>

novosti logo

Kultura Kultura

Postjugoslavenski pisci u Vukovaru

Zahvaljujući piscima iz regije i učenicima Islamske gimnazije dr Ahmeda Smajlovića i Tehničke škole Nikole Tesle koji sudjeluju u projektu ‘Koliko se poznajemo?’ Vukovar je opet postao grad života i umjetnosti jer ‘u gradu se ne može živjeti kao na grobu’

Krajem ove godine Centar za kreativno pisanje iz Zagreba objavit će knjigu s kratkim pričama, poezijom, dramatizacijama i blogerskim tekstovima više autora. CeKaPe inače pomaže piscima početnicima da objave svoju prvu knjigu, a ovaj put autori tekstova koji će se naći među koricama jedinstvene knjige, preciznije brošure, bit će učenici Tehničke škole Nikole Tesle iz Vukovara i Islamske gimnazije dr Ahmeda Smajlovića iz Zagreba. Naime, šezdesetak srednjoškolaca iz ove dvije škole sudjeluje u jednogodišnjem projektu ‘Koliko se poznajemo?’ koji CeKaPe provodi uz financijsku potporu Europskog socijalnog fonda u sklopu Umjetnosti i kulture za mlade. Projekt je počeo formiranjem književnih klubova, a nastavljen je susretima s književnicima iz regije. Na jesen će biti organizirane radionice pisanja koje će voditi pisci Nebojša Lujanović i Miroslav Mićanović, a u suradnji s Plavim telefonom bit će održane i radionice izgradnje kulture nenasilja. ‘Cilj projekta je mlade ljude, srednjoškolce, uključiti u čitateljske klubove i radionice pisanja i razvijati u njima ljubav prema čitanju, a istovremeno ih kroz književnost potaknuti da se okrenu jedni prema drugima i otvore prema različitostima’, kaže Sanja Vučković, direktorica CeKaPe-a.

Tehnička škola u Vukovaru danas broji 410 učenika u nastavi na hrvatskom i srpskom jeziku i pismu, dok Islamsku gimnaziju dr Ahmeda Smajlovića pohađa osamdesetak učenika, većinom bošnjačke nacionalnosti. U njima su početkom godine osnovani književni klubovi u kojima su učenici čitali, a kasnije zajedno sa svojim profesorima analizirali djela suvremenih književnika iz regije. U Tehničkoj školi u Vukovaru formirana su dva književna kluba, čije su voditeljice profesorice Irina Marić i Jasmina Šahović Žabka. Čitani su romani ‘Sloboština Barbie’ Maše Kolanović iz Zagreba, ‘San o ljubavi i smrti’ Filipa Davida iz Beograda, zbirka kratkih priča ‘Sagorevanja’ Srđana Srdića iz Kikinde i roman ‘Mama Leone’ Miljenka Jergovića. Književni klub u Islamskoj gimnaziji vodi profesorica Remzija Hadžiefendić-Parić, a učenici su čitali dramu ‘Djeca sa CNN-a’ Amira Bukvića iz Zagreba i zbirku kratkih priča ‘Naša žena’ Tanje Mravak iz Splita. Nakon četiri mjeseca čitanja, učesnici projekta i autori književnih djela susreli su se u Vukovaru. Bila je to prilika za učenike da pisce, osim kroz njihovu pisanu riječ, upoznaju i uživo.

‘Najvažnija je komunikacija među mladima koju smo kroz projekt ostvarili, a stekli smo i nova znanja. Naučio sam slušati druge i prihvaćati ih onakvima kakvi jesu’, ističe učenik Tehničke škole Niko Tin Sablić. ‘Svaka kultura treba da zadrži svoje specifičnosti, ali da se ona na neki način ukomponira u društvo’, smatra Sanel Mešić, polaznik Islamske gimnazije. U nju ide i Najda Đogić, koja se rado uključila u rad književnog kluba jer ih, kaže, potiče da više čitaju, a time razvijaju sposobnost za pisanje.

Interes srednjoškolaca za književnost prijatno je iznenadio pisce. ‘Godinama sam bio profesor na Fakultetu dramskih umetnosti i uvek sam imao osećanje da književnost gubi značaj, a onda kada dođete u jednu sredinu kao što je ova, vidite da ste bili u zabludi, da knjiga još uvek živi, a sa knjigom i mi pisci’, rekao nam je Filip David, dodajući da je prvi put u Vukovaru. ‘Kada je 1990-ih počela opsada Vukovara, Mirko Kovač, Stojan Cerović i moja malenkost izdali smo neku vrstu apela da se mora obustaviti takva vrsta vojnih aktivnosti, da je to nedopustivo. Neki su nas podržali, a neki su govorili da smo izdajnici. Vreme je pokazalo da je to bilo na štetu svih, i Srba i Hrvata i one Jugoslavije. Nisam želeo nikuda da idem, ni u Mostar ni u Banjaluku, ali sam osećao neku vrstu obaveze da dođem u Vukovar i, evo, to mi se ostvaruje, da fizički dođem i da se na neki način poklonim Vukovaru i svim stradanjima koje su ljudi ovde proživeli’, kaže Filip David.

