>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Umjetnost jednog glumca

Lee Delong, ‘Mistero Buffo’ (Kazalište Grupa i Triko cirkus teatar): Šivak je suptilno, ali baš zato uvjerljivo, oslikao svijet 13. stoljeća, isporučivši ga kao da je današnji

Kako je lijepo vidjeti glumca koji na sceni suvereno vlada svojim glasom, gestom i pokretom. U monodramama se to najbolje vidi, ali je i najteže izvesti: glumac je sam na pozornici, svi gledaju samo u njega i sve vrline i mane usamljenog protagonista, suočenog sa svijetom i svemirom, odmah su vidljive. Gledali smo majstore monodrame kao što su Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović ili Ljuba Tadić, u novije vrijeme to je Vilim Matula, ali mnogo ih više u samom vrhu i nema. U monodrami ‘Mistero Buffo’, prema tekstu Darija Foa i u režiji Lee Delong, gledali smo Dražena Šivaka kao takvog glumca bez mane, koji je na savršen način iskoristio sve svoje artističke alate da nam ispriča priče iz talijanskog 13. stoljeća o vladarima, razbojnicima, svećenicima, trgovcima i običnim ljudima.

S obzirom na to da Dario Fo dolazi iz svijeta commedie dell’arte, mogao je Šivak lako izabrati ludiranje i izrugivanje na sceni, ali upravo to nije učinio. Postoji naime s jedne strane humor na prvu loptu, a s druge strane fina ironija, ali između njih je najčešće razdaljina od tristo milja. Na toj udaljenosti su nekako smješteni i kazališna umjetnost i jeftin teatar. Ovog puta predstava ‘Mistero Buffo’ bila je istinska umjetnost jednog glumca. On nam je suptilnim, ali baš zato uvjerljivim gestama i neagresivnim, ali baš zato prodornim i razoružavajućim glasom oslikao jedan davni i ružni svijet, rafinirano nam ga isporučivši kao naš današnji. Jednako su nas tlačili brutalni trgovci i svjetovni i vjerski vladari u doba renesanse, kao što nas danas bez milosti gnječe bešćutni bankari i bezukusni politički birokrati i vjerski poglavari. Tri priče Darija Foa koje priča Šivak zamišljene su kao narodne storije prožete mediteranskom ironijom, o odnosu bogatih i siromašnih, o vjerskim fantazijama i o ‘papi koljaču’ Bonifaciju VIII., ali ono što je u svemu tome ‘opijum za narod’ nisu toliko politička ili vjerska uvjerenja, nego presudno podložnost i strah svake ljudske duše pred moćnicima i nevoljkost da se izabere put vlastite nezavisnosti. Zato nam Šivak ovom predstavom također želi reći da on sam, kao glumac i kao čovjek, pokušava dostići elementarnu odvažnost da se od prljavština svijeta odmakne u svoju osobnu slobodu. Zato je njegov scenski iskaz jednako tako lak koliko i težak. I Šivakov profesionalni put zahtjevan je, ali i oslobađajući: put glumca koji ne pristaje da dugo vremena bude rob institucija (a radio je u mnogim kazalištima), nego traži da susret s teatrima, gradovima i ljudima bude jednak mjeri njegove unutarnje volje i potrebe.

Isti je slučaj i s autorom teksta Darijem Foom. Iako je bio prvi čovjek iz kazališta koji je za svoje drame dobio Nobelovu nagradu, njegov otpor prema svim vrstama autoriteta nikada nije prestajao. Često su njegovi scenski kalamburi bili mješavina pučkog humora, teatra apsurda i političkih analiza okrenutih naopako, ali i onda kada su mu policija, država i crkva bili za vratom, on je uporno uzvikivao: ‘Kradite malo manje!’ Veliku zaslugu za ovu predstavu ima i američko-francuska redateljica Lee Delong, također i glumica koja je za ulogu u pariškoj predstavi ‘Usamljena žena’, opet prema Foovu tekstu, dobila nagradu za najbolju glumicu na prestižnom festivalu MESS 2007. u Sarajevu. Posljednjih godina surađuje sa zagrebačkim Triko cirkus teatrom kao voditeljica radionica kazališnog klauna i redateljica.

U zagrebačkoj predstavi ‘Mistero Buffo’ susrele su se tako sudbine troje ljudi: jednog genijalnog i angažiranog pisca, jedne strpljive i promišljene redateljice i jednog suptilnog i posvećenog glumca. Netko je rekao: pamet, talent i sloboda osnova su svakog dobrog kazališta.

1/1