Zoran i Borka Sarajlije su nastanjeni u Austriji ili, preciznije, Austrijanci sarajevskih korijena. Ratne godine, unatoč činjenici da su kao etnički Srbi bili izloženi dvostrukoj opsadi, svojevoljno su proveli u Sarajevu; kad im se, međutim, netom poslije rata iznebuha ukazala prilika za odlazak, raskinuli su veze s ovim prostorima do te mjere da su i s vlastitom djecom govorili isključivo njemački. Anto Gavran, zvani Ćumur, nekadašnji je ložač u sarajevskoj toplani i hrvatski dragovoljac kojem su ratni podvizi u Srednjoj Bosni zaradili čin generala. U poraću Ćumur kao arhetipski pobjednik tranzicije živi u velebnoj rezidenciji u Brižniku – seocetu na splitskoj rivijeri preko noći pretvorenome u glomazni betonski kompleks za turiste. Kad se Zoran i Borka nakon decenija apstinencije napokon odvaže na turističko putovanje ‘Jugoslavijom’ (kako i dalje zovu naše krajeve), njihove će se sudbine u jednom trenutku na tragikomičan način ispreplesti s onom Ćumurovom; o ovom susretu i okolnostima koje su do njega dovele pripovijeda kratki roman ‘Herkul’ Miljenka Jergovića.
Ne računajući in medias res uvod od stranicu i pol, prvu dionicu romana čine Zoranove reminiscencije na život u Sarajevu i Beču, s posebnim osvrtom na jednu legendarnu političku aferu iz osamdesetih u koju se kao mladić bio našao upletenim. Kao drugi dio ‘Herkula’ figurira autobiografski monolog koji, u sklopu intervjua za neki veliki medij, izlaže Ćumur. Treći dio čini svojevrsna, satirički intonirana kronika događanja u Hrvatskoj iz bliske budućnosti (godina je data kao ‘202.’), naslovljena ‘Izvještaj o događaju’. Ona nas, između ostalog, obavještava i o neviđenoj epidemiji trbušnog tifusa (!!) koja je usred turističke sezone poharala i tako ekonomski uništila Brižnik – ali nam i otkriva poveznicu između dviju priča koje su joj prethodile.
Životne storije Zorana i Ćumura za autora jedva da predstavljaju išta više od pozadinske skice na kojoj će se raspisati o svojim opsesivnim temama: kolektivnoj traumi; bizarnim podudarnostima i paradoksima u životima pojedinaca; etničkim i religijskim zavrzlamama čiji višestoljetni teret htjeli-ne htjeli danas vučemo; studentskoj kontrakulturi osamdesetih; Sarajevu, ne-Sarajevu i Zagrebu. Ipak, ove su stranice na književnom planu i dalje dovoljno uvjerljive da bi, i unatoč dojmu već viđenoga, opravdale čitalačko povjerenje i zadržale zanimanje. Kao literarni forte romana valja istaknuti i sam lik generala Ćumura, čija iznijansiranost mjestimice naprosto zatekne čitaoca: za razliku od brojnih domaćih prozaista, činjenicu da piše satiru Jergović ne uzima kao ispriku da umjesto likova ispostavi prvoloptaške stereotipe. Treći dio ‘Herkula’, međutim, djeluje poprilično nakalemljeno: premda nosi odrednicu izvještaja, on tek djelomice emulira ovaj žanr, dok njegovo mjesto u svijetu romana i identitet njegova unutartekstualnog autora ostaju nejasni. Kao da je autorova potreba da se kao Miljenko Jergović obračuna s današnjom Hrvatskom prevagnula nad unutarknjiževnom motivacijom i autorskom disciplinom – o čemu bi svjedočilo i usiljeno pojavljivanje autorovog alter ega u jednoj epizodi.
Miljenko Jergović figura je koja na književnoj i kulturnoj sceni izaziva razilaženja i raskole, što je u doba lažnih konsenzusa i prešutnih grupiranja i više no dobrodošlo. Njegova nova knjiga, međutim, teško da će izazvati bogznakakav disenzus: osvjedočeni_e ljubitelji_ce rado će je pročitati, dok će je ostali_e vjerojatno po automatizmu prešutjeti. Unutar tzv. šire publike ‘Herkul’ je pak već naišao na pristojan prijem, no teško da će ostvariti odjek sličan onome proslavljenih autorovih romana iz prethodnih razdoblja.
