Ekološka kriza u središtu je pažnje javnosti, od globalnih protesta 20. septembra, preko samita UN-a za spas klime održanog 23. ovog mjeseca, ali i zbog fenomena švedske tinejdžerice i aktivistkinje, šesnaestogodišnje Grete Thunberg, koja je dramatično zaoštrila diskurs brige oko opstanka Zemlje svojim pokretom školskih štrajkova i mobilizacijom mladih, kojima su se na protestima širom svijeta pridružile šarolike koalicije prosvjednika u milijunskom broju, od ekoloških aktivista pa sve do dijelova sindikata u nekim zemljama.

‘Razvijene privrede i društva, koja su se najviše okoristila razvojem infrastrukturne industrije fosilnih goriva, snose i najveću odgovornost. Klimatske promjene neposredno su povezane s globalnom klasnom borbom’, piše Jodi Dean

Usprkos toj novoj inscenaciji, od samita u New Yorku koji je sazvao glavni tajnik UN-a António Guterres nije se mnogo očekivalo, a pitanje je i jesmo li išta dobili. Mejnstrim mediji pišu o tome kako Angela Merkel predvodi klimatsku inicijativu 60 globalnih lidera, no među njima i dalje nema sloge. Velike države, ne sve jednako, nikako da se slože ni oko minimuma obaveza na akciju koju bi poduzele. Jest, istina je da se devedesetak kompanija obavezalo na nultu emisiju štetnih plinova do 2050. godine, da je Merkel najavila da će njezina država udvostručiti svoje financijske obaveze za borbu protiv klimatskih promjena na četiri milijarde eura, dok je francuski predsjednik Emmanuel Macron zaprijetio da Francuska neće potpisivati trgovinske sporazume sa zemljama koje ne pristaju na Pariški sporazum o klimatskim promjenama. No to zvuči kao prazna puška, jer nam odmah na pamet pada SAD, ali i neke druge velike zemlje koje sporazum nisu potpisale. Macron je rekao i da su se međunarodne organizacije obavezale dati 500 milijuna dolara dodatne pomoći da se zaštite svjetske prašume. Ali kad se ciljevi konkretiziraju u nekom radikalnom pravcu, kao što je teza o iskorijenjenju korištenja ugljena, što je bio i Guterresov prijedlog, stvari odmah zapnu. Merkel je rekla kako bi se od njegove upotrebe odustalo 2038. godine, dok Kina i Indija, kao veliki potrošači, o svemu tome šute. A američki predsjednik Donald Trump nije ni sudjelovao u razgovorima o klimatskim promjenama, iako je nakratko došao na samit, ali samo da bi provocirao svojom nezainteresiranošću za temu.

No pustimo globalnu političku klasu i pogledajmo što se sve preporučuje kako bi se dramatično stanje uništavanja okoliša zaustavilo, a štete barem počele sanirati. Tako George Monbiot, poznati kolumnist ‘Guardiana’ specijaliziran za klimatska pitanja, osim što snima spotove s Gretom Thunberg, u jednom svom članku preporučuje da bismo za dobrobit života na Zemlji trebali ograničiti ‘pravo’ na bogatstvo najbogatijih, one manjine koja drži u svojim rukama većinu svjetskih financija. Cijeli diskurs je pomalo moralistički i samim time utopistički, u negativnom smislu tog pojma. Nakon što ispravno primjećuje da se ogromna bogatstva akumulirana u premoćnih pojedinaca automatski prevode u velike okolišne štete, bez obzira na osobne namjere onih koji ta bogatstva posjeduju, on navodi puno primjera kako djeluje paradoksalna logika kapitalizma kakav danas imamo. Od toga da se skupovi o zaštiti okoliša koje organiziraju velike kompanije, pa tako nedavno i Google u resortu Verdura na Siciliji, pretvaraju u parade bogatih i moćnih, koji su tamo stigli u 114 privatnih aviona, svojim megajahtama i superautomobilima, čime su više doprinijeli zagađenju nego što su svojom pričom nešto postigli. Ma kako zelenim bio, ako imaš višak novca, piše Monbiot, ti ćeš ga nemilice trošiti, rasipajući tako resurse, pa je jedini lijek protiv te ekscesne potrošnje dijeta. Ako smo svjesni da treba postojati minimum prihoda potrebnih za preživljavanje, pa to i različito mjerimo, trebali bismo odrediti i maksimum preko kojega nitko svojim prihodima ne bi smio prelaziti. Psihološki, bogati su i manje empatični od siromašnih, skupi auti ne staju na zebrama, a oni koji su se domogli novca ne mare ni za djecu oboljelu od raka itd. Ni ekološki ‘osviješteni’ bogataši, poput Billa Gatesa, nisu od pomoći u zaustavljanju klimatskih devastacija. On stalno, pa i u jednom intervjuu ‘Financial Timesu’, kao rješenje za sve predlaže inzistiranje na (svojim) novim visokim tehnologijama, koje bi zamijenile stare i štetne. No pitanje je i koliko su nove tehnologija za okoliš bezopasne, a nama je urgentnije zaustaviti neke procese nego pokretati nove. Ma koliko solarnih panela postavili, to neće riješiti ništa ne bude li se istovremeno prestalo s proizvodnjom fosilnih goriva, nafte i ugljena. Pogone na ta goriva treba zatvoriti odmah, a ne kada im isteče rok trajanja, želimo li spriječiti da se zagrijavanje planeta ne poveća preko 1,5 stupnjeva. Monbiot poziva na strukturne promjene i političku intervenciju vladajućih, uz svijest da se svi problemi ne mogu riješiti novcem. On poziva i na radikalnu promjenu načina života, u kojemu bismo se učili novoj umjerenosti, gdje glavni zakon funkcioniranja društava ne bi bio maksimalizacija bogatstva. Postoji i termin za tu novu filozofiju, a njega je skovala Belgijanka Ingrid Robeyns i on glasi limitarijanizam. Mora postojati limit koji se nameće količini prihoda i bogatstva koje jedna osoba smije posjedovati. Višak novca omogućuje nekim ljudima i koncentraciju viška moći, kako na radnim mjestima tako i u politici. Novac donosi nesrazmjerni utjecaj, pa i najštetniji oblici proizvodnje mogu koruptivno kupovati svoj dobar imidž. A da ne govorimo kako je druga strana prevelikog nagomilanog bogatstva preveliko siromaštvo u svijetu.

