>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ko Kain Klan

Gotovo dvadeset pet godina, sve dok sofisticirana kompjuterska tehnika, u ono vrijeme rezervirana samo za FBI i scenariste američkih trilera, nije uznapredovala do točke da je čak i ja umijem koristiti, nitko nije imao pojma što se nalazi na posteru iz djevojačke sobe Velimira Bujanca

Ima jedan ljupki, prostom oku nevidljiv detalj na onoj čuvenoj crno-bijeloj fotografiji Velimira Bujanca iz 1994., svi je znate, na kojoj mladi dvadesetogodišnji štrumpführer u crnoj SS-ovskoj uniformi s kukastim križem na nadlaktici ponosno pozira fotoreporteru Globusa u svome kinderzimmeru, brižljivo uređenom nacifašističkom svetištu: preko cijelog zida Bujančeve dječje sobe golema ustaška zastava, na njoj natpis ‘Za dom spremni!’, gordi teutonski križ i velika fotografija Jure Francetića i Rafaela Bobana, u kutu sobe mamin lijepi fikus, a iznad maminog fikusa, s desne strane, uokvireni neki plakat ili poster, na kojemu se naslućuje nešto poput bijelog viteza na konju i sitna, nejasna slova.

Gotovo dvadeset pet godina, sve dok sofisticirana kompjuterska tehnika, u ono vrijeme rezervirana samo za FBI i scenariste američkih trilera, nije uznapredovala do točke da je čak i ja umijem koristiti, nitko nije imao pojma što se nalazi na posteru iz djevojačke sobe Velimira Bujanca. Niti je ikoga – usredotočenog na kukasti križ oko hitlerjugenčetova rukava – to zapravo i zanimalo.

Svidjet će vam se, međutim, što sam otkrio uvećavši mutnu fotografiju: Bujančev uokvireni poster zapravo je plakat Ku Klux Klana, s fotografijom nekog gordog jahača pod bijelom kukuljicom kako obigrava oko zapaljenog križa, i naslovom – ‘Nacrt Zakona o linču’! Uspio sam čak pročitati i sitni, na mutnoj fotografiji nevidljiv tekst. ‘Linč je jedna od temeljnih zasada zapadne civilizacije’ i ‘najdemokratskija pravosudna metoda’, piše u KKK-ovu Zakonu: ‘Samo linč stavlja pravdu u ruke onih kojima ona izvorno pripada. Pravo da linčuje ima nositelj izvornog suvereniteta, a to je narod.’ I još: ‘Linčuju se oni koji nisu nositelji izvornog suvereniteta’, i to ‘samo kad se za to steknu svi demokratski uvjeti’, odnosno ‘pripravnost cjelokupne javnosti da pozdravi linč’.

Gotovo dvadeset pet godina, eto, trebalo mi je da otkrijem taj ljupki, dosad posve nepoznat detalj s ikonične fotografije iz mladih dana današnje hrvatske desničarske medijske zvijezde – uz teutonski i kukasti križ, mladi se križarski debil, kako sad vidimo, palio i na Ku Klux Klanove plamteće križeve – a isto toliko, dvadeset gotovo i pet godina, trebalo mu je da na hrvatskim granicama dočeka i te neprijatelje ‘zapadne civilizacije’, da se dakle ‘steknu svi demokratski uvjeti’, pa da konačno – sve po onom ‘Zakonu o linču’ – kao ‘nositelj izvornog suvereniteta’ uzme ‘pravdu’ u svoje bijele ruke, i povede Hrvate u linč tamnoputih primitivaca.

Da, crnčuge.

