Bend Disciplin A Kitschme u petak, 7. juna, nastupit će u zagrebačkoj Močvari povodom reizdanja londonske faze benda i tri kultna albuma ‘I Think I See Myself On CCTV’ (1996.), ‘Heavy Bass Blues’ (1998.) i ‘Refresh Your Senses. NOW!’ (2001.) koje je na naše tržište plasirala izdavačka kuća Mascom Records u formi dvostrukih vinilnih izdanja. U ovom paketu našao se i cd box set ‘Ove Ruke Nisu Male… 4 (These Two Hands Are Not Too Small)’’.
Organizatori najavljuju ekskluzivan koncert na kojem će se DAK, uz sviranje nezaobilaznih hitova s početka karijere, vratiti materijalu iz devedesetih kada su Koja, bubnjar Beat i pjevačica Gofie Europi i svijetu predstavili plesnu poslasticu – dotad neisprobanu kombinaciju junglea, drum’n’bassa i bluesa na koje tadašnja britanska muzička industrija nije bila spremna. Osovinu benda koji danas čine Koja, Vul i Djeke sa superherojskim nadimcima često su viđeni gosti u Hrvatskoj i to odavno nije povod za razgovor. S Kojom, frontmenom benda kojeg ne treba posebno predstavljati, evocirali smo uspomene stare dvadesetak godina, kratko porazgovarali o prstima kapitalizma u sferi muzičkog izdavaštva, o vraćanju korijenima i stalnoj inovativnosti koje nam ovaj bend iz albuma u album donosi.
Albumi nastali u Londonu samo su jedna od faza iz velikog opusa benda. Odakle ideja za revival britanskog perioda DAK koju i danas mnogi smatraju za ekskluzivnu u trenutku kada se pojavila?
Nema nekog povoda, jednostavno su ta tri albuma sada po prvi put objavljeni na vinilu. Za kolekcionare i nove generacije.
S obzirom da u Veliku Britaniju dolazite početkom devedesetih kao ekstravagantna rnr zvijezda sa širim uspjehom i u mainstream kulturi (film, TV, kazalište), kako je izgledao bliski susret s totalno drugačijim konceptom britanske muzičke industrije?
Ekstravagantna rnr zvijezda? Ha, ha… Stvari su u britanskoj muzičkoj industriji vrlo jednostavne, surove, baš kao i bilo šta u kapitalizmu, vara se, laže i otima. Nema mnogo iznenađenja, ni previše razočaranja. A dovoljno je pogledati sudbine nekih izuzetnih, ali ne i visokotiražnih rokenrol autora koji su primorani da sviraju svake nedelje po pabovima za dva dinara, posle svega.
Kako pamtite rad i nastupe tadašnje postave benda, s bubnjarem Peterom Warrenom i pjevačicom Gofie Bebe?
Bilo je prilično uzbudljivo, pošto smo radili nešto novo, neki novi zvuk, uostalom, kao i uvek kad je ovaj bend u pitanju. Onda su nastali problemi, mahom trivijalni, kako to već ume da bude. Došao je i drugi bubnjar Will Parker, no meni je ta situacija čekanja potpisivanja ugovora sa nekim od major label-ova dosadila, rat je ovde stao, pa sam se vratio.
Imate kontinuiranu suradnju s Hrvatskom još iz perioda zajedničke države, sa skupinom Kugla glumište, a zatim i kroz rad sa zagrebačkim kolegama u bendu osamdesetih godina. Slično funkcionirate i danas. Čini se da ste jedna od rijetkih javnih ličnosti na sceni koja bez fame prelazi uske lokalne okvire na koje smo spali.
Da, sa nama je veće neko vreme i usnoharmonikaš Igor Djeke iz Vinkovaca. Šta reći, naravno da je tako, sve ostalo bi bilo ispod svakog nivoa.
DAK dosljedno promovira bunt u univerzalnom smislu riječi. Da li lokalizacija rnr-a kroz eksplicitno političke poruke umanjuje njegov značaj?
Donekle da. Ustvari ne, ako ne cepidlačimo. Mada nije loše nekad i cepidlačiti. Isto važi i za mačo tekstove, jer kad bi to bilo jedino merilo, ne bismo slušali ni Stonse niti ACDC. No nikad nisam voleo konkretno pominjanje političkih problema ili nepravde po svetu u rnr textovima. Pevati o problemu u Iraku ili Somaliji iz udobne pozicije i hedonističkog života jedne rock grupe sa Zapada uvek zvuči neiskreno, iako možda to inicijalno i nije. The Clash album ‘Sandinista‘ mi prvo pada na pamet, ali srećom, ipak je tu muzika broj 1, kako i treba da bude. Ipak se mi bavimo muzikom, ne književnošću ili politikom, zar ne?
Opće je poznato da su vaši korijeni su u Hendrixu, hard rocku, post punku; probali ste sve od trenutnih uticaja – preko repa do drum’n’bassa. Da li je muzika dinamička kategorija koja se stalno mijenja i vraća ka istom? Je li hodanje na oba kolosijeka tradicije i modernosti pravi izbor?
Muzika jeste dinamička kategorija koja se stalno menja, ali i vraća ka istom, zašto da ne. Međutim autori, pogotovo ovi iz dugovečnih grupa, bi trebalo da bude svesni trenutka u kojem jesu, da obrate pažnju na nova stremljenja, te tako sebe i apdejtuju, uz poštovanje svega onoga što ih je oblikovalo nekad. No da bi se to desilo čovek treba biti pre svega ljubitelj muzike, posvećeni slušalac. Mnogo muzičara ustvari, što je paradoksalno, ne sluša muziku uopšte, pogotovo ne novu. Ljudi ne istražuju, zato i zvuče ili potpuno isto kao nekad ili čak i lošije kako vreme prolazi. Ali ako publika to ne primećuje, pa taj dosadni band – da li zbog hajpovanja ili nečeg drugog – puni hale ili stadione, kako ti onda to pomenutom dosadnom bendu da objasniš? A i zašto bi im objašnjavao?
Kako danas izgleda profesionalni pristup sviranju koncerata u Hrvatskoj u odnosu na vrijeme kada ste paralelno dolazili i kao autor i kao muzičar, ali i kao publika na slavne koncerte Stranglersa, Gang of Four..?
Meni je to potpuno u redu i deo je istog, biti publika ili profesionalni muzičar, mislim da je sve to neophodno. Da podsetim, Sa Gang Of Four Šarlo akrobata je već svirao zajedno. Na The Stranglers 1978. sam došao stopom, kao i na još neke koncerte onomad u Zagrebu, Novom Sadu… Ne libim se ja toga ni danas, išao sam na primer na Sonny Vincenta u Niš pre desetak godina, pretprošle godine u Zagreb na Death Grips i The Kills, kao i na ovogodišnji nastup Screaming Females u Močvari, gde i sami nastupamo.
Vrlo ste oprezni i ustrajni kada je pitanju zaštita vaših autorskih prava. Što mislite o sve popularnijem stavu da autorsko djelo treba biti besplatno i svima dostupno?
Mislim da je to potpuna besmislica. Ionako se više ne da zaraditi od ovoga, prodaja nosača zvuka je drastično opala, još samo fali da ti oduzmu i autorska prava. U tom slučaju, mašine neka komponuju, autotune neka odradi svoje. I svi veseli.
