>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Fundamentalno milosrđe

Ervin Jahić, ‘Nemjesto’ (HDP, Zagreb, 2015.): Teško je uzeti zaozbiljno pjesnika koji piše o ‘mafijašima na vlasti’, a na promociji mu sjedi zagrebački gradonačelnik

Pjesnik i urednik Ervin Jahić od svoje se prve knjige ‘Oko andaluzijskog psa…’ (1994), duboko ukorijenjene u ‘označiteljsku’ tradiciju ‘iskustva jezika’ oslonjenu prije svega na tzv. riječku djetelinu s četiri lista (Rogić Nehajev, Vladović, Stojević, Stefanović) i nezaobilazni pečat Branka Maleša, u slijedećim naslovima postepeno pomicao prema ‘stvarnosnim’ poetikama i registrima (‘Biografija i auto’), što je kulminiralo konačnim epistemološki lomom u knjizi ‘Kristali Afganistana’ (2007). Dok je u prve tri knjige Jahić, čini mi se, uspijevao solidno pjesnički realizirati zacrtane strategije, ‘Kristali’ – koji su, kao vjerojatno nijedna domaća pjesnička knjiga u posljednje vrijeme, bili i povodom jedne obostrano grube socio/književne polemike – nisu funkcionirali najbolje. Jahić se bolje snalazio u ‘frajerskim’ no istovremeno humorom i ironijom obojenim cipelama ‘pjesnika iz susjedstva’ nego u pomalo bardovskoj ulozi dominantnoga egzistencijalnog registra, uz očekivano klasičniji metaforički repertoar te sklonost duhovnosti i didaktici. U međuvremenu, u osmogodišnjoj stihovnoj pauzi, Jahić je priredio više antologija hrvatske i bošnjačke lirike te od intervjua s autorom, uredničkih blurbova i pokojeg predgovora i zagovora sastavljenu knjigu ‘Ispod jezika, tekst i kontekst pjesništva’ (2013) koja, kao svojevrstan presedan u domaćem, ali i ne samo domaćem kontekstu zaslužuje poseban tekst (koji bi se, doduše, dao kondenzirati u kratak naslov jednoga nobelovskog romana).

‘Nemjesto’, u svojih osamdesetak pjesama raspoređenih u osam ciklusa, pokazuje se poprilično heterogenim što se tiče tipologije, gradbenih obrazaca i pjesmotvornih strategija te stilema i formalnih elemenata poput strofike ili dužine stiha, otklona od pravopisne norme i sličnog, te s tog aspekta funkcionira prije kao zbirka. Istovremeno se u pjesmama primjećuje odjek brojnih i različitih pjesničkih glasova raznorodnih tradicija, od Dizdara i Dragojevića do sufijskih mistika. S druge strane, njezini su ciklusi relativno kompaktni (posvećeni gubitku oca, društvenim anomalijama, odnosu s apsolutom…), a stihovima se konzistentno, od uvodne ‘Elegije o domu’ do posljednjeg monostiha, provlači motivski niz kuće, obitelji, tradicije i zajednice. Dominantni je lirski kazivač, uz određene nadogradnje i proširenja, ostao u domeni onoga iz ‘Kristala’; postmodernistička anything goes parataksa sada je posve istisnuta da bi se na njeno mjesto ušančio visokomodernistički patos. Pjesme su uglavnom izrazito apelativne, često u povišenom emocionalnom registru, obilježene brojnim stilemskim inverzijama i konstrukcijama koje predstavljaju naklon nekim drugim lirskim vremenima, gradbeno se nerijetko oslanjaju na narativ.

U pjesmi ‘Uzgor-nizdol’, svojevrsnom auto(po)etičkom komentaru, pjesnik kaže ‘Njezina je filozofija u tome da ne trpi / Bremenitu misao’, te je završava eksplicitnom tvrdnjom: ‘Nisam za komunizam i satrape / Jesam za fundamentalno milosrđe’, ne precizirajući, doduše, u čemu bi ono trebalo biti utjelovljeno. Problem, međutim, s dobrim dijelom ovih pjesama upravo je u obilju i rutinskoj, zamornoj izvedbi takvih ‘bremenitih misli’ (‘Onda si u oluji // Brod nasukan / Žvrljotina u zraku’; ‘Došli smo na svijet kako bismo otišli u tren’; ‘Hiljadu, znam, razloga za rat je / A ni jedan za mir’; ‘Neće dobro biti, sve je dobro / Što se svrši dobrim’…). Društveni je komentar kod Jahića izravan, ali mahom bez prave oštrice, kao u namještenom slengu pjesme ‘Stanje na tržištu mesa’. Jahić je uvjerljiv kada piše o obitelji i kad gradi lirski spomenik ocu no kada, npr. u pjesmi ‘Otpor je opravdan’, kritički piše o ‘mafijašima na vlasti’ teško ga je uzeti zaozbiljno dok mu na promociji iste te knjige u prvom redu sjedi zagrebački gradonačelnik, koji ondje nije tek protokolarno zalutao.

Osim nekoliko opsežnijih, razvedenijih, idejno i izvedbeno domišljenijih pjesama iz prvog ciklusa i već spomenute posvete ocu, Jahić se pjesnički najbolje snalazi u nizu kratkih, kondenziranih pjesama iz niza ‘Međuvrijeme’. Ostaje vidjeti što će pjesnik ponuditi u nekoj budućoj, nadati je se, pjesničkoj metamorfozi.

1/1