>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Zacementirano malodušje

Sebastijan Horvat, ‘Cement’ (Zagrebačko kazalište mladih): Trebamo li zaista ostaviti svaku nadu ukoliko ulazimo kroz vrata bilo koje utopijske ideje?

Jednom su pitali ruskog pravoslavnog svećenika bi li trebalo srušiti veliki Lenjinov kip u centru Moskve. Kao što znamo, Lenjin baš i nije bio gorljivi pristalica pravoslavlja, a crkva u Rusiji u njegovo je vrijeme podosta stradala. Svećenik je odgovorio: ‘Ne bi ga trebalo srušiti, jer i Lenjin pripada našoj prošlosti.’ Predstava ‘Cement’ prema tekstu Heinera Müllera, koja je nedavno premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, pokušava odgovoriti na pitanje ostaje li nešto nakon socijalizma i na to pitanje odgovara niječno.

Počinje scenama u kojima u Rusiji ‘revolucija jede svoju djecu’, kada revolucionari strijeljaju radnike koji protestiraju zato što sada, za vrijeme narodne vlasti, strojevi ne rade, a završava tako što netko iz ‘radničkog’ glumačkog ansambla cijepa jugoslavensku socijalističku zastavu. Originalno, Heiner Müller je ovaj komad pisao 1960-ih godina smrzavajući se u nekom sobičku Istočnog Berlina i ukazujući putem teatra na devijacije u prakticiranju komunizma u DDR-u, zbog čega je bio više gladan nego sit. Danas, 70 godina kasnije, redatelju Sebastijanu Horvatu ‘Cement’ je poslužio da pokaže kako bismo trebali ostaviti svaku nadu ukoliko ulazimo kroz vrata bilo koje utopijske ideje, zvala se ona sloboda, jednakost, ljubav ili patriotizam. Kako predstava protječe, nad glavama publike se nakuplja otrovni splin uvjerenja kako se i u socijalizmu, i u globalnom neoliberalnom kapitalizmu nakon njega, jednako beznadno rinta, a svaka ideja boljeg društva i pravednijih odnosa odlazi unepovrat s prvom jesenjom kišom. Scenografija prazne scene Igora Vasiljeva, na kojoj se smjenjuju egzekucije lijevih i desnih, kao da nam šapće kako je prošlost jedan sveopći masakr, a sadašnjost globalni radni logor, iz čega izlaza nema.

Glumački ansambl koji čine Rakan Rushaidat, Sreten Mokrović, Ugo Korani, Pjer Meničanin, Dado Ćosić, Barbara Prpić, Petra Svrtan, Milica Manojlović, Tina Orlandini, Milivoj Beader, Vedran Živolić, Mateo Videk, Nataša Kopeč i Toma Medvešek, igra iz sve snage ovu mračnu imaginaciju čovjekove sudbine i kao da tim furioznim ritmom želi zakucati posljednje čavle u mrtvački sanduk ove scenske depresije. Sa scene nam glumci poručuju da ni ta važna sfera, ljubav, neće biti moguća, jučer, danas ili sutra, jer je ona po definiciji povezana s klasnim, rodnim i seksualnim podjelama muškaraca i žena i određenjima gdje je čije mjesto u kuhinji i u krevetu. Ima li dakle nade ili je sve gotovo? Ili, kako se pita dramaturg predstave Milan Marković Matthis, jesmo li danas, ovako pametni, cinični i realistični, uopće sposobni za utopiju? Jesmo li, nakon svega, sposobni za ljubav? U tom smislu, predstava ‘Cement’ neka je vrsta poziva na debatu, ali u takvoj diskusiji ova izvedba, mora se reći, ne stoji baš dobro jer u toj, kako sama tvrdi, sveopćoj malodušnosti današnjice sama ne želi zauzeti jasan stav.

Što dakle treba reći o ljubavi koja u ovoj izvedbi predstavlja rubni kamen, kako svakog (političkog) angažmana tako i iskrenog odnosa dvoje ljudi? Treba reći ono, ukoliko to nije pretenciozno, što je vaš izvještač zapisao u programskoj knjižici pred premijeru ove predstave, a to je da bi neka vrsta poruke iz boce glasila da ljubav, koja nema nikakve šanse pred ovim svijetom, jest ona koja ne poznaje nijednu dogmu, koja je autsajderska, koja se žrtvuje i uvijek je na gubitku. To je ljubav koja osim slobode i strasti poznaje i razumijevanje, nostalgiju i suzu u oku. Takva ljubav je ona sila, vjerujemo, koja zaista vrijedi i koja će na kraju preživjeti. Po našem mišljenju, takvog tragičnog optimizma u ovoj predstavi, nažalost, nije bilo.

1/1