U vrijeme kad je taj Hitlerov omladinac brijao na Ku Klux Klan, plamteće križine i zakon linča, crnčuga u Hrvatskoj nije bilo ni za jazz-trio, a kamoli za onu, kako se zove, nacionalnu ugrozu. Najbliže živom crncu Bujanec je do tada bio pred televizorom, gledajući godinu dana ranije prijenos izbora za Miss World 1993. iz južnoafričkog Sun Cityja, kad je beskrupulozni svjetski crnački lobi prvom pratiljom proglasio domaću Južnoafrikanku, tamnoputu Palesu Mofokeng, a tijarom Miss svijeta okrunio njenu crnu sestru Lisu Hannu iz Jamajke, podmuklo otevši krunu missici bijele Europe, Hrvatici Fani Čapaliji. ‘Za mene je Fani najljepša žena na svijetu’, javno je tada protestirao Bujanec, ‘jer ja crnkinje i ne računam.’

‘Nakon lažne pobjede komunjare Nelsona Mandele, i tužnog sloma pravedne vladavine bijelih prijatelja, i vrapcima na krovu (vrapcima na krovu?!, op. a.) jasno je kako je u tom ‘procrnačkom’ duhu najljepšom trebalo proglasiti crnu Mandelinu ‘sestru”, objašnjavao je golomozgi teutonski maneken Bujanec, u to doba predsjednik Poticajnog odbora Mladih desničara Nezavisne hrvatske desnice, nešto dakle kao generalni sekretar Saveza nacionalsocijalističke omladine Hrvatske. Jer što? ‘Jer bi izbor bjelkinje, još k tomu Hrvatice, izazvao buru negodovanja tek pristiglih primitivaca što su zadovoljno zasjeli na vlast u Južnoafričkoj Republici, kojoj sada prijeti realna opasnost od uništenja svega naprednog što su stvorili bijeli vladari.’

Dvadeset pet godina kasnije, ‘primitivci’ su, eto, uništili veličanstveno naslijeđe svojih gospodara, a ‘realna opasnost od uništenja svega naprednog što su stvorili bijeli vladari’ već prijeti i kršćanskoj Europi: eto danas tamnoputih migranata na hrvatskim granicama, ‘pristigli primitivci’ i u bijelu katoličku Hrvatsku. Velimir Bujanec, međutim, odavno više nije mladi golomozgi križar, koji na zidove svoje dječje sobe vješa postere Ku Klux Klana. On je danas prekaljeni, stari golomozgi križar, koji u svom utjecajnom talk-showu – nazvanom po katastrofalnoj prirodnoj nepogodi što ga je izbacila na televiziju – ugošćuje predsjednice, premijere i ministre.

Dvadeset pet godina kasnije, bijeli vitez Ko Kain Klana u svojoj ‘Bujici’ predano radi na, kako ono, ‘stjecanju svih demokratskih uvjeta’ da se ‘pravda stavi u ruke onih kojima ona izvorno pripada’, dakle u ruke ‘nositelja izvornog suvereniteta’, dakle ‘naroda’, dakle Hrvata. On, ukratko – i točno po uputama s postera KKK-a – radi na ‘pripravljanju cjelokupne javnosti da pozdravi linč’.

‘Divljaci koji su došli s istoka siluju po Njemačkoj, a tamošnji mediji o tome ne izvještavaju!’ upozorava tako nekidan voditelj i urednik ‘Bujice’, Borat Sagdijev hrvatskog televizijskog novinarstva, a njegov se gost Zoran Grgić, nekadašnji član saborskog Vijeća za građanski nadzor sigurnosnih službi, na to onda nadoveže kako ‘siluju, ubijaju i teroriziraju’ – nazovimo stvari pravim imenom – ‘crnčuge i arapčuge’.

