>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Život u doba izolacije

Hrvoje Korbar, ‘Ja ću pričati, a ako me netko čuje…’ (ZKM, online): Izvedba koja vjerno prikazuje male ljudske brige pred velikom opasnošću

Iako će teatri ovih dana otvoriti svoja vrata, još uvijek, zajedno s glumcima, živimo u nekoj vrsti produžene karantene. Naravno, više nema onih turobnih slika sablasno praznih ulica s vidljivim znakovima oštećenja od potresa, kada je Zagreb u pitanju, ali je i dalje ostao sklupčan taj osjećaj da nam je duša blokirana i da je puno toga u nama obamrlo. Još uvijek nam se čini da je sve čudno i nenormalno, tjeskobni smo, loše spavamo i nije nam dobro u želucu i glavi. Takav koktel našeg sadašnjeg stanja predstavljao je polaznu točku za predstavu ‘Ja ću pričati, a ako me netko čuje…’, koja je u online verziji ovih dana premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ova predstava nastala je prema tekstovima studenata dramaturgije zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Ivone Marciuš, Anonimnog Autora, Petre Pleše, Patrika Gregureca, Karle Leko, Karle Mesek, Mihovila Rismonda, Emme Kliman i Marina Lisjaka, pod vodstvom njihova profesora Tomislava Zajeca i u režiji prilično obećavajućeg mladog redatelja Hrvoja Korbara, koji se već pročuo (‘Gospodine Samsa, što je to s vama?’, ‘Ćelava pjevačica’) po predstavama jakog kritičkog nerva i kataklizmičke intonacije.

ZKM-ova izvedba strukturirana je kao devet etapa uglavnom ‘sobnog raspoloženja’, u kojima njeni junaci, preplavljeni lošim vijestima o koroni i zemljotresu, muku muče sa svojim kaotičnim mislima, brigom za roditelje i prigušenim povicima na sebe i cijeli svijet. U toj seriji neveselih monologa, neki su rezignirani, neki bijesni, neki su pomalo filozofski pomireni sa sudbinom, ali se svi nalaze izolirani u svemiru ili unutar četiri zida. Od suočavanja sa šokantnom stvarnošću do melankoličnih sjećanja, od tinejdžerskih ljubavi u doba velikog straha, do jedva prigušenih glasova s otomana ili bijesnih političkih poruka s balkona – svi akteri, stari i mladi, nalaze se zaustavljeni pred nečim što je za sve nas nepoznato, moćno i opasno.

Značajna vrijednost ove predstave u tome je što se ona ne propinje na zadnje noge pred dramatičnom temom planetarnih razmjera i nema ambiciju odgovoriti na sva pitanja prije smaka svijeta. Sve su to male ljudske brige pred velikom opasnošću; sućut prema bližnjima ili prvima do sebe, skromna samokritičnost, tjeskobno lamentiranje s knedlom u grlu ili tek jednostavna želja za bliskošću u doba izolacije. U tom smislu ZKM-ov ‘Ja ću pričati, a ako me netko čuje…’ nije nalik Čehovljevoj noveli ‘Paviljon broj šest’ ili LaButeovom komadu ‘Sudnji dan’, kada karantena ili planetarna opasnost predstavljaju okidač da se pretresu bolna intimna ili društvena pitanja. U ovoj priči glavna tema su današnji ljudi koji trpe, preplavljeni brigom i strahom i suočeni s činjenicom da oni ili ljudi oko njih mogu umrijeti. Ova predstava također ne želi krupnim slovima ispisati odu vlastitoj humanosti, već nam se ispovijedi njenih svakodnevnih junaka u četiri zida jednostavno čine ljudski iskrenima i mi im zato vjerujemo. Na taj način ova izvedba, preko zanimljivih radova mladih dramaturginja i dramaturga, predstavlja vjeran rendgenski otisak današnjeg stanja u dušama ljudi koje poznajemo, među koje i sami spadamo. ZKM-ovi glumci Milivoj Beader, Zoran Čubrilo, Dado Ćosić, Nataša Dorčić, Ugo Korani, Jasmin Telalović, Petra Svrtan, Marica Vidušić i Vedran Živolić umješno su iznijeli ovu premijeru u ograničenim uvjetima online izvedbe, s kamerama i pred praznim gledalištem. Ono što sa zanimanjem treba pričekati bit će mogući trenutak premijere ove izvedbe pred publikom, s dodatnim iskustvom svih nas da smo preživjeli nešto čemu se ni u snu nismo mogli nadati.

1/1