>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: U potrazi za ključem

Goran Čolakhodžić, ‘Pred gradom su kosci’ (HDP, Zagreb 2018): Iako je riječ o intrigantnom rukopisu, on ostavlja dojam šifriranog teksta

Pjesnički prvijenac Gorana Čolakhodžića (Zagreb, 1990.), u rukopisu nagrađen Goranom za mlade pjesnike, a naknadno i priznanjem Mostovi Struge, s pravom je autoru priskrbio titulu jednog od najzanimljivijih predstavnika najmlađe generacije te razmjerno visoko postavio ljestvicu očekivanja za njegove buduće uratke. Tu je knjigu, ‘Na kraju taj vrt’, odlikovao promišljen koncept, rafiniran, generacijski neuobičajen visokomodernistički izraz, suptilan konfesionalni ton te zanimljiva napetost između prirodnog, prije svega šumskog i htoničkog, i visokourbaniziranoga gradskog prostora.

Novi autorov svezak već se naslovom nastavlja na spomenuti prvijenac; točnije, naslov kao da upućuje na svojevrstan njegov prequel. Konceptualni je okvir postavljen još čvršće, baš kao i povremeno do paroksizma dotjerana tematska dominanta sukoba prirode i betonizirajuće civilizacije. Plan izraza također se osjetno radikalizira, no uz dvojbene rezultate, čemu ćemo se još vratiti. Pedesetak pjesama raspoređeno je u pet ciklusa (pri čemu je jedan razbijen na dva dijela), a cikluse uglavnom najavljuju izdvojeni lirsko-esejistički sastavci prepoznatljive, umalo prozne grafičke organizacije, pri čemu se prvi dade interpretirati kao autopoetička odrednica, a zadnja, također izdvojena, nenaslovljena strofička pjesma kao vrsta epiloga.

Motivsko jezgro otpora kultiviranju, dijalektičke dinamike između čovjekovog djelovanja i prirode koja uzvraća udarac, grada i makije, vrta i korova u nešto klasičnijoj metaforizaciji, dakle kultiviranog i još uvijek ili ponovno divljeg, ‘autentičnog’, ali i njihova posljedična sinteza, doslovno i metaforičko ispreplitanje i stapanje (rijeke su točnije ceste ili kolektor tone u sjever sivozeleno / i nitko ga ne zna ako ne želi / visoka kupina pomaže), na ovaj ili onaj način zaokuplja većinu pjesama. Različiti ciklusi fokus upravljaju na različite njegove aspekte, no urbano je propadanje, preuzimanje hiper-kultiviranih staništa od strane prirode sveprisutno; kod Čolakhodžića se priroda, mjestimice izazvana do katastrofičnih razmjera, uglavnom nalazi u ofanzivi, više ili manje očekivanoj rekonkvisti. Vrijeme odnosi prevagu nad prostorom, procesi dugog trajanja nad sinkronijskim vremenom. Neimenovani se, ‘slobodni’ prostori natječu s onima kontaminiranim imenom, kolonizirajućom ljudskom nominacijom. Tekstom defiliraju (ne)mjesta u rasponu od ruševne zgrade sveučilišne bolnice, preko predimenzioniranih telekomunikacijskih i sličnih tornjeva te radarskih sustava iz hladnoratovskog razdoblja politike zajamčenog uzajamnog uništenja, do distopija nuklearnog doba, poput Černobila, Fukušime ili jezera Karačaj, te učestali izravni, zaoštreni odjeci apostrofirane napetosti – tenkovi/šuma, krateri bombi/potoci. Ciklus ‘Za koprivama’ usredotočeniji je na urbane prostore, i mjestimice se doima kao apendiks ciklusa ‘Nešto neriješeno s gradom’ iz prve knjige. Pjesnik, naravno, izlazi i izvan dominantnog tematskog okvira, prije svega adresirajući aktualne društvene topose i probleme: migrantsku krizu, maligne pojave poput pokreta U ime obitelji, ideologiju vjere i nacije u mračnoj republici. Upravo se u potonjim ekskursima inače rafiniranom pjesniku najčešće omaknu opća mjesta, poput izlizanih odijela i kravate kao sinegdohe sistema, birokracije, ili suviše očiti komentari poput avioni / povlačili su nebom crte u tri boje, / glavešine povlačile samo onu bijelu. Očešat će se o tekst i teme intime, odnosa i erotike, a i književne reference; kristalna kocka vedrine postat će, na primjer, drvena topla kocka praznine.

Plan izraza donosi eksperimente s ritmičkom organizacijom i zvučnim efektima (inverzije, unutarnje rime, varijacije, zvukovni paralelizmi, instrumentalizacija interpunkcije) te brojne neologizme (nizgovno, ledohod, sveukrug) i istovremeno pasatističke stileme, što povremeno rezultira uspjelim i inovativnim pasusima, a povremeno stilsko/jezičnim nezgrapnostima, poput pleonazma širenje dalje na samom početku knjige, ili metaforičkim iskliznučima poput peep-show rasječenih udova suštine. Čolakhodžić kao da je u težnji za razlikovnošću mjestimice zagazio u preduzetnost, sastavci nerijetko kao da pucaju previsoko, pa na kraju djeluju pomalo nategnuto, ili se razvodne u nedefiniranom limbu između ideje i realizacije. Iako je riječ o (tematski i izvedbeno) vrlo zanimljivom, intrigantnom, dobro promišljenom i dosljedno izvedenom rukopisu, on konačno ostavlja dojam šifriranog teksta, zatvorenog koda kojeg možemo manje ili više, bolje ili lošije interpretativno dešifrirati, ali je, barem ovome čitatelju, mahom teško pronaći ključ njegove estetske ravni.

1/1