>

novosti logo

Kronika Kronika

Klik dug 15 godina

Još prije desetljeća i pol struja je Ranku Bjelivuku dovedena do same kuće u Džaperovcu, seocetu na Kordunu nedaleko Vojnića, u metalni ormarić kraj ulaznih vrata. I tu je elektrifikacija završena

Iako u posljednje vrijeme situacija s dovođenjem struje u povratnička domaćinstva na Baniji i Kordunu, postaje bolja, još uvijek postoje kuće i ljudi u njima koji čekaju priključak. Skupljaju papire, kucaju na vrata, pišu molbe i zamolbe, mole i kume da im se vrati ono što su prije 40 godina imali, uglavnom sami odradili i platili. Dva su osnovna problema; udaljenost njihovih izoliranih kuća od strujnih mreža što iziskuje posebne troškove distributera, i cijena ponovnog priključka koja prelazi 7.000 kuna.

Ranku Bjelivuku (87), jedinom i vjerovatno posljednjem stanovniku Džaperovca, seoceta na Kordunu nedaleko Vojnića, nedostaje novac za priključak. Dovođenje struje do njegove kuće karlovačka Elektra davno je riješila. Još prije 15 godina, u sklopu elektrifikacije sela Donja i Gornja Brusovača i Džaperovac, struja je Bjelivuku dovedena do same kuće, u metalni ormarić kraj ulaznih vrata. Preostalo mu je da plati 7.500 kuna kako bi jednim ‘klikom’ u njegovom domu ponovo bilo uvedeo svjetlo. No magični ‘klik’ odgađa se već petnaest godina, a prema svemu sudeći, naredat će se tih godina još. ‘Taj novac za priključak ja nemam, niti ću ga ikada imati’ - kaže Branko Bjelivuk.

- Moja mirovina je 1.000 kuna, jedva preživljavam i niti jedan mjesec ne mogu ništa uštedjeti, a kamoli skupiti toliki novac za priključenje struje koja mi je tu pred vratima. Vidite, ovaj Elektrin ormarić postavljen je prije 15 godina tik do ulaznih vrata. Znam da je toliko potrebna struja unutra, a ja ne mogu do nje. Ormarić već pomalo prekrivaju loza i drač. Za par godina neće se ni vidjeti, a meni je već dozlogrdilo krčiti i obrezivati oko njega, sve se nadajući kako će netko doći da me priključi, pa da lakše dođe do ormarića. E, sad mi je dojadilo, nek zaraste. Ja više nemam snage, jer 15 godina je sasvim dosta. Nisam se ženio, roditelji su pomrli, nemam roda ni poroda i vrag zna tko će poslije mene živjeti u ovoj kući, vrlo vjerovatno nitko. Pa neka onda spajaju struju kome hoće, vrag ih odnio - kaže razočarani Ranko Bjelivuk.

Želeći saznati u kojoj mjeri Centar za socijalnu skrb u Karlovcu može financijski pomoći Ranku Bjelivuku da mu bude priključena struja, nazvali smo Centar. Kako je ravnateljica trenutno na godišnjem odmoru, pitanje smo postavili njenoj zamjenici Maji Fuks Mazarek.

- U nekim slučajevima možemo izaći u susret ljudima da priključe struju, ali mora biti zadovoljeno nekoliko uvjeta. U svakom slučaju, ne možemo pokriti cijeli iznos već odrediti jednokratnu naknadu, a za ostalo stranka se mora snaći na druge načine - odgovorila je ova državna službenica. Kada smo ju zamolili da nam objasni kakve uvjete ovoga trenutka zadovoljava Bjelivuk, a takve podatke bez teškoća dobivamo u drugim Centrima za socijalnu skrb (nedovoljan radni staž npr.) zamjenica ravnateljice odgovorila je da ‘takve podatke Centar ne smije davati novinarima’. Objasnili smo da ćemo u tom slučaju ići redovnim putem, dakle poslati službeni upit na koji su iz Centra dužni u zakonskom roku odgovoriti. No Maja Fuks Mezarek bila je jasna da jasnija ne može biti.

- Naravno da ćemo na vaš upit odgovoriti, ali, odmah da znate, odgovor će biti da vam na taj upit ne možemo dati podatke.

U davna vremena kad je na Kordunu, a i u Džaperovcu, struje bilo koliko hoćeš, Ranko Bjelivuk je neko vrijeme radio u Šumariji, a zatim se zaposlio u karlovačkom građevinskom poduzeću Vijadukt gdje je radio 15 godina. Zbog nesretnog pada otišao je u invalidsku mirovinu, a priznat mu je invaliditet prve kategorije.

- Tokom godina, promjenom vlasti, izbijanjem rata, bježanije i povratka, oko moje mirovine sve se nekako pobrkalo, pa mislim da ne ostvarujem ono što mi pripada. Mislim da je premalo samo 1.000 kuna za stopostotnu invalidnost i nesreću na poslu. Kao da mi invalidnost više nije priznata - žali se Ranko.

Kad je u ljeto 1995. godine zagrmjela Oluja, Branko je shvatio je da je vrag odnio šalu, pa se skrivao u šumi povrh sela. Otišao je na Petrovu goru gdje se, poput nekakvog Robinzona skrivao, nasmrt uplašen, sve do prosinca 1995. godine, bojeći se svega i svakoga. Od nekakvih salonitnih ploča napravio je sklonište, a noću se spuštao u opustjela sela otkopavajući ispod snijega zaostali krumpir.

- Negdje oko Nove godine otkrili su me pripadnici Hrvatske vojske i odveli me u Vojnić, u nekakav prihvatni centar gdje sam proveo više od 5 godina. Bilo nas je tamo još, nitko nas nije maltretirao, redovito smo dobivali hranu, ali zašto smo bili tako dugo tamo, ni danas mi nije jasno. Sjećam se da nam je policija rekla da nas tamo čuva od nekakvih razbojnika koji harače po našim napuštenim selima i da je opasno još se vratiti. Ipak, nakon pet dugih godina, došao je dan kada sam se 2000. godine našao pred svojom, davno napuštenom kućom u Džaperovcu. Roditeljska kuća bila je bez krova, razvaljena, sve iole vrijedno pokradeno. Počeo sam prvo popravljati krov, a dalje je, malo pomalo, bilo sve bolje. Tražio sam obnovu kuće, uvođenje struje i vode, ali su moje molbe završavale u nečijim ladicama, možda i u koševima za smeće, pa ništa do dana današnjeg nisam ostvario osim mirovine. A i ta mirovina je nekako sprčkana i vjerujem da sam u velikoj mjeri zakinut. Osjećam se prevaren u svakom pogledu - jada se Ranko Bjelivuk.

Prolaze tako dani ovom vremešnom samotnjaku, svako malo ruši ga nizak tlak, posljedice nedavnog moždanog udara itekako su vidljive, a stare kosti sve više škripe. Kad god ulazi ili izlazi iz kuće, sivi ormarić u kojemu je struja, podsjeća ga na nevolju. Velika želja da posljednje godine života provede uz rasvjetu i muziku s radio prijemnika, sve je dalje od Ranka Bjelivuka, Robinzona iz Džaperovca.

1/3