‘Ovo je nešto na čemu leži, rekla bih, budućnost naše zemlje, da konačno krene naprijed u suživotu. Lako je biti multikulturalan tamo gdje ima puno naroda, gdje su ljudi nekako navikli na to da puno različitih nacija živi na jednom mjestu. U Hrvatskoj, gdje je mali broj nacija koje su toliko slične, insistirati na razlikama doista je nedopustivo i zato su ovakvi projekti, koji pokazuju koliko nam je toga zajedničko i koliko dobrobiti možemo iz toga dobiti, jako važni’, ističe Maša Kolanović, dodajući da ‘književnost ukazuje na složenost perspektiva i pluralnost iskustava. To je jedan od načina da se približimo drugom i vidimo koliko nas toga spaja’. I ona je prvi put u Vukovaru: ‘Imam veliko poštivanje prema ovom gradu, ali mislim, doista, da treba početi gledati u budućnost i da na mladima prvenstveno leži ta uloga, da oni trebaju radikalno okrenuti jednu novu stranicu suživota, dakako, uz poštovanje i pamćenje svega onoga što se dogodilo.’

‘Ovaj primjer je doista izuzetan, ne samo za Vukovar nego za cijelu Hrvatsku, ne samo za Hrvatsku nego za cijelu regiju. Problemi koji postoje u Vukovaru postoje i u cijeloj regiji. Ja sam odrastao u Sarajevu, u kvartu gdje su živjeli i Srbi i Hrvati i Židovi i Mađari i Muslimani. Kada se dogodilo to što se dogodilo, za mene je to bilo nešto što je strašno neprirodno. Jedini način za normalno življenje su ovakve manifestacije i druženja’, ističe Amir Bukvić koji kao glumac i dramski pisac smatra da umjetnost može pridonijeti poboljšanju narušenih odnosa, ali da za to treba raditi na stvaranju publike.

Miljenko Jergović nam je otkrio da je fasciniran Tehničkom školom Nikole Tesle: ‘Na neki način sam fasciniran kako ona izgleda i kako se održava i koliku brigu oni koji rade u ovoj školi unose u svaki detalj, od čistoće hodnika pa nadalje. Ovo izgleda puno ozbiljnije, odgovornije i puno sabranije nego u školama u Zagrebu koje sam ja vidio.’ Iako se pozivima na ovakve događaje po sopstvenom priznanju uglavnom ne odaziva, ovaj nije mogao odbiti. ‘Došao sam ovdje zato što ste vi dovoljno daleko od mene i zato što vi niste svi isti jer je meni u životu dosadilo da gledam oko sebe sve iste i nastojim izbjegavati druženje sa sve istima’, rekao je Jergović učenicima. ‘Od prvih dana reintegracije u Vukovaru sam bio vrlo često i gledao sam kako se grad izvana popravlja, a kako se iznutra ništa ili malo toga događa i kako preostali ljudi cure kao iz neke probušene kante, kako grad nestaje bez obzira na popravljanje fasada. To mi je i tužno i mučno jer mi se čini da Zagrebu to nikada nije bilo važno. Vukovar je uvijek bio nešto što se upotrebljava, nešto što se koristi. Vukovar se tretira kao grob koji se nekoliko puta godišnje obilazi, zakiti, zapale se svijeće i svi su smrtno ozbiljni i jako tužni. U gradu se ne može živjeti kao na grobu, i sve što oni, čini mi se, rade sa Vukovarom jeste da ga pretvaraju u taj neki lijepi hrvatski grob’, smatra Jergović. ‘Vukovar treba prestati tretirati kao grobno mjesto ili, kako oni vole reći, mjesto od posebnog pijeteta. Zamislite kada morate živjeti u gradu koji je mjesto od posebnog pijeteta. Ako bi oni pustili grad da bude normalan za svoje stanovnike, vjerujem da bi se uspostava normalnih međunacionalnih odnosa i normalne komunikacije provela po nekom posve prirodnom principu, puno pametnije, razumnije, racionalnije i brže’, zaključuje Jergović.

1/3