Monbiotu nedostaje aparatura kojom bi u pitanje doveo jedan način proizvodnje društva, onaj profita, jer se koncentrira samo na neko apstraktno, točnije novčano izraženo bogatstvo, a ne dovodi direktno u pitanje sam taj način proizvodnje. Mogli bismo reći da je kod radikalnih ekologa, ako i ne posjeduju marksističku aparaturu, uvjetno moguće razlikovati kritiku koja ostaje unutar vladajućeg sistema od one koja ga dovodi u pitanje. No i prvi položaj često je naddeterminiran nužnošću dovođenja sistema u pitanje, jer nije zamislivo kako bismo neko radikalno egalitarnije i ekološki prihvatljivije društvo postigli a da ne dovedemo u pitanje logiku proizvodnje profita. Naime, naše je doba bolje nazvati kapitalocenom nego antropocenom, jer više od čovjeka pojedinca odnose i posljedice po planet u suvremenosti određuju interesi kapitala.

A njemu se možemo oduprijeti, pa i u ekološki štetnom djelovanju, samo političkim organiziranjem. Time se teorijski, ali i aktivistički, bavi američka marksistkinja Jodi Dean, koja u svojim knjigama o masama i strankama te o fenomenu drugarstva inzistira na uvođenju takvih lijevih stranaka koje pred očima ne bi imale prvenstveno izborne uspjehe, već stvaranje i udruživanje društvene moći. A takvih je stranaka u prošlosti već bilo. Kada se prisjeća američkog fenomena Crnih pantera, Dean misli na borbu protiv sistemske diskriminacije i za društvenu pravdu. A to nije nepovezano s ‘klimatskom pravdom’. Moguća je i pravna borba, podizanjem tužbi protiv država koje svojom ekološkom politikom ugrožavaju našu budućnost. I prije tužbe koju je sada Greta Thunberg dala tijelima UN-a, a protiv nekih država najvećih zagađivača, u SAD-u su mladi već pokušavali borbu istim putem. I dok s jedne strane imamo ofenzivu kriminalizacije ekoloških aktivista kao ‘terorista’, kada na primjer pokušavaju spriječiti gradnju nekog naftovoda (neki krugovi u SAD-u zalažu se za zatvorske kazne do 20 godina), Vic Barrett je jedna od tužiteljica u grupi mladih od 11 do 23 godine, poznatoj po tužbi pod imenom ‘Julian protiv SAD-a’. Tu se optužuje saveznu vladu za kršenje ustavnih prava, jer čuvanjem i nastavljanjem proizvodnje nekih industrija doprinosi razaranju okoliša. Mladi tvrde kako, zajedno s budućim generacijama, imaju pravo do okoliša koji nije definiran atmosferskom katastrofom.

