, krug ljudi bliskih vlasti proteže se jako daleko, tako da su se do sada mogli izvući iz svih velikih promjena. Aktualni zakon o prekovremenom radu, koji je predsjednik Mađarske prihvatio bez ikakvih pitanja, pritišće i jedan dio sindikata. Ranije su obećavali organiziranje štrajkova ako predsjednik potpiše zakon. Vidjet ćemo.

Demonstracije u Budimpešti se nastavljaju. Po vama, zašto izostaju jači pritisci međunarodne zajednice, Europske unije i Bruxellesa na službenu Budimpeštu?

Fidesz je član Europske pučke stranke. Orban Njemačkoj osigurava stabilne i pouzdane glasove u Europskom parlamentu, a vlada njemačkim ulagačima nudi ozbiljne porezne olakšice. Njemački je politički i ekonomski interes zadržati Orbana na njegovu položaju. Ako Njemačka to želi, praktički nije bitno tko u Europi ima suprotan stav. Osim toga, mislim da Orbanovo ponašanje i općenito govoreći ‘mađarski plijen’ privlači dosta ‘velikih igrača’ i ‘političkih hijena’.

Smatrate li i dalje nužnim da se umjetnost koristi za slanje poruke o društvenoj promjeni, kad je evidentno da to nije dovoljno? Mislite li još uvijek da je moguće razdvojiti vašu ulogu u kazalištu od vaše aktivističke pozicije?

Kazališta u kojima radim u Europi državne su institucije. Sustav kazališta zapravo je europski izum. Osobno mislim da je to važno, kao i to da država financira i podupire kulturne institucije u kojima se ljudi mogu baviti temeljnim moralnim pitanjima. Za mene aktivizam znači da ne čitam samo vijesti, već da, ako mogu, pokušam pomoći i u nekim važnim pitanjima. Budući da imam taj aktivistički dio sebe, kazalište mi je sve više mentalna i emocionalna ‘radionica’. To nije ideološki, već psihološki laboratorij. Najviše me zanima da pokušam shvatiti na koliko se različitih načina pogrešno razumijemo, kako lažemo sebe i druge, zašto nastojimo izbjeći teža rješenja.

Slijedite li Brechtov ideal o kazalištu kao čekiću za oblikovanje stvarnosti?

Možda je to bilo tada. Danas je tržište veće.

Profit za oligarhe

Jeste li osobno platili veliku cijenu zbog zauzimanja jasnog javnog stava u vezi Orbana?

Potpuno suprotno. Iz svega toga puno sam naučio, posebno o sebi. Nakon nekog vremena osjetio sam da sam dao previše, da ne mogu više ništa dati borbi. Kad sam shvatio da sam već bio sit ponašanja ljudi s kojima dijelim istu profesiju, napustio sam državu zajedno sa svojom obitelji. Ne znam koliko dugo će tako biti, ali nemam se na što žaliti. Nastavljam pratiti događaje i nastavljam tražiti načine na koje mogu učiniti nešto protiv ljudske ranjivosti.

Mađarska ima dobre ekonomske pokazatelje i Orban na tom planu ostvaruje dobre rezultate. Istovremeno, kritičari ističu da u Mađarskoj postoji veliko siromaštvo, da je zdravstveni sustav izrazito loš, da je velik broj beskućnika, da vlada korupcija… Koje je vaše mišljenje o mađarskom društvu danas? Što se zapravo događa u državi ograđenoj žicom, gdje svaki granični prijelaz izgleda kao ulaz u zatvor?

Kad imate dva i možete dobiti četiri, onda ste napravili poboljšanje od sto posto. Kad imate deset i postignete dva više, poboljšanje je samo 20 posto. Sve ovisi o skali. Sve je relativno. Istina je da turisti u velikom broju dolaze u Mađarsku, posao cvjeta i proizvodi profit za oligarhe u vlasti, koji sve posjeduju: zemljišta, tisak, građevinske tvrtke, bankarski sektor, igre na sreću i tko zna što još. Kako bi napredovali, prvi kriterij je uvlačenje u guzicu ili cinizam. Ljudi doista više troše u trgovinama, u kojima mogu kupiti glupe i jeftine kopije zapadnoeuropskih originalnih proizvoda. I stalno govorimo: ‘Iduće godine bit će još bolje, do tada ćemo promatrati birokrate, njihove ogromne trbuhe i podbratke.’ A oni rade ono što svi od njih očekuju: obilaze svaki dio Mađarske, baš kao i prije četrdeset godina. Mađarska je mnogo više od smiješnog dijela Europe. Stalno grade stadione, ulijevaju milijarde i milijarde u profesionalno gotovo nepostojeći mađarski nogomet, dok se u međuvremenu institucije čiste od ljudi koji su donijeli ili bi ubuduće mogli donijeti postignuća zemlji. U sustavu postoji puno novca, ali nema mašte ili ideje kako ga iskoristiti.

U jednom od intervjua izjavili ste da što više putujete, sve više shvaćate da bi Europa mogla skliznuti dublje u populizam, nacionalizam, rasizam i izgradnju zidova. Vidimo da se većina toga već događa, ali možete li vidjeti i prostor za optimizam?

Nada nikad ne umire. Kad ljudi izgube um, uvijek bude velikih žrtvi. Bila bi potpuna glupost da ovu uzročno-posljedičnu stvar ne može shvatiti sve više ljudi. Ako ne, opet dobro, onda ćemo biti slomljeni prirodnim odabirom. U najgorem slučaju, Bog će odrediti sudbinu ovog projekta na svoj način.

1/1