Bujančevi napori na ‘stjecanju demokratskih uvjeta za linč’ daju izvanredne rezultate. Već sutradan nakon posljednje epizode Boratove ‘Bujice’ – ‘Učenje o kultura Afrika i Azija za boljitak veličanstveno država Kroacija’ – u kojoj je javnost upozorena kako ‘crnčuge siluju i ubijaju’, jedna je prestravljena savjesna građanka iz Samobora policiji prijavila da je u lokalnom Lidlovu dućanu vidjela dva prava pravcata crnca. Druga jedna prestravljena i savjesna građanka Fejsom je onda proširila sumanutu priču kako su tamnoputi migranti na Plitvicama silovali dvanaestogodišnju djevojčicu. Treća prestravljena i savjesna građanka osobno se u Bujančevoj emisiji pohvalila kako je zajedno s mladićem i bratom na Zrinjevcu, u samom centru Zagreba, u po bijela dana otela jednog sumnjivog tamnoputog migranta i držala ga kao taoca. Četvrta pak prestravljena i savjesna građanka – čuli ste i za taj slučaj – osobno se Bujancu pohvalila kako je otkazala dogovoreno putovanje u Maroko i potpisivanje UN-ove Marakeške deklaracije o migracijama.

Ukratko, ‘pripremanje javnosti’ ide točno, točku po točku, prema onom Zakonu s postera na staroj fotografiji iz Bujančeva kinderzimmera, s linčem kao ‘jednom od temeljnih zasada zapadne civilizacije’ i ‘najdemokratskijom pravosudnom metodom’: narod je napaljen, križ zapaljen, i čeka se još samo da naleti prva crnčuga. Naravno da me onda ozbiljnije zainteresiralo o čemu je točno riječ, tko je autor postera i koja organizacija stoji iza njega. Malo analiziranja mutne fotografije, malo kopanja po internetu, malo rudarenja po kućnoj arhivi, i najzad sam došao do šokantnog otkrića: Ku Klux Klanov plakat s ‘Nacrtom Zakona o linču’ štampan je u Splitu 1991., u tiskari Slobodne Dalmacije, i objavljen na četvrtoj stranici satiričnog podliska koji se zvao, ako sam dobro prepisao, Feral Tribune.

O, da: na zidu djevojačke sobe Velimira Bujanca, ovjekovječena na njegovoj čuvenoj fotografiji u SS-ovskoj uniformi s kukastim križem, stoji uokvirena Feralova stranica, stara jedna Predragova, Viktorova i moja zajebancija iz 1991. godine. Bujanec uopće nije shvatio da je ‘Zakon o linču’ zajebancija iz Ferala, koji je – mimogred budi rečeno – upravo tih dana javno nazivao ‘jugo-boljševičkim smećem’.

Da ima teškoća u čitanju s razumijevanjem, mali je nacistički grömlin, istina, pokazivao i kasnije – kao u onom čuvenom slučaju kad je mrtav ozbiljan preko svog odvjetničkog ureda demantirao satirični tekst News Bara pod naslovom ‘Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura’ – ali to se barem moglo pripisati kokainu. Prije bijelog nosa bio je, međutim, ‘bijeli ponos’, ‘bijela moć’ mu je pržila mozak davno prije bijelog praha: oduševljen moćnom fotografijom američkog nacista, prijetećim plamtećim križem i Zakonom o linču, mladi white power križar – ‘white power’, ‘white powder’, vidite kako se čovjek lako zajebe i posrne u pakao droge i seksa – uokvirio je stranicu iz Ferala, objesio na zid pored Jure i Bobana, i stao na predziđe bjelačke supremacije da sačeka ‘crnčuge’ što su našoj Fani oteli titulu Miss svijeta, pa da uzme pravdu u svoje suverene ruke – ruke dakle kojima ona ‘izvorno pripada’.

I čekao tamo dvadeset pet godina.

Uistinu, dvije stvari čovjek nikad ne može dovoljno podcijeniti: pogubni utjecaj Ferala, i tupost hrvatskih desničara. Stariji čitatelji sjetit će se, recimo, onog tužnog slučaja iz toga doba, kad je jednu sličnu našu zajebanciju preozbiljno bio shvatio i mladi jedan schlagersänger, Marko Perković se zvao, tako nekako.

Pretpostavljam stoga da je kasno sad da kažem: Velimire, Veljo, glupane, samo smo se zajebavali.

1/3