Jodi Dean nije obična akademkinja, nego i aktivistkinja u raznim akcijama, od kojih ćemo ovdje spomenuti proteste na jezeru Seneca protiv štetnog načina vađenja nafte, tzv. frackinga, koji su urodili plodom i obustavom radova. Protesti nisu slijedili logiku ‘ne u našem dvorištu’, već su bili upereni protiv cijele industrije fosilnih goriva i njezine infrastrukture. Blokada je bila taktika koja se na kraju, u ovom primjeru, pokazala uspješnom, iako je policija zbog blokiranja dovozne ceste u poduzeće izvela u dužem vremenskom periodu više od 600 aretacija. Takvi primjeri, kada se na hladnoći kale drugarstvo i solidarnost, nadahnjuju. Pritom se ne radi o identitetu ljudi koji u takvoj akciji sudjeluju, nevažan je njihov spol, boja, seksualna orijentacija, već se samo računa posvećenost ideji za koju se bori.

Jedna od supotpisnica poziva na globalni štrajk zbog razaranja okoliša, Naomi Klein, u svojoj knjizi ‘Ovo mijenja sve. Kapitalizam protiv klime’ i u čestim intervjuima govori o tome kako upravo ulazimo u razdoblje ‘okolišnog barbarstva’, koje jača bijeli supremacizam, kao i isključujući i uništavajući nacionalizam i sl. Jodi Dean upozorava na ograničenost analize Naomi Klein, jer ni ona ne dovodi direktno u pitanje jedan način proizvodnje, već ustraje na tržišnim mehanizmima kapitalizma, koji treba samo bolje ‘harmonizirati’. Iz toga proizlazi i stav da su neke grupe ljudi više povezane s okolišem i svijetom prirode od nekih drugih. No za Dean mi moramo učiniti prijelom s politikom neke regije ili nekih identiteta te nastupiti univerzalno. Moramo graditi institucije koje svijet doživljavaju kao naše zajedničko dobro, o kojemu svi moramo brinuti. To sliči na poznate stavove indijanskih poglavica o tome kako zemlja, pa onda ni Zemlja kao planet, ne može pripadati nikome kao privatno vlasništvo, jer smo svi za nju odgovorni. A sve to otvara staro pitanje ‘ograđivanja’, kojim je još započeo kapitalizam u Engleskoj prije više stotina godina, a njime se na više mjesta u svome radu bavio i Karl Marx kada je govorio o zemlji kao izvoru bogatstva. Tako na jednom mjestu u ‘Kapitalu’ on piše: ‘…sav progres u kapitalističkoj poljoprivredi je progres umijeća, ne samo iskorištavanja radnika, već i iskorištavanja zemlje. Sav napredak u povećanju plodnosti zemlje u određenom vremenu, napredak je prema uništavanju trajnih izvora te plodnosti.’

Iako plaća cijenu svom vremenu (19. stoljeću) u izvjesnoj naivnoj vjeri u produktivizam, gdje će se većom produktivnošću rada i povećanom kontrolom nad prirodnim silama u budućem socijalističkom društvu sve to nastaviti, ali na jedan način korisnosti za sve, Marx ima mjesta na kojima je svjestan, današnjim rječnikom rečeno, ekološke neodrživosti kapitalizma. Koncept ‘načina proizvodnje’ tjera nas da ekološke probleme ne sagledavamo u apstraktnim terminima ‘stanovništva’, ‘pohlepe’ ili neke nepromjenjive ‘ljudske prirode’, što je, vidjeli smo, u današnjem moralizmu čest slučaj, već sa sviješću da svaki oblik društva ima svoju ekologiju. Pa su tako problemi s kojima se mi danas suočavamo problemi kapitalističkog načina proizvodnje. Zato moramo razumjeti kako se kapitalizam odnosi spram prirode, ako želimo ispravno adresirati probleme koje imamo s klimatskim promjenama.

To što su nam ekološki problemi zajednički, ne znači da sve zajednice na svijetu dijele i istu odgovornost. Jodi Dean piše: ‘Razvijene privrede i društva, koja su se najviše okoristila razvojem infrastrukturne industrije fosilnih goriva, snose i najveću odgovornost. Njihova odgovornost drugačija je od odgovornosti koloniziranih država, mladih država i zajednica, koje plaćaju najvišu cijenu zbog klimatskih promjena. Klimatske promjene neposredno su povezane s globalnom klasnom borbom. Ne radi se samo o borbi protiv kapitalizma, već baš o klasnoj borbi. To moramo osmisliti i razumjeti.’