Deseta pjesnička knjiga osječkog pjesnika i književnog znanstvenika Gorana Rema donosi značajnu modifikaciju njegovog inače poetički poprilično homogenoga prosedea, a taj je otklon locirati prije svega u domeni stila i dominantnoga registra. Osnovne (pret)postavke Removog stihovanja, njegova teorijska pozadina, eksplicitna intermedijalnost i pripadajući, prije svega na pop-kulturu usmjeren referencijalni fon te načini relacioniranja svijeta i teksta ostaju u principu isti – oni specifični za kvorumašku generaciju – u formiranju koje je, uostalom, i sam Rem otpočetka sudjelovao. Iako se prvom, mladalačkom knjigom javio nešto ranije, 1977. godine, Rem, čak trima naslovima, na scenu u pravom smislu stupa upravo 1985., kada godinu ranije pokrenuta biblioteka Quorum dobiva svoju časopisnu ekstenziju.
Četrdeset i šest pjesama raspoređeno je u sedam naslovljenih ciklusa, popraćenih s čak dva pogovora. Onaj Sanje Jukić informativan je i donosi kratku sintezu temeljnih autorovih poetičkih koordinata te kontekstualno i interpretativno čitanje rukopisa, dok je onome Maje Kušenić Gjerek, u tonu nesuvislih parakritičkih ekskursa matičarske provenijencije, teško odrediti svrhu. Iz prvog pogovora saznajemo i dva interesantna detalja koja bi neupućenom čitatelju vjerojatno promakla, a oba se tiču semantički izrazito nabijenog i višestruko kompleksnog naslova. Paula je, upozorava Jukić, u izvantekstualnoj stvarnosti autorova kći, i sama mlada prozna spisateljica, dok je Saga lik iz švedsko-danske serije ‘Most’. Uzevši u obzir i činjenicu kako je iz vanjske i unutarnje opreme teksta (vjerojatno namjerno) unutar naslova teško hijerarhizirati, te se on tek prividno raslojava na naslov i podnaslov, pri čemu čas prvi, čas drugi njegov dio preuzima primat, jasno je da je riječ o slojevitoj igri izmještanja i umnožavanja autorstva, interpretativno potencijalno interesantnoj mistifikaciji, koja za same pjesme međutim nije od presudne važnosti.
No saga je, kako je poznato, a u kontekstu nipošto nevažno, također priča, i to ne bilo kakva – već ona opsežna, zajednici iz različitih razloga važna, u neku ruku upravo paradigmatska. A upravo pripovjedački impuls stoji u temelju ovih pjesama u prozi; narativ je nosiva struktura koja preuzima funkciju ranije dominantne dinamične montaže atrakcija. Naslov uvodnog ciklusa tako možemo čitati i kao jednostavno ‘ja sam priča’, pri čemu bi potonje funkcioniralo kao eksplicitno poetičko određenje, izrijekom naveden i u protagonisticu/kazivačicu prerušen dominantni postupak, pa čak i, zašto ne, njihovo barem mjestimično izjednačenje. U tom slučaju, nimalo slučajan ne bi bio naslov prve pjesme posljednjeg ciklusa, ‘Umor priče’, koja počinje riječima Sve je, kako vidite, započelo mojom pričom, a nastavlja se kroz življenje u priči tuđih priča.
Removi narativi, međutim, očekivano su miljama udaljeni od nekog sveobuhvatnog, dosljednog ‘teksta velike teme’ – u pitanju je upravo suprotno: neka vrsta sabotaže sage, umnažanje perspektiva na svim razinama, ispreplitanje različitih prostor-vremenskih nivoa bez očite hijerarhije, odmicanje od ideje apsolutne istine, onog adornovskog cijelog. Iskazni modusi mijenjaju se od lirskog preko refleksivnog do ‘dnevničkog’ ili pseudodokumentarnog, a nekoliko se razabirljivih ženskih glasova mogu čitati kao da pripadaju različitim protagonisticama u različitim podnebljima, kao vremenski razdvojeni glasovi jedne te iste kazivačice, ali i kao njezina različita stanja, različite persone. Za Rema neobično dnevnopolitički uokviren, ciklus ‘Političke i druge pjesme o trgovačkom centru’ donosi eksplicitnu kritiku vladajućih politika – od patrijarhata preko neučinkovite i korumpirane partitokracije do sveukupnog kapitalističkog okvira. Ti su arhetipski antagonisti označeni i svojevrsnom pravopisnom mutacijom – On, Premijer, Sustav pisani su velikim početnim slovom, dok naslovi pojedinih sastavaka govore sami za sebe (‘Birokrati’, ‘Radnica’, ‘Zlatna Hrvatska Mladež’, ‘Brain Drain’).
‘Pauline pjesme’ najinteresantnije su kada su blago bizarne, pomaknute, kada na prvi pogled svakodnevne situacije bez upozorenja pređu u sferu fantastike, ili se njihova logika odjednom iz sasvim racionalne premetne u nadrealnu. Iako sastavci kvalitetom i intenzitetom osciliraju, riječ je o zanimljivoj knjizi; vrckavom, duhovitom štivu: Bila sam zgrožena tim načinom tretiranja majke moje mame i općenito načinom funkcioniranja sistema. Zato sam Hitleru sakrila gaće i krunicu.
